Kako biti prisutna i stvarno uživati u djeci

[Ifigenija]

Mislim da sve mame koje ovdje rondaju itekako znaju koliko vrijede djeca, trude se biti dobre mame i tako dalje i tako dalje. I ja isto.
A opet moram priznati - nisam uvijek na visini zadatka. Bude previše dana kad sam prerastresena i prezauzeta kojekakvim stvarima da zapazim kako je čaroban trenutak u kojem moje dijete glumi da je bambusova mladica u našem vrtu, obrašćića barbie rozih, i onako se resko, slatko smije, a bradica mu se diže gore, gore, gore, otkrivajući kako on još uvijek zapravo i nema pravu bradicu, nego ono bucmastso - vratić i bradu u jednom komadu.
Ponekad se ne znam igrati. Sve mi je isprazno, mislim si nešto svoje i kao da gledam na sat - kad će proći ovaj čas da imam izliku radit nešto svoje, pustit mozak na pašu.
Nisam znala uživati do kraja u šašavoj igri koju je smislilo moje dijete - on je kao vrtni patuljak, a kad se ja okrenem, on stane bježati - i smije se, smije se, smije se - pun ga je vrt i puna ulica. A meni na duši moje brige, razmišljanja... uglavnom nisam posve tu - a sigurna sam da sam u poziciji da doživim nešto čarobno.
Ne želim apsolutizirati - ima i drugih zemaljskih dobara... ali kad sam već tu i sada - pa čemu onda to lunjanje. Kamo lunjam?

Jap, ponekad se prisiljavam igrati.

I tak... trebala bih neku lekciju...

[BHany]

Ti si meni jutros dala lekciju, odnosno podsjetila si me na nešto što znam ili bi trebala znati, ali često zaboravim i ponašam i razmišljam se upravo tako kako si opisala...i sad me pere osjećaj tuge i krivnje jer sam i jučer možda na svjesnoj razini propustila nekoliko krasnih igara, sudjelujući u njima samo rječima i misleći o nečem drugom :/

Da u pravu si, ali mislim da mi to uglavnom znamo...samo mi se čini da nam treba netko ili nešto svako toliko, da nas na to podsjeti...

[pipi1]

Mislim da nema one mame koja se uz današnji tempo života može maksimalno uživiti i uvijek imati vremena za dječje igre


i ja često odlutam u toku igre,dosta puta i kažem da ćemo se igrati samo da nešto završim što moram napraviti

i muči me to kao i tebe,ne baš uvijek ali da :/

[traktorka]

Ponekad se ne znam igrati. Sve mi je isprazno, mislim si nešto svoje i kao da gledam na sat - kad će proći ovaj čas da imam izliku radit nešto svoje, pustit mozak na pašu.

Kamo lunjam?

Baš me štrecnuo ovaj tvoj post......

U zadnje vrijeme "bježim" od igre.Uhvatim se da jednostavno ne mogu i ne želim po cijele dane slušati o vlakovima i autima,dosta mi je kockica i slikovnica,i tisuću i jednog pitanja u minuti. Javim se tek na sedmi poziv svoga djeteta....i da...lutam,užasno lutam u zadnje vrijeme!
Jedva čekam večer da uronim u svoje misli....
A ujutro....ujutro me onda peče savjest,i neko vrijeme sam samo njegova.
Kako dan odmiče i moja koncentracija popuša,nastavlja se moje izbjegavanje njegove igre...
I naravno da mi to bistre glave smeta,i da me boli,i da pokušavam sve nadoknaditi,ali to nije nešto što možemo vratiti na početak!
Jednostavno mi fali malo sebe. Odlutam i nestanem u mislima redovno. Tako mi bude lakše bar na tren.
I onda kad napokon uočim da propuštam nešto njemu bitno,stanem i "otrijeznim se" .
Nema tu lekcije,previše je svega oko nas....
Samo je ipak dobro da bar priznamo i pokušamo promijeniti svoje greške!

[anima]

Nisam ni ja uvijek prisutna, i potpisujem sve već napisano.
Ali, uvijek se odazovem na njezin poziv za igru, makar na minutu, na njezin bilo koji poziv. Nikad ju ne ignoriram. Više puta u danu ju samo zaljubljeno promatram i ne mogu se načudit i nadivit toj ljepoti. Nekad mi i suze krenu. U tim trenutcima u danu, prisutna sam sto posto u svom i njezinom životu. I mislim da je to najbolje što mogu uz sve ove silne obveze a i samu sebe koju ne želim izgubiti. Uvijek sam tu kad me treba, pa makar na minutu, ne prođe dan a da joj se ne divim i voljela bih da uvijek tako ostane. I dok je toga, ne brinem toliko...a vjerujem da je i kod vas tako

[anima]

Htjedoh reći, bitan je TAJ trenutak, za vas i za nih, da ste duboko svjesne, makar minutu, a to i čini život, trenutci...

[smoki]

Mene više žulja to što sam svjesna koliko sam se više igrala sa tuđom djecom. Moja dobra prijeteljica rodila je davno prije mene i dok sam studirala igrala sam se s njenom djecom satima. Sa Renatom niti stižem niti imam volje, trudim se ali mi često teško pada.

[Ana i mamino zlato]

Mislim da je bitno da smo toga svjesne i da se trudimo biti najbolje, a nismo najbolje. Neću nikada zaboraviti iz Juulove VKD kad je rekao da ako smo savršene ili se barem tako predstavljamo djeci ona će jednog dana patiti jer neće to moći dostići. Treba biti iskren. Isto tako forumašica Kanga je na topicu Nesavršena mama napisala ddivan post gdje među ostalim kaže da mama mora biti sretna da bi i dijete bilo srteno, treba naći win win rješenje. Odricanje i trpljenje je u redu ali samo ako nas to potpuno ispunjava, ako smo zbog toga nesretne to se vidi i dijete to osjeća.

[Matilda]

Ja sam shvatila da ne postoji savršena mama (pa i ove mame koje gledamo po novinama, pa to je samo za novine, fasada).
I meni misli odlutaju, i koji put nemam snage igrati se s njom. A ima dana kad i nije tako.
Ona je uvijek više tražila igru s tatom (jer ga nema doma), nego sa mnom. Sad kad je i junior u igri, imam još manje vremena.
Zato mi je najljepše kad odemo na igralište. Ja sjedim sa svojim mislima, ona se igra. Sad je veća pa se kod kuće igra uglavnom sama (partner sam joj samo u Crnom Petru, Pogodi tko i te društvene igre).

[alanovamama]

I mene često peče savjest i to ujutro, svjesna sam da bi mogla više, ali da ponekad jednostavno nemam snage, ali mi smo mame ali i samo ljudi. Tješim se da je bitno da je ipak većina vremena posvećena mom djetetu i da sam svjesna grešaka, da se trudim to ispraviti ilako mi teško ide i bolno sam svjesna da vrijeme brzinski izmiče

[Nataša T.]

Baš sam htjela otvoriti jednu ovakvu temu, potakla me rasprava na http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=56788.

Moja bi se zvala nešto tipa: Zašto dijete tjeram od sebe...

U zadnje vrijeme M. me jako traži, sve je samo mama, mama...
Možda je razlog tome što sam u zadnje vrijeme imala jako puno posla, pa sam bila premalo s njim.

Meni je to strašno naporno i nedostaje mi onaj prostor samo za mene.

Stalno mu govorim - igraj se malo sam, igraj se malo s tatom, igraj se malo s prijateljicama. I pritom se osjećam grozno, ali kao da nemam snage drugačije postupiti.

Ne ignoriram ga stalno, ali da budem iskrena, jednostavno nemam volje igrati se s njim 5 sati dnevno (do 4 je u vrtiću).

I mislim da je to jedan od razloga zašto se na rodinom forumu tu i tamo pojave neki negativni, ajmo reć, napadački stavovi pojednih članova.

Kad vas čitam, zaista ponekad imam dojam da sam ja "manje dobra" mama... I nije u pitanju da li netko govori istinu, i u stvarnom životu vidim roditelje koji su posvećeniji i koji više uživaju u odgoju svoje djece. Mislim da ja pripadam među one druge...

Kako to promijeniti? Kako biti vedriji, veseliji i spremniji za naše malene?

[štrigica]

ja sam cjelodnevno gledano očajna mama...radim, zamišljena, muž daleko, milijun problema....grozno sve u svemu.... zadnje imam vremena biti mama...
ali sam mama svaku večer prije spavanja kad se kupamo, mazimo, čitamo priče, pričamo, škakljemo se barem jedan sat...onda rasipam svu nježnost i ljubav i sve što imam....volim ih maximalno...
a preko dana...ljubac kad god stignem ali je sve to lišo bez punta....

[Mima]

Kod mene je to povezano isključivo sa umorom; kad sam umorna onda mi se ne da igrati, nemam živaca. Moj vam je savjet da same smislite neku igru, nešto što se i vama sviđa - nekakvo crtanje, rezuckanje, kolaže, neku zanimljivu temu. Meni je kad smislim nešto što ćemo se igrati puno lakše (npr. kroz tjedan) nego kad me Lea uvlači u svoje igre koje su mi baš naporne (tipa igramo se Traktora Toma ili Pika kod djeda i bake ). Evo sad će Uskrs, kupite stiroporna jaja pa ih farbajte ili izrezujte zečiće Ja dođem kasno doma kroz tjedan i stvarno sam umorna kao pas i onda mi je najlakše sjediti sa Leom za stolom i nešto tako raditi, a preko vikenda sam puno ornija i spremnija za njene igre.

Druga stvar je da je normalno željeti imati vrijeme za sebe, treba znati reći i ne (kaže Jesper Juul). Kod nas je to veliki problem, prije svega zahvaljujući MM-u koji od Leinog rođenja negira potrebu vremena za sebe. Mi smo bili kod toga da se ja odem kupati i hoću 20 minuta mira, ali Lea hoće gledati mamu dok se kupa pa ju MM dovede. To smo izbacili Ja sad Lei kažem: želim popiti kavu, želim prelistati novine, onda ćemo se igrati. Problem je, opet, to što kroz tjedan imamo tako malo vremena.

[mamasch]

Svima nam se događaju iste faze, pogotovo kad dijete dođe u dob od oko 3 godine, kad je propričalo i ima 1001 pitanje i zahtjev, kad može verbalizirati svoje potrebe i želje, kad mu više nije dovoljno zaigrati ga i ostaviti barem na par minuta da samo otkriva boje, zvukove i pokrete.

Sasvim je prirodno da nam dojade silne kockice, crtići koji se ponavljaju po tko zna koji put, vječito trčanje po kući, evo moji upravo galame - Stela pjeva na svojem izmišljenom jeziku a Sven vrišti i skviči na autiće , suđerica drnda, nisam još ništa jela i krči mi u želucu, jutros sam dobila M, umorna sam ko pas i najradije bih se zaključala u spavaću sobu i SPAVALAAAAAAAAA 8)

Nikad se nisam sramila svoje potrebe da odlutam u samoću misli jer mi je to dokaz da sam još uvijek normalna, mada mi se ponekad čini da sam zrela za ludnicu. Obzirom da sam doma s djecom, nemam baš mogućnosti odlutati fizički, ali barem mi preostaje mašta. Nikad nisam primijetila da sam zbog svog povremenog bijega u mislima zakinula djecu za pažnju, igru, ljubav, prisutnost. Maštati mogu i dok slažem slagalicu s djecom ili dok se stišću uz mene na kauču dok gledaju crtić. Dovoljno su veliki i sami primjećuju kad sam umorna, kad mi je svega dosta, i sve češće se sami zaigraju, ne trebam im više svake sekunde, što je istovremeno oslobađajuće koliko i tužno, ali eto to je život i odrastanje
naših anđela.
Uostalom, uvijek sam željela da djeca imaju normalnu majku, sa svim njenim manama i vrlinama, i nikad nisam pokušavala biti bezgrešna, savršeno raspoložena i stalno nasmijana. I to me spasilo, jer sam naučila biti svjesna koliko mogu očekivati od sebe kao majke, i koliko mogu očekivati od svoje djece.

Djeca cijene svaki osmijeh ali cijene i iskrenost

[tanja_b]

Kod mene je to povezano isključivo sa umorom; kad sam umorna onda mi se ne da igrati, nemam živaca.

Eh, da... :/
Koliko god se želim maksimalno posvetiti djetetu svako popodne po povratku s posla, čim uđem u stan osjetim takav nenormalan umor da jedva izdržim popodne. A nekad i ne izdržim. Koliko puta mi se desi da zaspim usred čitanja slikovnice ili usred crtića (sram me priznati, ali neki put mi je drago kad zatraži crtiće jer znam da ću ugrabiti 5 minuta kunjanja na kauču kraj njega )
I svaki dan me pere osjećaj krivnje zbog toga, da se ne bavim dovoljno djetetom, da nam tjedan prolazi u nekonstruktivnim zabavama i mojoj borbi sa snom, za vikend doduše malo to popravimo (a i tata je onda prisutan), ali od ponedjeljka, opet sve po starom...

Mima, ovaj prijedlog da smislimo što ćemo se igrati kod nas ne prolazi, na žalost. A. ima specifične prohtjeve, a masu mojih prijedloga glatko odbija (da se njega pita, sjedio bi za kompjutorom cijeli dan, ali srećom tu mogu mirne savjesti reći "ne može").

[Njojza]

Kako to promijeniti? Kako biti vedriji, veseliji i spremniji za naše malene?

tako sto ces posloziti prioritete (bar je meni lakse od kad sam uradila tako)

a neke ljude zivot ne pita mogu li provest sat, sva ili 5 sa svojim djetetom ....i to ih ne cini losim roditeljima (strigica, citas? ) niti su u ocima djeteta los roditelj....

kljuc uspjeha je da vrijeme provedeno sa djetetom treba biti kvalitetno i da u kljucnim momentima budes tu za svoje dijete

ja sam daleko od savrsene majke...ali eto, trudim se prepoznati kad sam stvarno potrebna svom djetetu

a svakodnevnica...ako nesto radim, ukljucjem ga u svoje aktivnosti...bilo da je to kuhanje, spremanje kuce ili nesto drugo....i to je za njega igra (zato je i rekao da zeli biti kuhar )

[Linda]

Ifigenija, razumijem te u potpunosti, ista stvar me muči.
Kad se vratim s posla i obavim neke osnovne posliće na stanu i sebi, to malo vremena što mi ostane za moje curice, bude često tako isforsirano da navečer ne mogu zaspati od grižnje savjesti.

Sinoć je baš bila OK situacija, jer sam im unaprijed najavila da sam užasno umorna, ali da ću se ipak igrati, no da se moram malo odmoriti nakon igre. Stvarno sam imala dojam da su me ovaj put razumjele i poštedjele, iako su i ostatak vremena stalno tražile neku interakciju, ali bar nisam trebala voditi igru i animirati ih.

[ivana7997]

mislim da ne moram biti uvijek vedra i vesela i zainteresirana. nekad sam i jadna i zalosna i zabrinuta, i ne mogu se igrati. to onda kazem ili pokazem. i mislim da je i to nacin kojom djecu ucimo empatiji. nismo profesionalci koji su s njima u institucijama, i koji ih neprestano zabavljaju, poticu i sl. meni je divno kad moje dijete prepozna moje lose raspolozenje pa me pokusa razveseliti, ili pita sto je bilo pa komentiramo, razgovaramo.... onda znaju da su takva raspolozenja normalna, i da ih ima tko poslusati.

nije super kad si uvijek super, to nije prirodno, mislim

[hrčkić]

U Budizmu za majke ima baš prekrasnih dijelova koji bi vam možda mogli pomoći oko gore opisanih osjećaja/situacija. Potaknuta tom knjigom, baš se nekako svjesno pokušavam skoncentrirati na svaki konkretan trenutak i, mada daleko od toga da je to uvijek moguće/uspješno, osjećam pomake nabolje.

Inače, slažem se s onim što je napisala Mima, mi smo tako primjerice kod N. razvili zanimanje za Legiće, i onda zajedno uživamo u uvijek novim projektima kuća, kućica, nebodera, zoo-a, itd.

[anna-y]

baš mi je prije neki dan, iz hrpe papira na poslu, iskrsnuo ovaj tekst:
Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete
- Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete,
više bih bojala prstima, a manje upirala prstom.
- Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala.
- Skinula bih pogled sa sata, a više bacala pogled na njega.
- Pobrinula bih se da manje znam, a da mi više bude stalo.
- Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva.
- Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala.
- Trčala bih kroz više polja i gledala više zvijezda.
- Više bih ga grlila, a manje vukla.
- Rijeđe bih bila stroga, a puno bih mu više toga priznavala.
- Najprije bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću.
- Manje bih ga poučavala o ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi.
(DIANE LOOMANS - Full Esteem Ahead)

više ne znam tko mi je to dao, ali stavila sam tekst na zid i pročitam ga svaki dan.
da ne zaboravim u čemu leže prave vrijednosti

[štrigica]

vjerujem da nas puuuuno nema vremena za biti naj mama na svijetu ali ja sam odlučila da neću biti kao moja mama koja je isto uvijek radila pa nije imala vremena za nas .... kako imam vremena za sve drugo a manje je bitno od moje djece imat cu i za njih...jedan sat samo njih dnevno...i nema mobitela ni telefona ni tv-a ni icega drugog... bar taj sat cu biti mama kako spada i ništa me u tome neće zaustaviti...
oprat cu sudje sutra i obrisati prašinu kad se malo više skupi ali nitko me neće zaustaviti da jedan fckn sat moja djeca budu najvažniji ljudi na svijetu... i da se tako osjecaju...

[morska]

mislim da je rješenje za to što nas muči relizirati ono o čemu maštamo. Okej, ne baš pusti otok s Cloonyem, ali sve ono što se može ostvariti. Moji bjegovi u sebe samu su (pre)rijetki, bar su bili dok karlo nije navršio tri godine, ali sam skužila da nakon bijega više volim i njega i muža i svoj život s njima. I onda mogu gledati marka i gogu i po stoti put komentirati šišmiša koji se boji mraka i igrati se šatora i slagati cestu...nekad sam u tome bolja ja, nekad mm, s tim da imam sreću da karlo ima tatu koji je tu, prisutan koliko i mama, zbilja. mislim da nam grižnja savjesti neće puno pomoći. Pa što ako danas nisam prisutna baš onako kako se očekuje? Pa što ako to moje dijete vidi, pa čak i ako je zbog toga pomalo tužno? Zbog toga nisam loša mama, samo sam umorna, rastresena, željna sunca, crnog vina u nekom zadimljenom kafiću uz tračanje i bezvezno smijuljenje. Zašto moje dijete to ne bi osjetilo, kao što ja osjećam njegove lošije dane, mušice, strahove...da se razumijemo, ovakva sam otprilike pedeset posto vremena, ostatak sam u krivici, razapeta između mame, žene i one mene koja mi fali. I kad pobjegnem osjećam se super, nitko mi ne fali jer znam da ću ih dočekati kad se vratim, isto kao što ću tjerati i muža da pobjegne i dočekati ga. To će jednog dana raditi moj sin, pa nek vidi da to nije ništa loše i da nam to treba da ne puknemo. "mame strogo povjerljivo" dobra je preporuka za pročitati između ostalog, ja sam iz svog kuta gledanja najviše doživjela baš to

[štrigica]

željna sunca, crnog vina u nekom zadimljenom kafiću uz tračanje i bezvezno smijuljenje.

mogu s tobom?

[morska]

ofkors, ali nećemo dugo jer mi smeta dim

[traktorka]

Morska-jako mi se sviđa tvoj post i način razmišljanja....

[morska]

mislim da bi nam svima bilo pametno pogledati naše mame i odmah ćemo vidjeti što je big no no. Moja je uvijek bila jako vrijedna, "predana", požrtvovna, jadna i nesretna, i skoro nikad nije za mene imala vremena onako kako sam ja to htjela. Uopće se ne sjećam da je ikad sjela sa mnom na neki mostić i bacala kamenčiće, pročitala mi priču (bile su to kazete jer je morala stalno nešto čistiti, srećom rano sam počela čitati pa sam to onda mogla sama), radila sam mnom tjesto ili ušla u blato. Karlo i ja nakon ljetnih pljuskova idemo u lokvice, kasnije sve potrpamo u mašinu i super nam je. Ne zato što sam ja super, nego zato što je to meni super i znam koliko mi je falilo. Dan danas mama mi stalno govori da sam luda kad vidi što s njim radim. To nije napad na nju (okej, možda malo, hihihi), ona valjda nije drukčije znala ili što, ali mislim da sami od sebe možemo učiti

[štrigica]

morska točno to i ja mislim... ja sam odlučila čvrsto da neću biti kao ona... i da mi prašina (kao što rekoh) neće bit ispred njih... i iako mi je ponekad teško započeti s igrom i glupiranjem - kad krenem onda je i meni žao što je došlo vrijeme za spavanje....

[štrigica]

a treba mi 15 minuta da napišem post zato jer mi je krpa upravo u ruci

[tanja_b]

Ali, kako sam shvatila prvi post, ne radi se o krpi za prašinu i pospremanju nasuprot vremenu provedenom s djetetom, nego o uživljavanju u dječju igru...
Nije ni meni krpa prečesto u ruci (prije bih rekla, rijetko ), ali i opet često imam osjećaj da nisam dovoljno uživljena u zajedničku igru, da su mi misli odlutale, da sam preumorna...

[štrigica]

tanja...

mislim da si u pravu što se tiče prvog posta ali priznaj...nemamo volje za igru jer smo prezauzeti cijeli dan pa nam se ne da sad još i igrat se posli svega...

[Mima]

Da, ja isto mislim da mi se zaista ne može prigovoriti da dijete zanemarujem radi kućanskih poslova tu nema opasnosti.

Premda, činjenica je i to da se minimum kućanskih poslova jednostavno MORA obaviti, npr. vikendom mi moramo pospremiti stan, jer je tjedno pospremanje koje obavljam kad Lea zaspe samo krpanje.

Ja uopće nemam dilemu oko toga što je moj problem - moj je problem nedostatak vremena koji onda rađa umor. Dok sam bila kod kuće sa Leom isto sam znala biti i nervozna i odsutna, ali mi je svejedno ostajalo dosta vremena kad sam bila prisutna i raspoložena: sad se sve stišće u dva sata dnevno i dva dana vikenda.

[čokolada]

Evo i mene 8) . Imam nevjerojatnu grižnju savjesti ( ) jer A. posvećujem malo, bolje rečeno nimalo vremena otkad se M. rodila. Vidim da joj to jako fali, kad dođe iz vrtića igrala bi se 1 na 1, a ja s M. na rukama (gotovo uopće ne spava po danu), MM umoran ko pas završava po kući što ja nisam stigla, treba u nabavku, hrpe veša čekaju , čistit smo prestali...
Ulovim tu i tamo vremena za nešto joj pročitati ili za neku igru u kojoj ne moram biti s njom na podu, kad je dovoljno samo verbalno se uključiti, ali to je puno premalo . Nema više kazališta, naših čeprkanja po parku, zujanja po gradu, kolača u Bogovićevoj, a sve je više crtića i poneke priglupe emisije koju ne uspijevam spriječiti...i sve se mislim kako su ovo ključne godine (na koncu je svaka ključna) i kako je jako zakidam u svemu . A umorna sam i neispavana ko pseto.

[Deaedi]

Moja H se skoro nikad ne igra sama, stalno trazi nase sudjelovanje. cak i kada smo doma i ja i MM, opet trazi da se obadvoje igramo. Tako da u pravilu nemam vremena za nista drugo, kucanske poslove obavljam kad zaspi, a to bude i oko ponoci.

A koncentracija na igru-pa prisiljavam se biti koncentrirana, jer me inace vrlo brzo skuzi i ljuti se da sam nesto krivo napravila. To je dosta tesko jer mi mozak radi 100 na sat i imam puno stvari o kojima razmisljam.

[tanja_b]

mislim da si u pravu što se tiče prvog posta ali priznaj...nemamo volje za igru jer smo prezauzeti cijeli dan pa nam se ne da sad još i igrat se posli svega...

Je. Samo je dnevnu prezauzetost teško regulirati.
Ja mogu reći da ću potisnuti kućanske poslove u drugi plan, i to i činim, ali svoj posao ne mogu ukinuti ni (još više) skratiti. Ne mogu si preseliti posao bliže kući, pa da ne gubim vrijeme na prijevoz (a zapravo mi i nije tako loše, s obzirom na lokacije). A ne mogu ni stvoriti dva sata spavanja više za sebe, čime bi mi se oslobodila i veća količina energije.

Ja uopće nemam dilemu oko toga što je moj problem - moj je problem nedostatak vremena koji onda rađa umor. Dok sam bila kod kuće sa Leom isto sam znala biti i nervozna i odsutna, ali mi je svejedno ostajalo dosta vremena kad sam bila prisutna i raspoložena: sad se sve stišće u dva sata dnevno i dva dana vikenda.

Tako nekako i kod nas :/

[Sandrich]

Nemam ništa pametno za dodat, ali samo da se prijavim i ja u klub.

Zbilja ima dana kad dođem doma umorna i samo snagom volje držim oči otvorene i u glavi mi stotinu misli napornih kao one pčele zujalice, ali tu nema pomoći. Te dane "pregrmimo" uz tatinu, bakinu, tetinu pomoć i moje smanjeno sudjelovanje.

Znate kako se kaže da nema ružnog ne bi znali cijeniti lijepo. Valjda to tako funkcionira i zaista kužim da kad se uhvatim u takvim lošim trenucima počnem poduzimati sve da to prevladam. I možda sam onda danas još više uključena nego što bi bila da jučer nisam bila umorna.

Inače, sve poslove od čišćenja do pečenja kolača pretvaramo u igru, ne sekiram se kaj to traje duže i bude nam vrlo zabavno. Pogotovo kad i tatu uključimo u sve to.

[DaDo]

baš mi je prije neki dan, iz hrpe papira na poslu, iskrsnuo ovaj tekst:
Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete
- Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete,
više bih bojala prstima, a manje upirala prstom.
- Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala.
- Skinula bih pogled sa sata, a više bacala pogled na njega.
- Pobrinula bih se da manje znam, a da mi više bude stalo.
- Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva.
- Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala.
- Trčala bih kroz više polja i gledala više zvijezda.
- Više bih ga grlila, a manje vukla.
- Rijeđe bih bila stroga, a puno bih mu više toga priznavala.
- Najprije bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću.
- Manje bih ga poučavala o ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi.
(DIANE LOOMANS - Full Esteem Ahead)

više ne znam tko mi je to dao, ali stavila sam tekst na zid i pročitam ga svaki dan.
da ne zaboravim u čemu leže prave vrijednosti

anna i ja često razmišljam o ovdje izrečenom. i često, vrlo često mislim da bih trebala biti bolja mama. dajem sve od sebe, ali md radi u drugom gradu i mi smo sami. i možeš koliko možeš. bila bih bolji roditelj kad bih imala više vremena za njih. bilo bi idealno da dan traje 36 sati.
ali isto tako md često kaže kad bi odgoj djece trajao 7 dana svi bi bili savršeni roditelji, koncentrirani,fokusirani samo na njih...ali nije tako i svi naši propusti i greške postoje...no kako sam ja ipak optimist vidim njihove osmjehe, njihovu ljubav i sreću i mislim da sam ipak dobar roditelj

[miafa]

drage mame,

i ja sam mama dvoje djece.Nakon rođenja drugog djeteta shvatila sam da za stariju kćerku nemam više toliko vremena kao prije.
No, sada nakon 15 mjeseci (toliko je star sada moj sin) nekako smo se uskladili. Koliko god mogu sve aktivnosti pokušavamo zajedno napraviti, zajedno se igramo,kuhamo,postavljamo stol (kćer nosi tanjure, a mali podmetače)....Koliko mogu i kada je to moguće pokušavam uključiti i jedno i drugo u bilo kakvu aktivnost. Ponekad i posvetim koji sat samo za nas dvije - odemo u kazalište, u dućan, u grad na sladoled. Puno manje nego prije brata, ali mislim da se i ona na taj način uči nekom zajedništvu,toleranciji...

[Anita-AZ]

Nevjerojatno!
Ovo je tema o kojoj u posljednje vrijeme dosta često razmišljam. I onda, kad započela čitati knjigu Budizam za majke, vidjeh da nisam jedina.

Automatizam kojim živimo, nepozornost koju imamo prema životu općenito samo se preslikava na sve što radimo. Bilo da se radi o poslu ili bivanju s djetetom, naša (ne)sposobnost bivanja upravo ovdje i sada postaje otkrivena. A djeci možemo zahvaliti što nas na to podsjećaju jer možda nam se čini da druge stvari nisu vrijedne da bismo mijenjali svoju pažnju, no djeca to svakako jesu. Ali, ali, ali.... to je prosvijetljeno stanje svijesti o kojemu govorimo... biti prisutan upravo tu gdje jesi, upravo sada. Tada bi igra sa djetetom bila sasvim nešto drugo... ustvari ne bi bila ništa osim onoga što je.

Ali i upravo sada? Što radimo? Razgovaramo o tome koliko smo prisutne u životu, ovdje.... pred kompjuterom sa kojim je teško osjetiti onaj suptilni tijek vremena koji je potreban osjetiti da bismo bili bliži sebi. Vrijeme leti u skrolanju, čitanju i pisanju... naše slobodne sekunde, minute ili sati....
Ni ovaj tren ne cijenim(o) dovoljno.

Iako, ovakav bi topic mogao biti iznimka....jer osvješćuje... ali ako dalje nastavimo razglabati o osvješćivanju, umjesto da se osvijestimo, opet nismo učinile ništa. A ja želim učiniti nešto. Želim biti svjesnija života, sebe, djece....
Radi njih, ali najviše radi sebe. Djeca su tu, svjesna i prisutna, mi smo oni sljepci koji se konstantno ispričavaju za slijepost umjesto da progledaju.
Kako progledati?
Sigurna sam da svatko zna odgovor za sebe, a ako ne zna, može pitati svoje dijete.

_________________

p.s. Ostavljam mogućnost da sam doživjela temu topica na svoj način. U tom slučaju, preskočite moj post jednostavno. 8)

[vitekova mamuška]

I mene pere savjest zbog istog. Često sjedim na trosjedu i buljim u prazno, igram se s njim, ali ustvari razmišljam o nečem drugom...
Ali,ono što mene najviše muči jest činjenica da sam ja završila razrednu nastavu (nisam još počela raditi) i da mm studira predškolski, baš zato jer oboje obožavamo klince, a čini mi se da je našoj djeci dosadnije nego roditeljima koji strukom nemaju neze s klincima. Često ne mogu smisliti nikakvu igru, nikakvu aktivnost za Vita (mm još manje)

[jadro]

uf, dobro je, nisam jedina

[Nataša T.]

Anita, ja sam slično doživjela ovu temu...

Ne radi se o nemanju vremena, nego o nemanju snage, o neposvećenosti i nebivanju u sadašnjem trenutku.

Koliko puta se uhvatim da samo čekam da M. ode spavati... Ili jednostavno, samo nešto čekam. Umjesto da uživam u sadašnjem trenutku.

Isto tako priznajem da ima veze s prezaposlenošću.
Nakon radnog dana, odem po M. i IMAM vremena za njega, ali NEMAM SNAGE za beskrajne rasprave i objašnjenja, za igru, za natezanja oko bezbroj sitnica...

Jednostavno, oduzima puno energije. Npr. moram puno truda uložiti da pojede i špinat, a ne samo meso i kruh ili da ugasimo crtiće bez plača.

I onda se događa da prečesto idem linijom manjeg otpora - jede se previše slatkiša, gleda se previše crtića, premalo se igramo zajedno...

[maxovamama]

i ja često samo "odrađujem" dan i nešto jedva čekam. Ili vikend ili lijepo vrijeme ili samo čekam da me puste na miru. I onda kad legnem imam grižnju savjesti, jer to nije bilo od umora, nego sam jednostavno prazna i odsutna.
Želim to mijenjati što prije, samo ne znam od kuda krenuti.

[Lucija Ellen]

Koja dobra tema. Necu vise nista pisati, idem se igrati na podu sa svojim djetetom

[Poli]

čokolada, koliko vidim ti imaš sasvim malu bebu. Kod nas je razlika između djece 3 godine, i kad se drugo rodilo u pocetku je sve bilo tako kao sto i ti pises. Vremenom se situacija, malo pomalo, drasticno promijenila nabolje. Sad mlađi ima 1,5 godinu i sve je kako treba, nemam osjecaj da zanemarujem nijedno od njih dvoje

[Ifigenija]

Huh, kad sam pisala prvi post osjećala sam se ko izrod. Još uvijek trebam, što kaže Anita - osvijestiti se i prosvijetliti, ali barem me utješilo to da imam sasvim prosječnu ljudsku brigu...



Danas sam se prisutno igrala, družila, lijepo je bilo. Sad se on igrucka, ja pišem, a onda pečenje jaja na oko. Jaje na oko mu je kao neka najljepša igračka, a rijetko mu to radim, pa hajde, kad smo već u tom tonu...

ps Ja sam doma... mamama koje rade i dolaze s posla (bijah u toj situaciji) mogu samo reći da suosjećam. To je teško, još teže od ovoga što prolazimo mi koje smo doma, iz ovih ili onih razloga (čuvanje trudnoće, npr. )

[ronin]

Totalno se pronalazim u svemu što ste napisale,no i mislim si...sve dok si postavljamo takva pitanja-dobro je

Zabrinula bih se onog trenutka kad bi me takve stvari prestale mučiti.

[krumpiric]

Kao da si mene opisala u prvom postu...tužna sam zbog toga, svaki dan sama sebi nabijam grižnju savjesti, zaspem tužna i točno kako maxova kaže, čekam vikend ili nešto...nisam sa njim dovoljno, kad jesam pokušavam izbalansirat vlastiti mir i apsolutno posvećivanje, napravim nekakav kompromis koji je na kraju takav da ni ja ni on nismo sretni
Tata ga vodi i dovodi iz vrtića, praktičnih razloga radi, vidim da mene treba, da me traži, a sad npr. moram na služb. tjedan dana..bili smo non stop sami i skupa, sad me po noći grabi i grli, a sve što mm radi odbija i traži mene, znam da mu falim. A opet, nekad imam osjećaj da i kad sam tu, zbog te grižnje savjesti, ma ni onda ne funkcioniram s njime kako treba.


VOlim svoj posao, ok je, volim svoju predivnu malu obitelj, voli svoje hobije i sl.aktivnosti, al ne uspijevam se ničem potpuno dati u trenutku i zbog toga nisam sretna.

[Hannah]

Šimun pola noći provede priljubljen uz mm, a pola uz mene. Kada je sa mm stalno pita gdje sam i obrnuto, kao da ima kroničnu nestašicu nas. Mm je zbog bolje plaće promijenio posao i neke dane ga nema do 22 h doma, a ja konačno radim u struci u državnoj firmi i posao me toliko iscrpi da kada dođem doma ne mogu živjeti od umora. Krenem se igrati sa Šimijem i u jednom trenutku sam negdje drugdje, a on me zaziva mama, mama, hej mama! Trgnem se i sama sebi kažem da to ne valja, da budem tu i sada i nekad uspijem, ali nekad bome i ne. I poprilično sam rastresena, a maleni je tako divan, predivan. I tako nam prolaze dani, nekada sam tu i sada, a nekada kilometrima daleko. I ne mislim da sam loša mama zbog toga, jer se trudim. A Bože moj, nitko nije savršen. Jedva čekam vikend, koji provedem u 100% posvećenosti sinu. I uživam u njegovom smijehu i veselju. Jedino me je strah kada mi krenu noćne da će stvar biti kompliciranija.

[mama courage]

ja sam prije nekih mjesec-dva bila u toj fazi još je to bilo neko doba u kojem smo manje-više nas dvije bile same (posebice vikendom) i onda sam namjerno uvela igru 1na1. zna se ona i sama zaigrati, zna sama crtati, gledati crtiće. al sam znala i reći: idemo se sad nas dvije igrati. jedino što sam ja ta bila koja je "diktirala" igru. spustila se na njen nivo i igrale bi se recimo doktorica. jedna-dvije scene sto puta ponoviti u raznim oblicima, al bih joj na taj način davala i ideje za neke njene igre. spavaća soba nam je bila bolnica, bebe leže u našim krevetima, orbitrek nam je služio kao kompjuter s kojeg bi čitale dijagnoze pacijentica. ulazim ja kao dr. helena (njena ideja) u vizitu i pitam je kao medicinsku sestru olju (opet njen odabir imena) što je sa pacijentima tj. tražim njihov povijest bolesti. i sad ona meni objasnjava: ova ima flaster sa medecima, a ova tamo ima sa cvijetićima. aha, tako. odlično! reče dr. helena

nije to puno bilo vremena, u vrh glave nekih pola sata (ma i manje), al njoj se to dojmilo, a i ja ne bih imala grižnju savjest. mislila sam, ajd barem će me pamtiti po tim igricama. onda bih joj rekla: a sad mama ide napravit ručak, a ti se dalje sama igraj, pa ćemo se opet kasnije igrati. i tako u turnusu.

[aleksandra70vanja]

đe me nađe
mene muči da se ja ne znam igrati s njom, meni je to u stvari dosadno
ok, kocke, memori, puzzle, to ide, ali s lutkama, pa ona radi scenarije, ja sam lutka mama, ona je lutka dijete, pa mi govori što ja moram reć, meni je to tako dosadno, ne mogu se uživiti, i onda to obavim reda radi 10 min i više mi se ne da
uživam u čitanju, u šetnji, u priči, ali ta igra mi ne ide nikako