"ti nisi moja mama, i neću te slušati!!!"

[pahuljičica]

...poznanica nam je ispričala priču, o svojoj kumi koja je posvojila dječaka kad je imao 1,5 godinu. Do prije godinu dana sve je bilo OK, a sada za svaku sitnicu (ima 8 godina i krenuo je u drugi razred) koja mu ne odgovara Dječak viče"ti nisi moja mama, i neću te slušati!!!"... detalje piče ne znam, ali navodno su pokušali razgovarati sa njime i na lijepi naćin mu objasniti "neke stvari", ali bez učinka...

Ova priča me potaknula na razmišljanje i povukla sa sobom pitanje što učiniti u takvim situacijama??? :?

[sorciere]

:shock:

ajme...

pa naravno da JE njegova mama ako ga je posvojila. samo što ga nije rodila. ali majka se ionako ne postaje samim rođenjem djeteta...

što učiniti? da sam na njenom mjestu, potražila bih pomoć dječjeg psihologa. mislim da postoji mogućnost da ga je netko jako povrijedio, i da se on na taj način "brani"...

[@n@]

Potpisujem post Sorciere u potpunosti!

[LeeLoo]

[nela]

Stručna pomoć i savjet nikad nisu na odmet, ali ja ne bih pretjerano dramila oko toga.

Moj ima tri godine pa kad se razljuti kaže mi : neću ti više biti sin. Kao što najboljoj prijateljici kaže: neću ti više biti prijatelj.

Jednom mi je rekao da sam "zločesta teta". A ta njegova najbolja prijateljica svojom mami kaže "mrzim te". I da je vještica.

Hoću reći, normalno je da dijete ima i negativne osjećaje prema roditelju i da ih izražava onim "ubojitim" sredstvima koja su mu na raspolaganju.

Kad je meni moj rekao da sam "zločesta teta" odgovorila sam: ne, ja sam ti mama i bit će tako kako sam rekla.

Vjerujem da bih tako postupila i u slučaju ovog dječaka. Manje bih (lijepo) objašnjavala, a više bih se (odlučno) postavila kao mama.

Usput, ja nisam posvojena, a kao malo dijete sam mami znala govoriti da ći preseliti kod susjede i da me ona nije rodila.

[Lutonjica]

potpisujem nelu u potpunosti

[aleksandra70vanja]

i ja se slažem s nelom
i meni moja u ljutnji zna reći "više ti neću biti kćer"
ja joj kažem "hoćeš, ti ćeš uvijek biti moja kćer, bez obzira koliko se ljutila na mene" i gotovo
ali razumijem da to kod posvojene djece ima drugu težinu, u tim riječima se traži smisao kojeg ustvari nema
djeca u ljutnji traže ono što će jako povrijediti drugoga (ne samo djeca), a ovaj dječak je skužio da to njegovu mamu jako pogađa i to koristi

[ina33]

Nas su u Školici pripremili na takve stvari kao relativno uobičajene u smislu da im ne treba pridavati pretjeranu pažnju. Inače, moja nećakinja je svojoj mami znala reći da ona neće da joj je ona mama, nego da ona želi da sam joj ja mama i baš je onako namjerno svrdlala po tome (nešto se bila valjda ljutila na mamu u stilu morala je raditi neku dosadnu aktivnost ili nešto pojest što joj u tom trenu nije bilo zabavno). To ju je hvatalo u dobi od nekih 4-5 godina. Mislim da su to neke uobičajene dječje stvari preko kojih, ako ostaju na jednoj izjavi, treba preći odlučno i s "ignoreom" i ne pokazati djetetu preveliku povrijeđenost - jest da je meni lako pričati jer ipak nisam (još) u toj situaciji, ali tako su nam nekako bili savjetovali u Školici, a i vidjela sam u živo kod sestre i njene biološke kćerke, kao i izjave "ja tebe ne volim", "ti si zločesta mama" i sl. To obično završi u pomirenju za sat-dva. Voljela bih, doduše, da se jave iskusne posvojene mame na tu temu, sigurno će znati dati mudar savjet što i kako.

[mama courage]

potpisujem a70v. dječak je skuzio gdje mu je mama najtanja pa udri po tome. proći će ga. ne treba tome pridodavati puno pažnje, u svakom slučaju ne treba biti očajan zbog toga. jer ne misle oni to tako kako u tom trenutku zvuči.

[čokolada]

Nismo još u tom uzrastu pa nemam iskustva, ali vjerujem da je to faza ispitivanja gdje najviše boli i do kuda se može ići. Naravno, ne treba dramiti, ali samo ignoriranje (ukoliko to traje već neko vrijeme) mislim da nije dovoljno, roditelji bi trebali puno razgovarati s njim u smirenom stanju (osmogodišnjak nije baš beba), ne pokazivati očajanje nego objasniti zašto ih takvo ponašanje boli i smeta, ukazati da takve izjave nisu točne jer je mama ona koja ga voli i koja se brine za njega...i vjerojatno se naoružati strpljenjem.
A možda postoji nešto što mu nedostaje, neke nedovoljno razriješene situacije koje on jedino na takav način može "ispuhati".

[otocanka]

Potpis po nelu i inu33.

[Zdenka2]

To je očekivana reakcija. Potpuno normalno propitivanje odnosa s roditeljima-posvojiteljima kod posvojenog djeteta. Doduše, ona može biti pospješena nekim problemima u obitelji zbog kojih se dječak ne osjeća dovoljno prihvaćenim ili nešto slično. No ipak, to je očekivana reakcija. I biološki roditelji na pragu puberteta i u pubertetu čuju svašta od svoje djece, a kod posvojene djece oružje leži upravo na tom mjestu za kojim je ovaj dječak posegnuo. Kako na to reagirati izvrsno je napisala Čokolada. Tom djetetu mama mora "na hladno" objasniti po čemu mu ona jest mama iako ga nije rodila i nipošto, ali nipošto ne smije dozvoliti da on manipulira njezinim osjećajima kako bi se izvukao od nekih kućnih obaveza, zabrana i sl.

Moj sin je u sličnoj dobi kao taj dječak, mrvicu mlađi. Od njega sam jednom čula da mu nisam mama, ali u sasvim drugačijem kontekstu. Radilo se o propitivanju njegova porijekla i moga majčinstva. Ja sam tada svoje osjećaje potisnula u drugi plan i ponovo mu, s više detalja objasnila činjenice koje mene čine njegovom zakonskom majkom. On se je tome radovao. On je "mamin sin", u velikoj ljubavi sa mnom, pa je moguće da me s njegove strane ni neće zadesiti ovakav slučaj o kojem piše Pahuljičica, ali ako da, ne namjeravam uopće dramiti oko toga. Moja kći koja je posvojena u dobi od 6 godina više puta mi je rekla da joj ja nisam mama, da ona ima mamu itd. Ja sam je na to jednostavno suočila s činjenicama. Znala sam da njezini kćerinski osjećaji prema meni i obratno tek s vremenom trebaju doći, a da su zasad važne činjenice o kojima će ona razmišljati i na tim činjenicama, to jest na istini graditi svoj novi identitet. Objasnila sam joj što se događalo s njezinom prvom mamom, zašto joj i kako ona više nije mama i po čemu sam joj ja mama. Mogu reći da sam joj sada, nakon tri mjeseca, ja stvarno mama, prva osoba u njezinom univerzumu.

Kod ovog dječaka je moguće da se ispod banalne razine otpora i neposlušnosti nekim svakodnevnim stvarima također skrivaju pitanja o porijeklu i identitetu. Govorim napamet, jer ne znam tu obitelj, ali moguće je da su njegovi roditelji neke stvari previše podrazumijevali, premalo objašnjavali i da su dječaku neka pitanja ostala nerazriješena te da ih on u afektu pokušava iznijeti na površinu. Ti roditelji moraju s djetetom razgovarati stavljajući u prvi plan njegovo pravo da postavlja pitanja o sebi, a ne svoje osjećaje kod toga.

Na kraju, meni se ova priča čini jako dobrim podsjetnikom svim posvojiteljima da njihova djeca doista imaju dva para roditelja, da su u toj dimenziji različita i da je naše roditeljstvo u toj dimenziji različito. To treba uvijek imati na pameti, ne glumiti biološko roditeljstvo i sa svojom djecom u svakoj dobi otvoreno razgovarati o svemu što se tiče posvojenja. Mi smo tu da im pomognemo da informacije o svom porijeklu propituju i prorađuju sve dotle dok svoju priču ne shvate i ne prihvate kao odrasli ljudi.

[Vlvl]

Naš sin nam nije baš tim riječima "ti meni nisi" ali znao je reći "Zašto bih ja tebe/vas slušao?" ili "Zašto bih ja to radio?" i slično.
Odgovor na prvo je redovito nešto tipa "Zato što sam ja/ smo mi odgovorni i odlučujemo" a na drugo "Zato što ne živiš u hotelu. Svaki član obitelji itd". U biti, što kraće i što hladnije, to bolje, a to lakše pođe za rukom mm nego meni, ali istrenirala sam se i ja.

[Vlvl]

Da, htjela sam još reći da se tu mogu lako pobrkati propitkivanje identiteta i trud djeteta da za sebe izbori što povoljniji status unutar obitelji - kako dijete zamišlja, tj. manje obaveza i posluha.
Svako djetetovo propitkivanje identiteta trebamo prihvatiti najbolje što možemo, i pomoći mu, ali to je nešto što se može razdvojiti od izazova trenutačne situacije. Možda će nam trebati mjeseci i godine da razriješimo neku krizu, ali zahtjevi svakodnevice ne mogu čekati toliko - ako klinac treba obaviti nešto ili doći kući do mraka ili voziti bicikl s kacigom na glavi - to ne može čekati da utvrdimo međusobne odnose.
Posluh djeteta prema odrasloj osobi ne ovisi o roditeljstvu, djeca normalno rastu i s maćehama, očusima, tetkama, stričevima, bakama, djedovima, udomiteljima... i njihov posluh prema tim ljudima ne ovisi o tome jesu li im to roditelji. I u takvim situacijama može se začuti isti argument, i odrasli trebaju izaći s njime na kraj, iako ih bole takve primjedbe.

A ponekad je samo trenutačna ljenija povod takvim primjedbama. Na pitanje Zašto baš ja moram? odgovor Zato jer netko to mora obaviti, a ti si jedini slobodan, isto je sasvim dobar, a bez uvođenja obitelji u priču.

[UmaBg]

Pokusavam da se setim sebe u tim godinama, ali bila sam mirno povuceno dete, nauceno da se ne suprotstavlja roditeljima.
Ali setila sam se necega iz ranijeg detinjstva, pre polaska u skolu. Moja majka je cesto sluzbeno bila odsutna i cuvala me baka ( i inace smo svi ziveli zajedno). Ja sam imala faze kada sam mamu zvala "Veca vestica", to je bio lik iz nekog crtanog filma.
E sada kad biolosku majku dete od 4-5 godina nazove vesticom, to ima u glavama ljudi drugaciju konotaciju od toga kada bi usvojeno dete majku nazvalo vesticom. Potpuno drugacije, a ustvari isto, ja sam bila povredjena, jer sam u svojoj glavici smislila da me mama ne voli , i da joj je posao vazniji od mene.
To dete je na neki nacin povredjeno, ljuto je zbog necega, treba doci do samog izvora te ljutnje, pa tu resavati problem.
Obracanje psihologu svako je dobra ideja, ako se situacija nastavi.

[i ja ću biti tata]

...poznanica nam je ispričala priču, o svojoj kumi koja je posvojila dječaka kad je imao 1,5 godinu. Do prije godinu dana sve je bilo OK, a sada za svaku sitnicu (ima 8 godina i krenuo je u drugi razred) koja mu ne odgovara Dječak viče"ti nisi moja mama, i neću te slušati!!!"... detalje piče ne znam, ali navodno su pokušali razgovarati sa njime i na lijepi naćin mu objasniti "neke stvari", ali bez učinka...

tužno, ali svaki roditelj se često susretne sa "ispadima" svoje djece bilo biološke bilo posvojene

[UmaBg]

tužno, ali svaki roditelj se često susretne sa "ispadima" svoje djece bilo biološke bilo posvojene

Slozila bih se sa drugim delom tvoje recenice - da i usvojena i bioloska deca imaju ispade.
Ali ne i sa prvim, to nije tuzno, jednostavno je normalno, ceo proces odrastanja nije ravna linija, to je sukob generacija, neprihvatanje autoriteta, krizni periodi kao sto su pubertet, roditelji vrlo cesto ne postupaju pedagoski, onda se deca bune na svoj nacin sto je i normalno.
Mislim da su ovi procesi neminovni, red ljubavi , red inata , red srece , red ljutnje , razne nedoumice :? i mnoga druga osecanja su sastavni deo odrastanja svakog deteta.
Naravno da su kljucne stvari ljubav , razumevanje, postovanje detetove licnosti , ali i postavljanje granica od strane roditelja
Recju : odrastanje i zivot u porodici

[Iskra]

Potpisujem UmaBg, nema razlike u reakcijama između biološke i posvoje djece. Tko se nije nikada suprotstavio roditeljima? Ja se i dan danas suprotstavljam .

[bofida]

Stvar može biti stvarno bolna jer po-roditelj takav dječiji komentar prima s drugačijim pristupom. Mislim ipak, da tome baš ne treba pridavati veliki značaj ali ipak treba obratiti pozornost da to nije uslovljeno nečim drugim (problemi u školi, sa vršnjacima isl.) Ali, sve su to teorije kad se čovjek u praksi sa nečim susretne tek onda može bolje razumjeti problem. Ja sam još daleko od tom perioda.
Nego da vas malo nasmijem: Za osam godina steriliteta, a potom dvije trudnoće i dva porođaja potrošila sam brdo love (priv.ginekolog) pa često kad klinke rade nešto opasno ja mužu skrenem pažnju da ih trebamo čuvat jer smo ih mnogo platili! Njima kažem da ih volim bez obzira što rade i da ih ne bih mijenjala ni za vreću krumpira, ako im se ja ne sviđam da pođu do Kineza i potraže neku drugu majku, nemam ništa s njima donela ih roda isl. One naravno, potpuno kuže šalu ali me upozoravaju da baka to baš ne razumije pa da joj objasnim da se zezam.
Ipak, nije mi bilo baš prijatno kad sam slušajući svoju prijateljicu kako se žali na ponašanje svoje male, spontano izvalila:"E, istekao je garantni rok pa je ne možeš mijenjati!" Mala je tad bila navršila 5 godina pa sam ja to bubnula zbog toga ali imajući u vidu da je ona posvojena to baš nije zvučalo zabavno. :?
Često kažem mužu da sam mogla na mesto Šimuna da izaberem i neko gluplje dijete koje bi bilo lakše odgajati .
Više puta sam čula, u vezi sa zaljubljivanjem i odabirom supružnika da ono što ti je u vezi simpatično u braku ti smeta a ono šo ti je malo smetalo kasnije te izludi. Pa, i ja sam se u Šimuna zaljubila zbog njegovog intelekta, koji će mi izgleda pojesti jetricu.

[Pepita]

Treba svemu pridavati značaj, jer nije svako dijete isto i ne iskazuje svako dijete što želi ili ne želi na isti način. Iako mlada, javila sam se na ovu temu jer tamo gdje radim vrlo je blisko ovome o čemu pričate, samo kod mene na poslu su to uvijek tamnije strane tih situacija.

Po meni je bitno da roditelj reagira na prvu, na te ispade "djeteta" treba se postaviti oštro, samouvjereno i sigurno i znati odgovoriti.
Ako se to desi jednom onda se treba pokušati riješiti na miran način bez psihologa i psihijatra, jer to za dijete može biti šokovito. No, ako se kontinuirano ponavlja valja potražiti stručnu pomoć.

Svi znamo što je pubertet i u tom razdoblju od djece možemo čuti zbilja svašta i samo 10,00 kuna manje džeparca može njima biti dovoljan povod za vrijeđanje. Najteži dio njihovog razvoja je pubertet gdje stvari često nisu kako izgledaju, a i gdje ponekad nešto što se čini roditeljima sitnica može zbilja završiti ozbiljno i imati određenu težinu.

Roditelj treba prvo upoznati svoje dijete i znati što može očekivati od njega. Nisu svi rođeni da budu doktori ili trgovci, zato prvo valja upoznati svoje dijete i onda će svaki roditelj znati kako ga najbolje odgajati i na koji način.

Biti roditelj to uopće nije lako i često puta se zamislim kakav ću ja biti roditelj svojoj mrvici koja je sada u meni, vjerojatno strog i odlučan jer život danas, sve oko mene previše je ludo da bi dijete učila da je cijeli svijet šaren.

Za mene nema razlike između posvojenog i rođenog djeteta. Dijete je dijete i imaju sva djeca iste potrebe prije svega ljubav

[Loryblue]

ah moja Šefica mene ne voli makar jednom dnevno.
malo više puta sam joj zločesta.
nekoliko puta dnevno me odluči bacit u kanal (ali samo kad dođe lito da se ne utopim u hladnoj vodi)
308 puta samo u toku popodneva i večeri je ljuta na mene......i tome slično.

razlozi:
- nisam joj kupila iznenađenje
- glasnije sam rekla "molim" nego je bilo potrebno
- "ne pričaj tako na mene" (ovo ona kaže kad ja dovikujem iz npr. zahoda njoj u sobu)
- nisam skočila carici milici donit šta je zapovidila u roku milisekunde
- nisam joj se obratila prije nego sam odgovorila tati
..........i mali milijun takvih nebuloza.

i neko se pita di su mi živci??? otišli u zanzibar

[Pepita]

Loryblue zbilja imaš princezu

[štrigica]

i ja se slažem s nelom
i meni moja u ljutnji zna reći "više ti neću biti kćer"

X
neću ti biti sin ah te faze...

[i ja ću biti tata]

ah moja Šefica mene ne voli makar jednom dnevno.
malo više puta sam joj zločesta.
nekoliko puta dnevno me odluči bacit u kanal (ali samo kad dođe lito da se ne utopim u hladnoj vodi)
308 puta samo u toku popodneva i večeri je ljuta na mene......i tome slično.

razlozi:
- nisam joj kupila iznenađenje
- glasnije sam rekla "molim" nego je bilo potrebno
- "ne pričaj tako na mene" (ovo ona kaže kad ja dovikujem iz npr. zahoda njoj u sobu)
- nisam skočila carici milici donit šta je zapovidila u roku milisekunde
- nisam joj se obratila prije nego sam odgovorila tati
..........i mali milijun takvih nebuloza.

i neko se pita di su mi živci??? otišli u zanzibar

kćer ti je

[Maya&Leon]

i ja se slažem s nelom
i meni moja u ljutnji zna reći "više ti neću biti kćer"

X
neću ti biti sin ah te faze...

točnije: "nisam više tvoj sin", ponekad "nisam više tvoj prijatelj"

[ententini]

Naišla sam na ovu Temu, pa bi zapravo htjela pitati, Kako i u kojem trenutku djetetu reći da je posvojeno? Kako početi? Čekati da samo pita ili prvi započeti razgovor?
Kako reagirati, ako dijete to ne prihvati dobro, kako se postaviti u trenutku kad kaže "ti nisi moja majka/otac", što ako dijete to "iskoristi" i počne se "zločesto" ponašati?

Moja Djevojčica je još mala (3), nije ništa pitala, i ne znam koliko se sjeća i zna da nije od samog početka s nama, da li je toga uopće svjesna.
Par puta sam joj pričala "ružno pače" ali u promjenjenom izdanju, gdje sam spomenula da je pače majka ostavila i prigrlila/prihvatila druga majka, pružila mu ljubav i sl. No ona tu priču ne prihvača! Za nju je majka-majka, jedna i ne može biti druga.

[čokolada]

Ententini, odmah, već danas počni. Mi smo uz Crvenkapicu, Praščiće i ostale imali "priču o curici": Ukratko - bila jednom jedna mala curica koja nije imala ni mamu ni tatu, živjela je u kućici za djecu s tetama koje su se za dječicu brinule. Jednog dana u kućicu su došli jedna mama i tata koji nisu imali dječice , a strašno su željeli curicu...i čim su nju vidjeli znali su da je to baš njihova djevojčica itd, itd, itd...priču prilagođavaš uzrastu i dodaješ detalje prema potrebi i prema pitanjima. Curica iz priče dobila je ime po našoj A. tako da se A. ispočetka čudila kako se ta zove kao i ona , a onda je jednog dana s 2 i pol godine samo pitala: Ja sam ta curica, jel' da?
Tvoja je malena starija, budi uporna u pričanju priča da je MOGUĆE da se mama postane i ako nije rodila dijete (snijela jaje ili na čemu ste već...), pa kad se sprijatelji s tom idejom kreni dalje na osobnu razinu.

[otocanka]

Kako i u kojem trenutku djetetu reći da je posvojeno? Kako početi? Čekati da samo pita ili prvi započeti razgovor?

http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=55436
http://roda.hr/forum/viewtopic.php?t...3886ba1d57dd9f

Iskustva su različita. Mi smo odlučili taj dio uvesti uz pomoć slikovnice jer moji klinci ne pitaju. Stručnjaci su mišljenja da je lakše prihvatiti takvu činjenicu ako se s njom odrasta.

Iskoristi svaku priliku koja ti se pruži - crtić Tarzan, slikovnica Petra i njezini prijatelji (ima je za kupiti u knjižarama i u Metrou).
Jedna naša situacija:
na kompu sam gledala fotke klinca od moje drage prijateljice i pitam svoje limače da li žele da ih odemo posjetiti. Tu su "zagrizli" (čitaj: stajali su na jednom mjestu 60 sekundi ) , pa sam im pokazala fotku od prijateljice i rekla "To je njegova mama. I oni su se posvojili, baš kao i mi." I dodala još par rečenica, oni kažu ok i odu jurcati po sobi.

U ovoj dobi mi je najbitnije da se upoznaju s tim pojmom i s načinom kako je naša obitelj nastala.

[Zdenka2]

I ja mislim da ne treba čekati da dijete pita, ako to predugo traje. S M. sam počela razgovarati o tome čim je progovorio, a to je bilo nakon druge godine života. Doduše, on je sam počeo postavljati pitanja, ali našla bih načina da mu predočim tu priču i da nije pitao. B. je bila šestogodišnjakinja - kod nje je bilo bitno objasniti što je to posvojenje i da smo joj roditelji zauvijek.

[ententini]

Hvala Vam puno.
Evo već smo lagano počeli, ali nekako je nezaintereirana i ne prihvaća to (da netko drugi može biti majka). Nismo još direktno "nju" dotakli, više pričamo o drugima iz slikovnice.

[pak]

svako malo škicnem na ovaj pdf i sad vidim temu,mogu pričati iz vlastitog iskustva,ja sam recimi poluposvojeno djete,mama se preudala i kako me se moj bio.otac odrekao očuh me posvojio, nikada nisam osječala razliku između mene i brače ali se dobro siječam kako sam koristili ono što ga najviše boli protiv njega kada nije bilo po mom.rečenice poput ti mi nisi pravi tata nego samo na papiru su bile najčešče,sada kada se toga sijetim užasni mi je žao ali kad si klinac ne razmišljaš koliko nekog možeš povrijediti riječima,a moj tata se jednostavno pravio da ne čuje moje riječi i nastavio po svom ista pravila vrijede za sve bi odgovorio.najvažnije od sveg ja mog tatu nebi mijenjala za nikog drugog,znam tko mi je bio.otac i iako bi on sada neko zbližavanje ne zanima me ja imam jednog tatu,onog koji me odgojio,volio i bio i još je uz mene u svim trenutcima mog života.

[eva71]

Da ne otvaram novu temu....

Svi znamo da djeca govore divne stvari kad su zadovoljna i kad je po njihovom, i isto tako sve okrutne kad nam se misljenja razilaze...

Prolazimo tako razdoblja duboke ljubavi - "hvala", "volim te" itd.- i ona gdje granice ne pomicemo - "vise nisi moj prijatelj", "ne volim te"....

Meni moja kcer joj nije rekla da joj nisam mama. Valjda to nije upitno, zna da mi je svejedno kako me zove, zna da sam joj "nova" mama i da cu ja uvijek odgovoriti da je ona moja kcer. Ali danas je rekla da hoce natrag udomiteljima, da je stari vrtic bio bolji itd. Rekla sam da u zivotu nikada nije UVIJEK sve perfektno, da u svakoj obitelji ima dobrih momenata i onih kad se sukobljujemo....Nisam inzistirala na ne mozes se vratiti.

Imati li i vi iskustva sa "hocu natrag u dom ili kod udomitelja!"? (ili samo ja?)

[mala Ina]

Nedavno sam gledala emisiju gdje jedna psihologinja kaže da djeca bolje poznaju svoje roditelje, nego roditelji djecu. Mislim da je u pravu. Djeca znaju točno kad i kako emotivno povrijediti svoje roditelje (ili prijatelje) . Ako mu nešto ne dozvolimo slijedi "Kakva si ti mama, ti mene ne voliš, kako mama od xy to dozvoli..." Naravno da nas roditelje takvo nešto pogađa i da odmah popuštamo. Moji isto imaju momente kad su ljuti na mene onda počne priča o "starom" životu. Kako su tamo imali puno igrački, kako su dobivali puno poklona, jeli puno čokolade...(što znam da ništa od toga nije točno) Još nisu izjavili da bi se vratili, što ne znači da i to neću dočekati. Znaju oni i za tetu s kojom su prije bili reći mama B. ali isto da bi mene povrijedili. A znam da ju nikada nisu zvali mama, nego samo po imenu. Ne obraćam pažnju na to, ne pred njima, al boli me.

[eva71]

Hvala Mala Ina.
Ne mogu reci da me to jako smeta ili me boli, jer za mene je ona tako potpuno moja kcer, da ispade ne dozivljavam kao nesto sto bi stavilo u pitanje da sam joj ja mama....ali ne mogu a da se ne preispitam, da li joj ipak nesto fali, da li su joj udomitelji znali dati nesto, sto ja ne znam (i ne mislim, naravno, na cokoladu).

Ona stalno prica o "prije", ali ne kao prijetnju, nego jednostavno sve sto joj se dogadalo je bilo sa udomiteljima, to su njena sjecanja i tema za konverzaciju i uvijek to dobro primim, samo se nasmijem kad se zabuni i isprica nesto "negativno", stila kad je ona zalupila vratima ili kad su se i udomitelji "konacno" jednom naljutili (hvala bogu, onda mi lakne, i oni su bili normalni ljudi, a ne sveci). No, mislim da je tendenca na idealiziranju (barem verbalno), a zar i mi to ne cinimo sa nasim vlastitim uspomenama?


Valjda smo sad samo opet u fazi intenzivnijeg trazenja granica...pa njezine sve recenice pocinju sa "Ja hocu, ja hocu...", spasavaj se tko moze, ja ne smijem htjeti ni na miru se obuci. MM je od sale zove Hanibal Kanibal.
Malo mi je krivo jer vec dva jutra sve pocne idilicno, a onda nastane frka oko neke sitnice....no OK, priznajem, dva jutra nisu neko strasno dugo razdoblje... zivio vikend.

[mala Ina]

Eva71, koliko je godina tvojoj curi ?
Mene strašno nervira kad se nađe netko ko mi prigovara kad povisim ton na svoju ekipu. U smislu, ne viči na njih, jadni oni, oni su posvojeni... Kosa mi se digne na glavi. Pa nisu oni siročad, imaju roditelje. No sad neću mijenjati temu.
Moji stalno ispituju granice. Riječima, pogledom, ma na sve moguće načine. Nekad su mi živci malo tanji pa u startu to srežem, a nekad sam tako dobro raspoložena da ih satima mogu vući za nos i ispitivati dokle oni to mogu ići. Naravno da na kraju uvijek pobijedim ja !

[Dodirko]

Evo shvatila sam.... mene je upravo toga strah! Strah od neprihvaćanja djeteta nas kao roditelja.
Do sada nisam znala artikulirati zašto još nisam spremna na posvajanje.

[eva71]

Mala Ina, Mislim da je ista tema, ja sam u pocetku bila "nenormalna", tj. ponasala sam se kao s "jadnim djetetom" u skladu s procitanom literaturom, a ne onako kao sto jesam i kao sto se ponasam sa svojim sinom. Trebalo mi je dva mjeseca da dodem k sebi, postanem normalna, dreknem kad treba, ne popustam kad ne trebam i isto tako spontano pokazem da ju volim....i iskreno mislim da je sad puno bolje.

I Dodirko, ovo s neprihvacanjem nema nikakve veze. Postoje djeca koja se ne mogu i ne znaju vise vezati, jer su prozivjeli puno toga; to je rijetko, ali postoji. Kad je moja kcer pocela samo meni raditi scene, psihologica je ushiceno uskliknula "Krasno, pa ona se ozbiljno za Vas vezala!". Zvuci nelogicno, ali djeca se osjete slobodna ispitivati granice i suprotstavljati tek kad su sigurna u nasu ljubav.

A strahove imaju svi roditelji, razne vrste. No, mislim da strah od sukoba nije dobra stvar u odgoju. Nije moguce odgajati dijete sa strahom da, ako mu se suprostavimo ili ako mu nesto zabranimo, ono nas vise nece voljeti. Isto kao sto ja vicem "volim vas, ali sad sam ljuta, jako ljuta", tako i djeca nauce razlikovati svoje osjecaje, mrznju od ljutnje ili frustracije. I da, za kraj, nimalo se ne bojim da bi nasa "veza" i ljubav bila ugrozena samo zato jer sve ne dopustamo i jer nismo 24h na potpunom raspolaganju.

PS. Jucer navecer, kazem ja mojoj kceri "Mi smo svi u obitelji malo temperamentni, kad se veselimo, se veselimo, a kad smo ljuti vicemo. Znam da ima ljudi, kao Tvoji udomitelji, koji su puno mirniji i stalozeniji i to je jako lijepo...". "?. Ma ne, oni su Ti isto stalno vikali kad bi radili gluposti, i to odmah...". Pa, sta ne kazes odmah.

[Zdenka2]

I mi to ponekad imamo doma, od B. Dijelom se radi o ispitivanju granica, a dijelom o ispitivanju vlastitog identiteta. Kod ovog prvog ne popuštam takvim emotivnim pritiscima, da ne kažem ucjenama. Ako sam postavila neki zahtjev ili zabranu takve me izjave od toga neće odvratiti. Ovo drugo je stvar koja se dugotrajno rješava i puštam joj da si to odrađuje. Život prije posvojenja je dio njezinog života i identiteta i to prihvaćam. Svaki dan zajedničkog života koji stavimo na hrpu dodaje težinu njezinom identitetu unutar nove obitelji. Mislim da je normalno da će se uvijek sjećati doma i svojih odnosa tamo - suprotno ne bi bilo normalno. Idealizacija također svoju ulogu, a pogotovo je potiču roditeljski zahtjevi. Kod nas je okidač takvih izjava i otpora redovito neki zahtjev ili zabrana: moraš učiti ili skini se s računala. U momentu ne reagiram, ne dam se navući na tanak led pravdanja o tome jesam li joj mama ili ne. O tome s njom razgovaram u situacijama kad pokazuje privrženost i otvoreno uho za mene. Želim je učvrstiti u sigurnosti da ima roditelje i da se brinemo za nju (pa i onda kad je tjeramo učiti i ne damo joj da bude po njezinom). Mene takve izjave ne bole - mislim da ona zna da smo joj roditelji, a razloge zašto ponekad govori suprotno razumijem i prihvaćam ih racionalno. Ne mislim da su u tome posvojena djeca na bilo koji način drugačija od biološke - biološko dijete u otporu prema roditelju naći će neki drugi način da ubode i pokaže svoj otpor. Posvojenima je ovo naprosto na raspolaganju.

[eva71]

Strah od neprihvaćanja djeteta nas kao roditelja.

Htjela sam samo dodati da se ne radi o neprihvacanju roditelja, nego samo o neprihvacanju neke zabrane ili granice koja djetetu ne odgovara u tom trenutku. Potpuno isto kao sto nase neprihvacanje nekih djetetovih zahtjeva ili ponasanja ne znaci neprihvacanje djeteta. Samo dok mi znamo distancirano reci "volim te, ali ne volim kako se ponasas", dijete ce to sazeti u "ne volim te".

[Snekica]

Dodirko, mene je isto toga "strah", doduše ne u tolikoj mjeri. Nekako smo uspjeli taj strah pregrmiti i predali smo papire. Sad čekamo poziv od soc.rad. i čitamo (čitaj: gutamo) ovakve postove koji će nam pomoći u prevladavanju te male prepreke. Ovaj forum mi je puno pomogao i naučio me puno, a na samom smo početku i ima još puno puno toga za naučiti. Mada znam da se mora na svojoj koži naučiti! Svjesna da će takvih ispada biti, ali i to je nešto što moramo proći! I živimo za to!
Bila sam danas na druženju s udrugama invalida, imali smo terapijsko jahanje i uzela sam malu od poznanika (bio je i on tamo) samnom na konja. Po završetku jahanja kaže mi jedna cura "Joj, kako je mala super, to je vaša kćer?" A ja "Ne, od frenda, mama joj je u sali." Ona "pa ponašate jedna prema drugoj kao mama i kćer, prekrasno!"
Već sam se zamišljala da je moja kćer pored mene

[Dodirko]

Hvala na odgovorima.

[mala Ina]

Eva71 i Zdrenka2, ma u svemu se slažem s vama dvjema. Upravo to postavljanje granica, vikanje, kazne, to je ono što nas čini roditeljima. Da me netko ne bi krivo shvatio i ljubav naravno a ne samo kazne. Eva i nama je psihologica isto to rekla kad su se klinci "opustili " malo više. To znači da su počeli puštati korjenje i da su nas prihvatili. Ja sam od početka ona čvršća ruka u obitelji. Kod mene jednom ne znači ne. Bez moljakanja, tužnih izraza lica, pitanja a zaaaaštooo, ... Kod mene to jednostavno ne pali. Dok je MM popustljiviji. Meni to užasno smeta. Obično ja kažem ne, onda ekipa ide pitati tatu. No hvala Bogu i on je postao malo čvršći i odlučniji. Uvijek sam mislila da ću ja biti ta koja će popuštati, al pokazalo se drugačije.
Nisam do sada čula da dijete nije prihvatilo roditelje. Možda ona starija djeca, koja jednostavno nisu naučila na ljubav, tj nisu naučili da primaju i daju. Jednostavno se boje ljubavi, prisnosti, nečeg dubljeg. I tu onda dolazi do odgurivanja svega oko sebe. Ili djeca koju su šetali iz doma u dom ili iz obitelji u obitelj. Ne znam, samo na glas iznosim svoje mišljenje. Dodirko, mislim da uopće nemaš razloga za strah. Moj srednji sin je od samog početka skloniji tati nego meni. Nikako, ali baš nikako nismo uspjeli uspostaviti neki bliži kontakt. Kad bi se mazila sa svom trojicom on bi bio najgrublji prema meni,čupao za kosu, štipao. Ja bih ga zagrlila a on bi mi jednostavno izmicao. Nikada nije imao potrebu prvi prići meni. I onda se odjednom nešto prelomilo u njemu. Naravno da je još uvijek tatica glavni, ali konačno imam neki nježniji kontakt s njim. Kažu da je vrijeme prilagodbe djeteta na novu obitelj od 3 mjeseca do 3 godine. Prva godina je naravno najteža, više za nas roditelje, nego za djecu.
Ali sve to tako brzo prođe.

[ivanas]

To odbijanje nježnosti od djeteta mora biti jako teško roditelju, al to je samo dječiji strah i ispitivanje, upravo takvo dijete treba najviše nježnosti i strpljenja. Čitala sam u literaturi o malim ježićima i čula živa iskustva posvojitelja i uvijek bi dijete na kraju naučilo primati nježnosti i ljubav, samo nekima treba duže nekima kraće ovisno o osobnosti i ranijim iskustvima.
Meni je bilo prije posvojenja frka ako mi se takva situacija desi kako ću se nositi s tim jer mi je samoj dodir i grljenje jako važno, al eto srećom upravo suprotno, moja djeca su oboje ogromne maze, sin je bas u fazi da čim ga seka takne ili zapne o nesto kaze ljubi mamice i tako tisuću puta dnevno, često i izmišlja da se udario pa mi pruža to mjesto da ga ljubim, tipa moram se u gradu sagnut i poljubit ga u nogicu, i to baš u nogicu i sl.
A kćer je isto prevelika maza, može sjedit u krilu i maziti se satima bez da joj dosadi.

[ivanas]

Što se autoriteta i posvojenja tiče, s tim nemam otpočetka nikakvih problema, ja sam im mama i nisu oni nikakvi siročići ili "tuđa" djeca koju odgajam pa mi je teško postaviti granice, kao što neki neupućeni vole sugerirati.

[Zdenka2]

Mala Ina, apsolutno se slažem s tobom - ništa ne zabrinjava od djece koja imaju normalno razvijene osjećaje i sposobnost emotivnog vezivanja. Ovdje se ne radi o tom problemu nego o strategijama djece u odnosu na roditelje kad se ne slažu s njihovim odlukama.

Ivanas, tvoja djeca su mala; ovakve reakcije su karakteristične za veću djecu, kasnije posvojenu.

[ivanas]

Nadam se da ću imati iskustvo a malo većim pa se javim

[Zdenka2]

[Rebbeca]

Eva, i ja sam se na početku "nenormalno" ponašala: bilo mi je teško opomenuti kćer, ne daj Bože podviknuti, no zapravo nije bilo ni potrebe, jer smo skoro 3 mj. proživljavali "medeni mjesec". Sad je već poprilično "obično" dijete koje pokazuje osjećaje: vesela je, glasna je, pjeva, plače kad ima okršaj s bratom, uvrijedi se (2-3 min.) kad je "zašpotam" za nešto...

[eva71]

Ja sam se vec prije vjencanja uvijek bojala neke rutine, tko bi rekao da su dosli dani kad cu joj jos pjevati hvalospjeve...

[ina33]

Dodirko, meni se čini da sva djeca (posvojena, rođena) na sličan način znaju iskazivati svoju ljutnju na neku zabranu ("ne volim te" dok su mali - čula, sigurno to govori i 99% djece svojim roditeljima), a kasnije nošenje s pubertitemo i s identitetom ("nemoguće je da su mi ovo starci" - izrazito se sjećam da sam ovo mislila, da je nemoguće da sam njihov izdanak, pa ja sam tako "produhovljena" i "pametna" i "duboka" i "emancipirana" ili što već, i to vjerojatno promišlja 99% djece), samo što to možda ima veću težinu u različitim roditeljskim ušima (drugačije se "čuje"). Mislim da se tu ne radi o neprihvaćanju roditelja od strane djece.

Malo je off topic, ali evo Dodirko, dobra ti je ideja, ako razmatrate posvajanje, priključit se radionicama koje organizira Grad Zagreb, besplatne su, treba na njih čekati, nisu "einsteinovske", u smislu da ćeš tamo čuti nešto što nikad nisi, ali su UŽASNO korisne (barem je to bilo naše iskustvo), zbog:

- sistematičnog prikaza nekakvih općih roditeljskih stvari versus specifičnih baš za posvajanje;

ali, po meni totalno još bitnijeg:

- networkinga sa stvarnim potencijalnim i ostvarenim posvojiteljima i intimnije komunikacije u real lifeu di donekle spadaju "političke korektnosti" i oprezno forumsko komuniciranje i dobija se milijun puta bolji dojam i odgovori na neka svoja pitanja.

To je jedno bliže iskustvo i od iščitavanja pdf-a posvajanje, i od iščitavanja knjiga i od takvih stvari.

Sretno!!!