Kad sam ja mirna, uglavnom su i oni mirni ili ih lako smirim. Ali, problem je ako sam nervozna zbog posla, kasnjenja, ovog onog i onda sve mislim da mora odma i da nemam vremena razjasniti i stati na loptu. AKo se ja uspiem skulirati, to fakat bude carobno.
No, fakat je s jednim djetetom i vise razlika nebo i zemlja. Eksponencijalno. Samo roditelji vise djece mogu skuziti koja je to nervoza i crv dok oboje placu i traze nesto sto se ne moze istovremeno. I tu zapravo nema velke pomoci osim sto vise predvidjanja takvih situacija i unaprijed pripreme sebe u takvim situacijama. Mi npr imamo onaj nervozni trenutak kad svi ulazimo u kucu, i svi se izuvamo i skidamo. Jan se obicno pri ulasku u stan rasplace iz nekog razloga, nista mu nije dovoljno dobro, nista napravljeno kako on zamislja (npr. ja sam otkljucala a ne on, ja skidam svoje cipele prije njegove jakne i tak neke stvari - malko je opsesivno kompulzivan ). Onda se ja od posla pripremam psihicki za takvu situaciju jer ako i ja puknem u takvom trenutku, mozemo sve zaboravit.
Ja na Jana nisam nikad vikala dok smo imali samo njega, a sada u situacijama kad ne znam sto bi vicem da se kuca trese. Isto kao sto su vikali na mene.
S tim da kod nas (srecom) vikanje ne pomaze. Osim sto mi i dijete poslije vice. Cesto pale dogovori ako...onda, najcesce ovo ako se cucnem do njega, u njegovu visinu, to je dost efektno, lijepa rijec.... I tak, klasicni trikovi. Al, za njih treba vremena, a nazalost puno puta se dogodi da nemamo vremena. Ili negdje zurimo, ili vec Nola place i treba nesto deseto.
No, sto se same komponente dvoje djece tice, bude lakse. A kad jednom krene biti lakse onda svaki dan bez pretjerivanja osjecas kako je lakse i jednostavnije.