Napisano je tu puno dobrih ideja, slažem se uglavnom sa svime što je Lilly napisala, i Ala...i još cura. Jest da je moj sinak jedinac , no u isto vrijeme je i tvrdoglav, uporan, nije grintav (ne plače već viče- što meni osobno olakšava stvar). Ono što sam ja shvatila je da, osim što treba isprobati više metoda je i biti ustrajan u odabranoj metodi (ne stalno odustajati i isprobavati nešto novo). Time out smo i mi vježbali, skakao je iz kreveta, vraćali smo ga natrag...pomoglo je npr. kada smo uveli da sam na satu prati kada će se kazaljka okrenuti za nekoliko minuta. sada je često dovoljno da samo zaprijetim kaznom...

Ono što meni pomaže je kada pomislim da i on ima pravo na svoje "žute minute", umorne dane, ima ponekad pravo biti grintav, "težak", "naporan" jer se i mi tako osjećamo, djeca nisu izuzeta iz toga...Ja pokušavam poštivati te njegove osjećaje, otrpiti ponekad njegovo loše raspoloženje...

Drugo što pokušavam je postaviti samo nekoliko važnih pravila i raditi kompromise kod onih malo manje važnih (mislim da tako puno uči).

ja se opet vraćam na skidanje cipela : mogu skroz razumiti da se njemu nakon što se umoran vrati iz vrtića, pješke, jednostavno ne da baviti svojim cipelama (često bi se i ja htjela samo uvući u krevet) i mi tu radimo kompromis: npr. kada skine jaknu ja mu pomognem skinuti cipele. Nekada ih skine i sam, meni to jednostavno nije važno...

Pretpostavljam, Tatek, da je tvom klincu vrlo teško shvatiti zašto on mora, obavezno, kada dođe iz vrtića sam skinuti cipele, pogotovo u situaciji kada ima malu sekicu oko koje radite sve i koja je, opravdano, uzela na sebe dio pažnje koju je do sada on dobijao. Ne mislim da je potrebno podržavati regresije djece ali mislim da trebamo malo popustiti tim njihovim potrebama da i oni budu "mali" i da vi obavljate stvari koje već dugo niste. Ako mu dižete samopouzdanje na drugim poljima ova mala regresija brzo će proći...