Zasto nam nikada ne padne na pamet udariti supruga kada nas izbaci iz kontakta ili prijateljicu ili radne kolege a pokoji od navedenih su sigurno sto puta bezobrazniji nego moje dijete...zašto je dijete teško prihvatiti kao osobu koja je ravna meni ili svakom od nas samo je metar kraća...?

Naravno da me dijete izbaci iz kontakta, naravno da puno puta nemam vremena/volje/snage objašnjavati se s njime i podnositi njegovu kapricioznost...ali zašto ne dozvoljavate da mi u tim trenucima uopće ne pada na pamet da ga udarim?

Mogu ga zeznuti (mislim razvoj njegove ličnosti) na tisuću i jedan način, vjerojatno puno toga nesvjesno i iz neznanja ali udaranjem sigurno neću, to je nešto što stvarno mogu imati pod svojoj kontrolom...