Moja mama je bila prilicno jasna i kratka i ja nikad nisam radila frku oko injekcija, lijekova, vakcina. Ali ja sam bila dobro dijete. :D Brata na primjer nije tako lako mogla uvjeriti.

Meni bi za neke od mnogobrojnih upala pluca rekla koliko injekcija mi je doktorica prepisala, da ako hocu ona ce me drzati na krilu, da ce boljeti ali da tako mora i da ce brzo opet proci.

Meni je to bilo dovoljno. Poslije sam zavidila klincima koji su poslije svake injekcije dobivali poklone. Ja ne bih ni cokoladicu ni nista slicno posto nisam pravila frku. :D


Imajuci u glavi to kakva sam ja bila kad sam bila dijete drago mi je da ovaj moj hoce protestirati, sumnjati u moje ili tude rijeci i zahtjevati da ga se tretira na neki nacin (da ga se pusti na miru :D). Jer iako je moja mama bila u pravu u svemu sto je rekla (nikad nije lagala to ne boli), zbog sve te silne logike kojom bi me okruzila, sve moje sumnje su se cinile premale prema velicini istina koje je mama govorila tako da nikad nisam rekla da me na primjer strah ici dva puta na injekciju umjesto jednom ili pitati zasto ne mogu dobiti sirup umjesto injekcija.

Sve istine koje su dolazile od odraslih su se cinile prevelike da bih mogla makar pokusati iznijeti sumnju.

I sad koliko god ja jasno, strogo ili na bilo koji drugi nacin prilazila svom malcu kad ga treba provuci kroz nesto sto ne zeli, dijelom mi je drago kad uspije bez protesta a dijelom i zao jer se pitam sta mi je presutio.

(Ah, nikad zadovoljna :D)