Cijenim svu pomoć koju dobivam i koju sam dobivala, a razumijem i prihvaćam razloge onih koji mi je nisu pružili kad sam ih molila. Svatko zna svoje najbolje, a prosuđivati tuđu situaciju možemo samo onda kada je u potpunosti poznajemo.

Javila sam se na ovaj topik, jer sam doista bila u situacijama kakve opisuje Tea, bila sam u njezinoj koži i znam kako joj je, pa sam joj htjela dati savjet da prijeđe preko toga što je boli. Par puta sam se našla u očajnoj situaciji kada sam se okretala svuda oko sebe ne bi li mi netko pričuvao dijete, a nisam tu mogućnost našla. Naime, MM zbog posla je znao biti danima i tjednima odsutan, a ako su bili odsutni i moji roditelji, ja sam bila na suhom. Ne govorim ovdje o čuvanju zbog nekih redovitih stvari nego o iznimnoj, hitnoj potrebi i vrlo kratkom čuvanju – govorim o pomoći koju sam tražila samo nekoliko puta u sedam godina, na doslovno sat-dva. Nikada, ali baš nikada nisam tražila pomoć od bilo koga u trenucima kada su ti ljudi imali nekih drugih, izvanrednih briga i obaveza prema drugim osobama. Nisam nikada nikog stavila u neugodnu situaciju da me mora odbiti zbog prečih stvari.

Kad bih dobila košaricu, rješavala sam te situacije tako da sam moljakala za odgodu važnih poslovnih dogovora zbog kojih nisam izvisila samo ja nego i drugi ljudi, vodila dijete na ispit ili sam, npr., išla nakon sudara na uviđaj u policiju s malim djetetom i pokušavala ga umiriti postavljajući auto u traženi položaj i slično. Tih jedan sat preznojavanja u kojem mi je djelatnik nešto govorio u jedno uho, a dijete urlalo u drugo, usjeklo mi se u pamćenje kao malo što. Tko to nije doživio, tko nije doživio taj ne u velikoj potrebi, sretan je što ne zna kako je to.

Ipak, poslije svega, uopće ne zamjeram onima koji su me odbili s nekim svojim obrazloženjem (npr. „ne mogu ostati nasamo s malim djetetom“) – to su njihovi razlozi, u to ne ulazim i ne želim se s time opterećivati. Jednostavno, moja djeca su moja odgovornost i tako sam se i ponašala, uz zahvalnost prema svima koji su mi pomagali i pomažu mi, bilo malo bilo puno. Neke stvari jednostavno moraš prihvatiti i ići dalje, a vrijeme ponekad donese rješenje.

Što se tiče baka i djedova, sad kad je najteže razdoblje brige o djeci iza mene, važno mi je samo to da moja djeca imaju odličan odnos sa svima njima. Prema svima njima osjećam ljubav, poštovanje i dug i pomoći ću im kad to bude bilo potrebno ne važući tko je meni koliko pomagao.

Kad sama budem baka... o tom potom, prvo treba podignuti djecu, a onda, nadam se i to dočekati. Sigurno je da neću ostavljati svoju djecu, snahu i zeta na cjedilu i da ću im priskakati u pomoć, pa i više od toga, htjet ću biti sa svojim unucima. Ali, kao što su moja djeca moja odgovornost, njihova djeca će biti njihova odgovornost, a ja ću se posvetiti drugim stvarima koje su meni važne u životu. Nakon godina posvećenosti svojoj djeci, u smiraju života držat ću to svojim pravom, bez obzira što tko mislio o tome.