Zdenka, bas me rastuzila tvoja prica.

imam slicno iskustvo sa muzevom obitelji, ali nisam toliko mudra i strpljiva kao ti, nego sam vise puta vrlo emotivno reagirala. to sve nazalost ide preko ledja MM, a mama mu je.... uh. niti mene nije prihvatila u obitelj apsolutno nikako, a djecu ... cula sam da je maloj od sogorice jednom rekla da je glupa, a moju djecu gleda sa podsmijehom i bas je ... nemam druge rijeci nego "zlocesta" prema njima. kad i pristane jednom u pola godine pricuvati djecu od muzevog brata, jos tri tjedna kasnije svi okolo nje moraju slusati tracanje kako "ona nema vremena za nista, ta djeca su neogojena, da su oni njezini ne bi to tako..."

zanima me, kako si ti prevalila to odbijanje svoje djece u doba kad ti je toliko trebala pomoc? ja ne mogu pa ne mogu preci preko nekih stvari, a bilo bi toliko bolje za mir u obitelji da jednostavno progutam i pustim :/

ma muza mi je zapravo najvise zao, mi smo ionako vec navikli sve sami rjesavati