Citiraj Hana_Sara prvotno napisa
Zdenka, bas me rastuzila tvoja prica.

zanima me, kako si ti prevalila to odbijanje svoje djece u doba kad ti je toliko trebala pomoc? ja ne mogu pa ne mogu preci preko nekih stvari, a bilo bi toliko bolje za mir u obitelji da jednostavno progutam i pustim :/
Stvarno te ne treba rastužiti, jer nije ni mene. To što sam napisala, napisala sam zato da bude jasno da ne govorim bezveze i da sam stvarno imala teških trenutaka. Kako sam to prevalila? Nisam to uopće shvatila kao odbijanje svoje djece, jer to nije ni bilo to. Znala sam da dotične osobe (ne radi se samo o bakama i djedovima nego i o drugim bliskim osobama) vole moju djecu, ali su tada imali u sebi neka ograničenja i strahove koja su im onemogućavala da ostanu sami s mojim sinom. Neki drugi imali su neke svoje emotivne probleme koji su ih paralizirali u pomoći meni. Ja sam to shvatila i prihvatila i to je dugoročno donijelo dobro za sve. Uvijek sam znala da su i moja i muževa obitelj dobre obitelji i zbog toga sam mogla prijeći preko nekih situacija koje su za mene bile teške. Kod mene nije bilo ovog da netko moju djecu gleda s podsmijehom ili da imam razloga misliti da ih ne voli - u takvom slučaju bih se distancirala što je moguće više, jer ne bih mogla prihvatiti da mi netko blizak emotivno odbacuje djecu.

Zanimljivo mi je ovo što kažeš o strpljivosti radi mira u kući, jer je to osobina koju ima moja mama i koju je, dugo sam tako mislila, uzaludno pokušavala prenijeti na mene, koja sam uvijek bila više za istjerivanje pravde nego za čuvanje mira u kući. Ali, gle čuda, s godinama sam shvatila koja je to vrijednost i danas sam mnogo toga (ne sve) spremna podnijeti radi mira u kući/obitelji. Imam i ja svojih slabosti i nedostataka i s godinama sam naučila biti tolerantna prema sličnim i drugačijim slabostima kod drugih ljudi. Ne mislim da sve znam i da mogu svakome suditi, a kad pomislim da je netko u nečemu pogriješio samo se podsjetim svojih grešaka.