kad je trebalo mene pričuvati, stric je mojoj mami rekao: nećeš ti preko vena moje matere dovršavati faks. ok, djeca su odgovornost roditelja i da bi čovjek riječ rekao.

no isti taj stric tj njegova žena su sedam godina kasnije njihovu kćer, malu bebu od 6 mj. ostavili babi na polugodišnje čuvanje jer je strina išla na specijalizaciju u drugi grad. tad valjda bakine vene nisu bile sporne.

i od tada uvijek se znalo koga se preferira, koga se čuva, kome se kupuje. no, okej. nitko nije obavezan preuzeti tuđu odgovornost, nitko ne mora voliti i brinuti za svoju djecu i unučad i ne radi se tu o nekoj vrsti osvete niti osude - al vremenom se pokazalo, djeca (unučad) osjete tko ih voli i želi i gdje su dobrodošla. sestra moje druge bake je posvetila cijeli svoj život prvo mojoj mami, pa kasnije i nama. od svih silnih baka ona je jedina prvu godinu svoje mirovine provela u tuđoj zemlji čuvajući nas. sve druge bake su se klele da nas vole, al nijedna nije htjela ostavit svoj komoditet. nema frke. al obje su se znale ljutiti il osjetiti povrijeđene kad bi sestra i ja u glas rekle koga najviše volimo - našu Tetu. i ta ljubav je bila obostrana. ona koja nije imala svoju obitelj, osjetila je našu ljubav i brigu, sve dok nije umrla. i bila je voljena i pažena. dok je očeva majka umrla (skoro) sama. ni ta unuka koju je čuvala, a koja je živjela ni na pola kilometra od nje ju zadnjih godina nije posjećivala jer se naljutila na baku koja je u naletu alzheimera blebnula neku (fakat oprostivu) glupost.

sjećam se da se moj otac uvijek ljutio (na mene i sestru) i nikad nije razumio kako mi naše bake ne volimo na isti način. i kako to da preferiramo drugu baku (a posebice tu bakinu sestru), a njegovu mamu ne. eh, ljubav se ne može kupiti, niti se ljubav podrazumijeva sama od sebe... djeca osjete tko ih iskreno voli.