 |
|||
dali je to babyblues ili prva depresija
Drage forumašice !
Evo iza mene je gotovo šest mjeseci od poroda a zadnja dva mjeseca me drži neka melankolija , plačljivost , neraspoloženje . Užasno mi je potrebna nježnost i fizićki kontakt no na žalost to od svog supruga ne dobivam.
Molim za pomoć prije nego puknem do kraja.
A ja sam mislila da sam samaNista si nisam mogla pripisati,prekasno za postporodajnu dep.,nemogu imati PMS,Svasta mi je padalo na pamet...Meni dobro dodje i razgovor,al mm ne kuzi da mi treba duuugi razgovor. :?
Saljem ti
Draga eki3 !
Tebi je lakše jer ti barem možeš porazgovarati sa svojim mužem o tome što te mući kod neme to baš i nije jednostvno s obzirom da ti je moj muž totalno zaboravio na mene vjerojatno me zato i lovi depresija , inaće ovdje nemam nikog od svojih ( roditelji mi ne žive blizu a i nisu od onih sa kojima se može normalno razgovarati .) Moje prijateljice sve imaju svojih problema ili imaju super brakove pa ne razumiju što se meni događa .
Razmišljam da ovih dana odem do psihoterapeuta ili psihijatra da vidim što o tome ima reći medicina . Ne bih htijela uzoimati nikakve lijekove .
Uživam u svom djetetu ali mući me to što mi suprug ne pruža dovoljno nježnosti i podrške , osjećam se kao odbaćena krpa .
I meni ti je bilo tako, mislila sam da ću puknut po svim šavovima. Znala sam ležati pored male(imala je 4,5mj) koje je već bila zaspala za noćno spavanje i samo plakati. Teška depresija, i mislila sam da sam sama na svijetu iako je moje zlato bilo samnom. Muž, što se tiče shvaćanja, nula bodova. I onda je samo prošlo... Kao da nikada nije ni postojala ta samoća...
Došlo proljeće, ja i malena bile non stop po vani....
I koga god sam poslije pitala (od svojih frendica i poznanica) Svima je bilo isto. Prvih 6,7,8mj su se osjećale ko da su same na svijetu i samo tražile pažnju muževa. Čak smo se sprdale kak po knjigama piše da se žena okrene samo djetetu i zapostavi muža, da je to laž kakve nema. Ili smo mi ekstremi...
Sve u svemu, opusti se i proći će brzo, nećeš ni okom trepnuti...
mozda bi ti bilo lakse nakon razgovora sa psihologom!!
Cijeli dan mislim di si...
A ja ti htjela preporucit bas da s nekom prijateljicom ili nekim od rodbine se probas malo druziti,da te trgnu.. 8)
Meni malo pomogne kad je lijepo pa odemo u setnju beba i ja...
Bebac mi je veseljak i nije zahtijevan,tako da mi je to super jer misli m da bi
ovo ti toplo preporučujem. vrtite se u krug, netko vam treba malko pomoći i usmjeriti vas na put rješavanja problema. sretno!vlatkapeno prvotno napisa
Drage forumašice !
Evo da vam se malo javim , danas sam bila kod svoje Dr. Opće prakse i sa njom samm porazgovarala o tome što mi se događa (depresija) žena me poslala psihijatrici . Otišla sam kod psihijatrice u dom zdravlja i sa njom poprićala. Dr. je bila jako ljubazna puno mi je pomogla njezina preporuka je bila da se muž mora malo više posvetiti meni a ne ignorirati me s druge strane rekla mi je da razmislim o tome da se maknem od njega ako se stvari ne srede . Takvo stanje nije dobro za nene i maloga , od lijekova mi nije htijela prepisivati ništa farmakološkog već mi je savijetovala biljne pripravke "Persen" također m je rekla da mogu doći kod nje kad got mi treba.Kad sam došla doma razgovarala sam sa mužem o svemu tome no nisam baš imala dojam da je on to ozbiljno shvatio. Sada ču vidjeti kakao će sve iči dalje.
Pozdravi od malog anđela Jana -Renata i mene .
čestitam, naravila si prvi korak!
znaš, naravno, da samo jedan razgovor i perseni nisu dovoljni - sad samo nastavi s razgovorima kod psihijatrice dok se stvari ne počnu bistriti.
Bravo vlatkapeno. Prvi korak si napravila, vjerovatno ti je puno lakše. Sad ćeš vidjeti kako će sve dalje ići, a ako zaškripi, opet kod psihijatrice po savjet i razgovor. Sretno!!!
re
Sretno Vlatka!
Re: dali je to babyblues ili prva depresija
a sto svi Vlatku salju psihologu? Ja u podebljanom vidim problem, a ne u depresiji....Zasto ne dobivas dovoljno od njega?
I ja sam negdje u to vrijeme prolazila užasnu fazu čiste depresije. Više nisam znala kako si pomoći,budila sm se bezvoljna,sve mi je bilo sivo.
Čak sam si kupila i Aktivin h,al nisam primijetila da je pomogao.
Jednostavno je prošlo samo od sebe kada sam počela raditi.Grozno mi je to priznati,ali ja se na poslu odmorim fizički i psihički. Potrebno mi je dan danas da se odmaknem od kuće,samoće,djeteta...
A što se tiče savjeta psihijatra koji si dobila-ne znam što bih ti rekla.Bar bi oni trebali znati stanje većine žena koje su rodile prije 6 mjeseci.
A savjet da se možda makneš od muža-bravo psihići!
Tako nešto savjetovati mladoj ženi koja je u hormonalno, emocionalno i psihički osjetljivom razdoblju...
I ja sam tada bila UVJERENA da mi je brak promašaj,da nismo jedno za drugo,da me ne razumije itd,a danas vidim da su to bilo samo stanje.
Dosta su mi pomogle i Rode!
vlatkapeno,
da se utješiš i ja sam u sličnom (
Prije 4 mj počela sam s persenima ali nisam htjela puno i dugo jer dojim, samo dok sam se malo oporavila. Imala sam u 1. god bebača - neurodermatitis- ne liječim jer ne stignem, 3 x herpes labialis, apsces dojke u trajanju - operacija + tretmani drenaže- od 2 mjeseca i težu upalu dojke koju sam uspjela spasiti od operacije što je isto trajalo 2 mj. Sve to od stresa ili potpomognuto istim.
MM obožava malog, ali je emocionalno totalno nezreo, 'liječi' se od depresije (to znači da ja moram tegliti za njega i po kući i u svim obiteljskim obavezama- na sve misliti. -Ne mogu ga poslati u dućan bez popisa jer inače kupi samo slatkiše, a ništa za u lonac. Koma. Svoje liječenje prebacuje na mene, izvlači se od kontrola i tek je prije par mj. rekao svom psih. što mu je točno - i to što je dugo imao pogrešnu dijagnozu ja teglim na leđima + ovisan o mami 300% rekla mi je dr. op.prakse da je stalno spominje ka d dolazi po uputnicu :shock: , btw, ja svoju mamu spomenem 2-3 puta tjedno)
Sad pred povratak na posao počela me prati nesanica i nervoza.
Ka d sam počela raditi, zeznuli su me i za čuvanje malog (obećanje-ludom radovanje) - totalno sam pukla, nisam spavala 3 noći, a zadnju -prekopreksinoć- sam napravila takve histerične scene da su se mm i bebač tresli od straha. Dobila od doc.op. prakse uputnicu da odem zajedno s mm kod psih i normabel 2 za spavanje. Kad me uhvati nervoza, ne mogu podnijeti djetetov plač, ne mogu ga dojiti jer mi kroz glavu prolaze sjećanja na optužbe loših tješitelja i savjetnika - zašto mali spava s tobom, zašto dojiš, ti si ga razmazila......
Donekle sam bolje, ali osim dojenja kad sam full ok, svu brigu o malom sam prepustila mm-u, jer ja ne mogu a i neka vidi kako je meni bilo godinu dana- nikad me nije zaštitio od zlonamjernih komentara tipa- zašto plače, kako ništa ne stigneš?,... sad mali ne spava bez mene po danu, osim u šetnji ili mm-u u krilu. Pa da vidimo. Totalno mi se više ne živi, ništa me ne veseli. Uložila sam svu snagu da pomognem mm-u u njegovim problemima i da uvijek bude tu kad me treba, ali kad ja puknem svi reagiraju kao da ja to radim namjerno :shock:
Prvu noć s normabelom sam spavala super, a sinoć je mm ostavio malog u kimbi sa mnom u sobi, zatvorio vrata i naravno da sam se ja probudila prije njega! a naravno, nikako ponovo zaspat, jutros sam mogla poubijati cijeli svijet!
Cure, teško mi je čitati ovaj topic...frtalj, polu ili cijela depresija je ozbiljna stvar, ne može se liječiti preko interneta - bolest je kao i svaka druga, ništa više "sramotna" od reume. Kao što bi za dugotrajnu zubobolju otišli zubaru, a ne samo popili Plivadon, tako se i za depresiju treba obratiti liječniku (jednom, drugom... naći odgovarajućeg) i biti spreman na dugo liječenje uz suradnju cijele obitelji.
Draga čokolada,
hvala. Rado bih da sam koji tjedan ili mjesec ranije prepoznala simptome, ali sad moram krpati ovo što je. Naravno da ne očekujem nikakvu konkretnu pomoć preko neta, osim što odem i na ozbiljne medicinske stranice da si definiram što mi se događa.
Ne znam da li bi ja bolje reagirala, ali sam doživjela da većina ljudi uživo (prijatelji, rodbina) ne znaju što bi rekli ili se drže na distanci kad im se čovjek obrati za podršku u ovakvoj situaciji. Naravno da nitko neće kod prijatelja tražiti lijek, ali svi smo pa i mi sa depresijom, homo sapiensi i društvena bića i jednostavno moramo nekad podijeliti s ostalima svoje jade.
Dambo, samo ću ti poželjeti što skoriju pobjedu nad depresijom i potpuno uživanje u tvom dečkiću (avatar). A kako je sladak...
Hvala, fritulice, to mi jedino daje snagu, ali, nažalost, ni to nije uvijek dovoljno samo po sebi.
Čim se ja pojavim , svi pobjegnu ? :?
Draga Dambo !
Evo konaćno neka od forumašica koja me razumije . Čitala sam tvoj postić i kao da ćitam ono što sam ja napisla jedina je razlika to što se tvoj muž lijeći od depresije no moj je dobio lijekove od psihijatra prije
nekoliko godina (prije nego smo išli na IVF) no nije pio ništa od toga niti je odlazio na razgovore , njegovo objašnjenje za nastalu situaciju svaljuje ne mene.
Uh toliko toga bi ti htijela isprićati no neznam odakle da poćnem samo znam jedno je nemogu uživjeti uz nekoga kome nije stalo do mene . MM je donekle ok sam malim prićuva ga ponekada nahrani presvuće i to kao da iam dadilju no kada treba napraviti nešto ozbiljnije za maloga kao naprimjer narućiti ga na neki pregled ili kontrolu to on nije u stanju . Kad odemo na pregled kod pedijatra on samo stoji u ordinaciji opred mene i ćeka kraj pregleda a ja vodim cijelu raspravu sa lijećnikom . Neznam kakao ti na to glčedaš ali meni to malo nema smisla .
Moj sin treba tatu koji će se za njega brinuti jednako kao i mama a ne dadilju koja će ga samo čuvati da mu se nešto ne dogodi a i tu zna biti gafova . Nedavno je maleni pao sa kauća jer MM nije bio u njegovoj blizini a nije ga stavio u ogradicu , ja sam na momaenat otišla u kuhinju napraviti si čaj jer me ulovila prehlada . Kad sam vidjela maloga kakao
leži na podu nidam znala što da radim MM je stajao kraj kauća i gledao u maloga , ja sam u šoku zaurlala " Dja zovi hitnu kaj čekaš " Otišli smo u Kaićevu dok sam ja umirala od starha što če biti sa malim on je jednostavno stajao u čekaonici i čekao što če se dogoditi . Sve oko maloga je na meni.
Što se tiće njegobovg ponašanaj prema meni to ti je totalno zahlađenje niti jedna topla nježna rijeć , poljubac ili bilo što od emocija .
Uz sve to još i ne radi pa je i sva financija oko malog na meni ( do sada je on dao 200kn za potrebe maloga ) Njegoov obijašnjenje za ovakvu situaciju je "pa ti si htijela klinca , to je tvoj projekt." užas on naziva svoje dijete "projektom"
Daj mi reci što ti misliš .
Hvala ti na potpori.
vlatkapeno, draga,
nisam mislila da će nam slučajevi biti toliko slični!
I ja sam doživjela-pa ti si htjela dijete... da sad ne čačkam po sjećanjima. MM je dosta angažiraniji oko malog onda kad je raspoložen, ali kao i kod tebe - sve odluke i ozbiljnije stvari padaju na mene. Financije su na meni i njegovoj mami - ali mi to svaki čas nabija na nos -i on zaradi nešto sitno.
Mislim da im je to reakcija na bebače. To je zapravo stres. 99% ljudi to doživljava kao pozitivan stres (vjerojatno bi postotak bio manji da sad idem ozbiljno istraživati- to je samo u žargonu 99%). Vjerojatno su naši M-ovi toliko nesigurni u sebe i prestrašeni da se ne mogu pomaknuti s mjesta.
Ja sam skoro 9 mj slušala ' ništa ne brini', 'ja ću se za sve pobrinuti', 'naći ću posao' , 'ja ću kuhati kad rodiš' - i učio je kuhati, ali smo dobrih 9 mj kak se rodio mali jeli uglavnom suho jer nije nikada ni kupio niš za skuhati- a ja debela, dojim, nemam kaj za obući, mali neće pustit cicu, ne može se odvojiti od mene... morala sam ga puštati da plače da bih mogla sebe i njega obući za van!
Ako ideš još toj psihijatrici, tj. otiđi svakako - reci joj za njega- probaj uvući njega u obiteljsko liječenje. Kao da on ide radi tebe. Tako su meni preporučili da odem jer je kod psihića od MMa velika gužva. Ja idem dobrovoljno, a ti probaj svog nekako dobiti na fintu. Preporučam ti da sve prepustiš stručnjacima - osim normalnog kontakta s njim-ali znam da može biti i emotivno skroz zatvoren, tj. baš na pusice i cici-mici reagirati negtivno. Tako je kod mog kad je u epizodi totalne depre. Bolje ga je pustiti na miru. Lani je 5 mj bio bez kontrole, samo pio lijekove koji se trebaju uvijek prilagođavati, a i dijagnozu mu je psih. promjenio prije 3 mj, pa znaš kako mi je bilo cijele prošle godine. Kao da se i nije liječio.
Možeš li se osloniti na mamu? Otići k njoj ako ti bude neizdrživo? Probaj joj objasniti iako znam da to boli,a li vjeruj da će se stanje poboljšati. Neće zauvijek biti tako.
Hoću ti reći, nemoj preuzimati na sebe odgovornost za njegovo stanje. Ti brineš o sebi i o bebi. Koliko možeš i koliko on dozvoli, pomozi mu, ali dalje nemoj ići jer ćeš se iscrpiti. Traži pomoć sada, nemoj čekati da pukneš kao ja. Ako ne bude bolje, stvarno se makni privremeno od njega.
Ne znam da li to psihići rade, ali ja bih voljela da od nekog svog imam podršku- ali ne mogu nikome objasniti kako je meni a još manje kako je njemu- pa da psihić objasni trećoj osobi kakve se stvari mogu očekivati. Ja sam ti se obratila svojim vjerskim pastorima pa sam dobila :shock: i savjet da se trebamo češće keksati. Ne moram ti ni govoriti koliko me to naživciralo. Onda sam nazvala jednog koji se odselio odavde ali mi je znao pružiti podršku i utjehu, smirit me i dati primjeren savjet a ne idiotarije a i njegova žena je stvarno zlatna. I doc opće zna MMa jer često dolazi po uputnice i recepte - tješila me i ona. Stvarno je teško naći nekog da te razumije, a ako ga imaš - to zlata vrijedi.
Meni je sad mali imao crijevnu virozu pa smo slabije spavali, ali sad je bolje. Još nemam volje za ništa, sretna sam kad sam na poslu - ali tamo imam za slušati sretno udane mlađe kolegice kako su im muževi kupili ovo pa ono
Evo i mene da se pridruzim nedijagnosticiranim depresivcima. Nisam otisla kod doktora bas zato, jer nemam volje i odlucnosti. Kad se MM i ja posvadjamo na pasja kola zbog tko zna koje sitne pixxxdarije koja je prelila casu (ja sam potpuno letargicna, bezvoljna, inertna i sta sve ne, a on me pokusava „popraviti“ kritikama kao u skoli), izvrijedjamo se i zao nam je oboma, povrijedjeni smo do kosti, i tu vecer vrtim filmove svog zivota i sve mi je jasno, odakle potjecu moje rane, koji su razlozi mog ponasanja i (bar) otprilike sta moram uciniti da stvari krenu nabolje. Sve do jutra. On ode na posao, ja sa mojim sestomjesecnim djetetom krepavam u krevetu do deset, obavim samo sta moram da on ne bi pop... kad dodje kuci. I u glavi mi je misao „Danas je sve dobro (valjda zato jer me je poljubio pri odlasku na posao). I moglo bi se takvo moje ponasanje i pripisati ovom poslijeporodjajnom periodu (sestomjesecnom) da to ne traje jos od srednje skole, samo je sada tim kasnovecernjim analizama meni postalo jasno da se ne radi o lijenosti, kako su me obiljezavali u to doba vec o dubljim stvarima, u mom slucaju traumama iz djetinjstva. I sve kuzim, samo ne znam sta sad sa tim informacijama, kako ih iskoristiti u borbi protiv losih navika, negativnih emocija, samosazaljenja (onaj vjecni „zasto se sve to bas na meni lomi“). U mom slucaju ja sam precesto nezainteresirana za njega i precesto mu naglasavam kako je meni tesko i da me ne razumije, dok ce on za to vrijeme jxjx istegnuti od posla na nekoliko strana, a istovremeno kad dodje kuci baci se na malenoga i skupa se cerekaju kao budale, brine se oko njega, pomogne meni u kuci kad god treba. Zapravo su njegove namjere po pitanju mene izuzetno pozitivne i plemenite, ali ne zna kako mi pomoci, pokusava na nacin koji pozna a to nas samo gura u svadje. I ne mogu reci da mi nije spreman pruziti njeznosti, nego ja nemam volje, najradije bi gledala televiziju. I to sve izaziva nezadovoljstvo kod njega i onda povremeno dolazi do onog prelijevanja case... u tim trenucima zapravo najvise dolazi do izrazaja njegov ocaj zbog nemoci da mi pomogne da se trgnem, bas vidim da je sav jadan zbog toga jer me stvarno voli do neba... I tako se vrtimo u krug i lagano se ukopavamo u tom vrtlogu...
Drage cure ,pročitala sam sve što ste napisale.Ja sam jedna od vas ali moj MM voli malog ,meni je dobar ali....o nekim stvarima oko hranjenja presvlačenja pomaganja u kući 8) .Sve moram sama.Dosta je neozbiljan ,tako mi je kao da imam 3 djece.Bliži se dan kada idem na posao,maleni u jaslice a ja sve više pucam po šavovima.Molim boga da mi da snage,MM ne mogu promijeniti,maleni će odrasti a ja se nadam da ću se iz tog stanja izvući.To želim i Vama.
__________
D 1998.
I 2007.
drage moje,
evo mene kao podrske (nadam se da ce vam ovo sto napisem biti podrska)
ako prvo, drzite se, to sto ste progovorile pa makar i na netu je korak napred. mozda se ne cini veliko, ali je. najteze je priznati i shvatiti gdje je problem, a onda krenuti u rjesavanje.
meni osobno pomogle je grupna terapija kod psihoterapeuta jer sam nakon stanja melankolije pocela raditi i zapale u teske objektivne (citaj financijske) probleme a od muza ni bu ni ba - cim sam bila lose volje on bi me "pustao da se sredim" pretpostavljajuci da meni treba samo mir iako sam mu rekla/nacrtala/zamolila ga /trazila direktno konkretnu podrsku u obliku razgovora, zagrljaja i obracanja paznje na mene umjesto bijega od mojih stanja. nije pomoglo jer se on ne zna tako ponasati, a moja ocekivanja da ce se promijeniti nisu pomogla mojem stanju
no da ne duljim sa detaljima, odkad sam promijenila svoj stav prema sebi i pocela rijesavati sebe i svoja ocekivanja, puno je lakse. naravno, imam dana boljih i losijih i zasad nisam trebala lijekove iako se bavim REIKIjem pa i te tretmane koje radim sebi i drugima mogu tako promatrati (kao lijek)...
ako imate nekoga tko ce vam preporuciti psihoterapeuta ili psihijatra kojem vejruje i kod kojeg se dobro osjeca pitajte i ne sramite se poceti sa terapijom. meni je jos uvijek svaki odlazak mala borba da ipak odem, ali kako vidim rezultate postaje sve lakse.
jos jednom, drzite se
Cure,
da se pohvalim. Ja sve bolje spavam. Još sam tijekom prošlog tjedna bila nabrijana ujutro i navečer te jedva čekala da D zaspi, da ja popijem svoju tableticu.
U nedjelju smo (kao što je običaj kod MM
Nije sve naj, ali on se trgnuo i počeo doprinositi komunikaciji i dogovorima. Pomalo. Termin imamo dogovoren kod psih. pa ćemo vidjeti kako dalje...
U firmi dosta posla pa mi to pomaže da ne mislim stalno na ružne stvari...
Želim svima pomak prema pozitivi...
Re: dali je to babyblues ili prva depresija
ja bi ovo potpisala (koliko mogu skuziti iz napisanog)...a sto svi Vlatku salju psihologu? Ja u podebljanom vidim problem, a ne u depresiji....Zasto ne dobivas dovoljno od njega?
meni to zvuci kao los brak a ne babyblues ili prva depresija...
no super je stvar sto psiholog moze pomoci (i) oko loseg braka tak da ga ja ne bi potpuno odbacila...
Re: dali je to babyblues ili prva depresija
Zato što, istina, depresija nije zarazna, ali živjeti s nekim tko se ne liječi ili je nemaran prema samom sebi pa svako malo doživi epizodu depre iz koje se onda tjednima izvlači (kao kod vlatkepeno i mene, a i drugih)-ja bi ovo potpisala (koliko mogu skuziti iz napisanog)...a sto svi Vlatku salju psihologu? Ja u podebljanom vidim problem, a ne u depresiji....Zasto ne dobivas dovoljno od njega?
meni to zvuci kao los brak a ne babyblues ili prva depresija...
no super je stvar sto psiholog moze pomoci (i) oko loseg braka tak da ga ja ne bi potpuno odbacila...
jako iscrpljuje emocije i živce. Onda te još okolina ne doživljava i ne razumije i eto, pukneš...[/i]
server :/
javim se kad stignem. pojeden mi je post, a sad idem spavati.
Kako ste svi?
Mene je uz muža punog ljubavi puklo... crnilo. Ne želim ni zamišljat kako je onda vama.
Mene je uz muža punog ljubavi puklo... crnilo. Ne želim ni zamišljat kako je onda vama.
ja trenutno ne zelim ni zivjeti.
imamo novu fazu: red 'keksa', red depre, red svađe, red ne znam čega
dijete u egzilu kod bake
jad i bijeda
od loših savjeta 'ne želim navesti čijih' - mi dođe da se objesim
Uf dambo pa nije valjda tako loše?ja trenutno ne zelim ni zivjeti.
imamo novu fazu: red 'keksa', red depre, red svađe, red ne znam čega
dijete u egzilu kod bake
jad i bijeda
od loših savjeta 'ne želim navesti čijih' - mi dođe da se objesim
Iza kiše neminovno i uvijek dođe sunce, želim ti da tvoje dođe što prije...
Mene je to crnilo pucalo najviše noću, prestrašni snovi, da se desilo nešto bebi ili MM-u, ali sam i danju imala totalne mrakove. A imala sam feeling da stalno moram biti na nekom oprezu. Hm kad bolje razmislim to me nije niti pustilo
Držite se cure
Hvala Maya,
mislim da ide polako na bolje... uz pomoć osjećajnih ljudi...
...dijagnoza mi je '...hipertimna...' uz komentar da je bolje tako nego biti full bezosjećajan kao većina današnjih ljudi & savjet koji sam prvi put čula: naviknuti se na svoju osjećajnost, ne potiskivati je i ne glumiti da sam cool 8) , jaka, bla-bla... nego naučiti nositi se sa svojim osjećajima takvim kakvi jesu!
Svima
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom