A. se prošli tjedan potukao u školi. Posvađao se s najboljim prijeteljem dok su igrali graničara i prijetelj ga je napao - jednom ga je rukom držao oko vrata, a drugom udarao šakom u čelo. Ostala je poštena modrica. Treći prijatelj ih je razdvajao, i A. je ulovio trenutak da prijatelju vrati - šakom u tjeme.
Ovu subotu je A. bio kod tog istog prijatelja, među njima je sve u redu. Mene, međutim, muči način na koji su se tukli. Čini mi se preozbiljan i opasan. Naime, već se u nekoliko navrata pokazalo da se njegova generacija tuče - šakama. Šaka u trbuh, šaka u glavu...
A. je lako zapaljivo dijete i imao je relativno agresivnih faza u ranom djetinjstvu, ali se kroz zadnjih nekoliko godina iskristaliziralo da on ne započinje fizičke obračune već sukobe rješava verbalno. Međutim, kad se brani - brani se jako agresivno, a tako biva i napadnut.
Meni tuče nisu smak svijeta, ali baš na ovakav način? Je li tako bilo i kad smo mi bili djeca? Je li to ono kako bi dječje tuče i trebale izgledati, ili je malo previše? Pokušavam odlučiti da li da odem u školu i razgovaram s učiteljicom - ne zato što mislim da treba poduzeti neke mjere vezano za njih dvojicu, nego se pitam je li ovo potrebno postaviti kao problem na višoj razini.