Ja, kad nemam živaca pazit na I., stavim joj platnenu pelenu. Evo, jučer smo išli do grada. U autosjedalici ima pelenu. I kad idemo u šoping, ima pelenu. S D. sam trčala iz dućana van na pišanje. Ne mogu to s dvoje djece. Ne da mi se. Da idemo na neko događanje gdje mi nije zgodno, stavila bih pelenu. Npr. predstava. Ne mogu D. ostaviti samog u dvorani, a glupo mi ga je vući van i prekidat ga u gledanju predstave da bi I. išla pišat.
Ima nekih neprirodnih situacija gdje ipak treba kompromis. Ja I. kažem (iako je još mala) da ima pelenu i ako treba piškiti neka piški u pelenu.
Za noć, ja isto tek sad polako dolazim k sebi i tek sad se mogu natjerat da se po noći sjednem u krevet i stavim I. nad kanticu. Tetre i gaće držim kod kreveta da brzo presvučem ako se upiša. Ono, popiški se, samo bacim tetru preko toga, presvučem ju i spavamo dalje. Ujutro promijenim. Ona se lako razbuđuje pa ju u početku nisam stavljala po noći piškit, ono, minimalno (u početku dok je još kakala po noći, jesam).
Ako sam krepana i želim se naspavat, stavim joj pelenu. Popipam po noći i ako je jako popišana, samo promijenim pelenu. Često ta pelena ostane do jutra suha.