Moje bezpelenaštvo je unekoliko drugačije.

Moja djeca su od rođenja bila često gola, ali ja nisam očekivala znakovlja s njihove strane. Kad vidim da se piša ili kaka - pištim, šuškam ili kakačem, ali ne 'očekujem'. Puštam ih da uživaju. Neva je od deset mjeseci bez noćne, a od dvadeset mjeseci bez dnevne pelene. Zora (nepuna dva mjeseca) je dobar dio dana gola, često spava bez pelene ili je nosim u marami bez pelene.

Neva je prestala nositi pelene jer ih ona nije htjela.

Meni moje znanje govori da djeca do godine dana nuždu obavljaju mehanički, nesvjesno (u nešto drugačijem značenju te riječi), životinjski. Nakon godine dana nužda postaje užitak, zadovoljstvo, olakšanje koje djeca žele samo za sebe (odatle skrivanje pod stol, kao i naša potreba da se izdvojimo iz kolektiva kod obavljanja nužde, pogotovo velike). Intuicija mi govori da njihovu potrebu za užitkom treba poštivati. Mislim da nas oni oni o tome ne trebaju obavještavati, odnosno prijavljivati. I da sami trebaju odabrati mjesto vršenja nužde (pelena, tutica, zahod).