Kako je Emanuel stigao bas nama
Evo ponukana privatnim porukama koje sam dobivala i vasom zeljom da vam ispricam nasu sretnu pricu, bacam se na posao.
Dakle, mi smo predali zamolbu prosle godine u 8 mjesecu, obrada je bila relativno brzo gotova tako da smo vec u 10 mjesecesu slali molbe na sve centre.
U međuvremenu smo pokusavali i sa potpomognutom oplodnjom ali kako nije islo sve po planu u stimuliranim ciklusima (ili bi se dogodilo da sam imala ciste ili su brisevi bili koma), odlucili smo se suprug i ja intezivno pozavati iskljucivo posvojenjem i na tom polju smo bili skoncentrirani i aktivni.
Gotovo svaki dan sam zvala centre i biljezila sto se gdje događa, ako bi naletila i na jednu zrakicu svjetlosti koja mi je tada davala nadu bila sam uporna i mozda katkad i dosadna ali sam zvala,zvala,zvala.....
Nista se od tih zrakica nije pretvorilo u srecu jer su se ili procedure produzivale ili su zaustavljene, neke od rodilja koje su zeljele ostaviti dijete na usvajanje su odustale i tako....
U vecini centara sam dobivala odgovore koje su deprimirajuci, da dugo nisu imali posvajanje, da nemaju nista momentalno, cak sam u jednom centru cula kako bi za manje dijete trebala naci vezu jer to tako ide :?
Prolazili su dani, mjeseci ja sam ostala uporna, ma bas me je bilo i briga sto sam mozda nekome dosadna, ovo je bila moja borba i ja sam isla do cilja - ni manje ni vise!
Jednu noc sam sanjala da smo suprug i ja posvojili musko dijete i san je bio tako stvaran, tako pun osjecaja i kada sam se probudila jos sam mogla osjetiti miris bebe oko sebe.
Zaista nevjerovatno, ali ja vam ovo pisem jer je ziva istina!
Dosla sam na posao i zamolila cure u uredu da mi daju 20-tak minuta jer moram zvati centre, i tako sam zvala.
Interesantno je da sam prvo okrenila broj centra iz kojeg smo posvojili Emanuela.
Javila mi se socijalna radnica i na moje pitanje kratko mi je odgovorila da imaju troje djece za posvojenje, razlicite dobi i da su za svo troje vec nasli posvojitelje i da joj je zao i tako.
U tom trenutku, ja sam osjetila jaku bol u podrucju srca, kao da gubim nesto sto meni vec pripada.Neopisivo.
Zamolila sm ju da ako bilo tko od posvojitelja odustane da nas imaju u vidu.
Na kraju se ispostavilo da je taj razgovor i ta moja molba bilo ono presudno u nasem slucaju.
Bila sam razocarana,ljuta, znam da sm dugo razgovarala sa svojim curama na poslu, da sam bila uvjerena da su posvojenje namjestena, da je nuzno imati vezu , ma sve grozna crne misli su mi prolazile kroz glavu.
No i dalje sam bila uporna. U jednom centru postojala je mogucnost posvojenja triju sestara i suprug i ja smo vec bili odlucili da ih zelimo posvojiti - sve tri i vec smo imali dogovoreni termin u centru.
Sasvim nenadano par dana nakon onog presudnog poziva u centar gdje mi je bilo receno da imaju troje djece za posvajanje i da su im vec nasli posvojitelje, stigao je telefonski poziv.
Socijalna radnica mi je rekla da smo imali srece, da je poziv bio presudan, da su posvojitelji odustali iz razloga sto su u međuvremenu vec posvojili dijete i ako smo zainteresirani da dođemo za 2 dana.
Ma kakva sreca cure moje, ja sm explodirala iznutra! Moj cijeli ured je plakao, sve cure, decki, stariji i mlađe kolege...
Supruga sam nazvala i rekla sam cestitam ti TatA, na sto mi je on rekao da se ne salim jer nisu to stavari za salu, ma bio je totalno sokiran.
Svemu ovome sto se dogodilo, to moram naglasiti, bila je presudna nasa vjera. Mi smo molili na tu nakanu i po sat vremena dnevno i sve sam predala u Bozje ruke. Zanimljivo je u svemu tome jos jedna stvar.
Molila sam jednu molbu koja se moli kroz 9 tjedana. U molitvi stoji da ce se ispuniti zelja, ma koliko teska bila i prije tih izmoljenih 9 tjedana, a nas poziv je stigao u 8 tjednu kako smo molili.
Dakle, stigao je i taj dan kada smo krenuli put centru.
U stomaku grc, i suprug i ja kao napete puske smo bili jer nismo znali koliko nas kandidata ima za dijete.
Konacno smo stigli. Vec prvi kontakt sa socijalnom radnicom je bio pozitivan. Prva njena upucena rijec je bila :"O pa super i mama i beba su plave kose i ociju"
Razgovor skroz opusten. Iznesene su nam cinjenice o obitelji i stanju djeteta i sljedilo je pitanje sto mislimo o svemu.
Ja sm kao iz topa izrekla da ga zelimo, da je nas i da bi ga sto prije vodila kuci.
Nasmijale su se i socijalna rtadnica i psiholig i pitale da li ga zelimo vidjeti.
Ajmmmmmmmmmeeeeeeeeeeeee, ovo uzbuđenje nisam ni u najboljem mogucem scenariju mogla predidjeti.
Dosli smo u dom. Samo cu vam reci da su djecica sva, ali bas sva kao anđeli,prekrasna i sljedeci put kada budem predavala molbu slobodno cu napisati da mi dob nije bitna jer i veliki i mali su prekrasni.
No, kada je dosao nas Emanuel, ...................e to se rijecima neda opisati. Uzela sam ga u narucje i pomislila kako sam uvijek mislila da ce moja prva reakcija u tom trenutku biti suze, ali bas suprotno, ja sam ga samo drzala i gledala i osjecala njegove otkucaje srca i dirala tu lijepu,svijetlu,njeznu blijedu kozu na rukicana, gledala njegove oci, privijala ga uza se.....
On je bio nas, to se osjetilo. Cak mi je pri prvom susretnu zaspao u narucju.
Najteze mi je bilo ostaviti ga, nismo ga mogli ponijeti jer smo prvo morali ishodovati papire.
Sve smo odradili u tri dana: ishodovali sve papire,okrecili sobu, kupili kolica,kinderbet,robicu,bocice,kozmetiku,igracke,p osteljinicu, ma sve i krenuli po njega.
Formalni dio smo obavili brzo i odletjeli smo po naseg sina.
On je jadnicak, tako mali nas cekao
Rekli su nam da on svaki dan spava u to vrijeme 2 sata ali taj dan bas nije moga zaspati, ma cekao nas je, to mi je tako dirljivo. Sunce mamino malo!!!
Stavili smo ga u auto u sjedalicu, kisa je padala, suprug i ja smo cvjetali od srece a on cjelim putem gledao u mene i gugutao.
Kod kuce smo imali docek, mojih roditelja i brace i necaka i necakinja.
Necu vam opisivati koliko dugo sam sjetila kraj njegovog krevetica i gledala ga dok spava, kako sam se nocu budila i samo ga njezno ljubila....
Jednu stvar bi htjela reci svima koji zele posvojiti dijete: NEMOJTE CEKATI DA VAS NAZOVU, BUDITE UPORNI I ZOVITE, BUDITE I DOSADNI AKO TREBA ALI ZOVITE.
Moram reci da za Emanuela uvijek oni koji znaju da je posvojen kazu kako nam jako slici. Svjetao je na moju stranu obitelji i ima plave okice,kao more plave. Na supruga ima rupicu na bradi, eto zamislite... i imaju na istom dijelu tijela mladez!
Neke stvari se jednostavno ne mogu objasniti i ja za njih ne trazim objasnjenje ali mogu reci da smo suprug i ja rođeni da budemo Emanuelu roditelji i da je Emanuel rođen da bude nas sin.
Emanuel je danas vesela beba, jako je aktivan. Lijepo papa, lijepo spava, kaka i po tri puta dan
Sve u svemu nemojte nikada gubiti nadu i samo budite uporni. Ja sam mislila da se bez veze nista ne moze ali danas znam da svako dijete pripada određenom paru i da je na neki cudesan nacin sve to usklađeno.
Samo je bitno vrijeme koje ce odrediti pravi trenutak susreta roditelja i djeteta.
Pusa od nas troje .....
 |
|||
Odgovori s citatom
, hvala mu na tome.
emanuel prvotno napisa
