odgovaranje na svaki plač = razmaženost?

[Švedica]

Eh, ovako...Još u trudnoći razmišljala sam jako u kojem smjeru želim odgajati svoje dijete. Znala sam da mu želim pružiti bezgraničnu ljubav, toplinu, bliskost, nježnost, strpljenje, razumijevanje...bila sam spremna na požrtvovnost, jednostavno, htjela sam odgojiti emocionalno toplo dijete...

Od 1. dana odgovarala sam na svaki njen plač, cijelo vrijeme sam bila uz nju i nastojala prepoznati i odgovoriti na njene potrebe...

Eh, sad...Iskra je od 1. dana jako plačljivo dijete, puno puta bi plakala bez obzira što ja radila i nisam znala zašto plače...

Ona je u najmanju ruku zahtjevno dijete, i sad kad ima 7 mjeseci, one dane kad smo nas dvije same plače i jedino je mirna i zadovoljna ako ju nosim. U stanju je igrati se par minuta i onda drhtavo pruža rukice prema meni, plače i želi da je uzmem i nosim.
Meni nije problem pustiti sve poslove i obaveze i posvetiti se samo njoj, igrati se...ali me brine što ona izričito traži samo to nošenje i to cijeli dan. A kad je s nekim drugim, kad mene nema, zaigra se i ne zaplače sat-dva, čim se ja pojavim - deračina i pružanje rukica...
Jasno mi je da se vjerovatno radi o straho od odvajanja, ali zar joj jedino mogu pomoći cijelodnevnim nošenjem? Ona je ipak sad velika beba i ja to nisam u stanju, a i pitam se koliko je to dobro za njen psihički i emocionalni razvoj?

I na kraju, jesam li ja to napravila? Jesam li ju razmazila? Da joj nisam toliko pružala od 1. dana jel bi bila toliko zahtjevna?

Naravno, teško mi je jer doslovno svi u mojoj obitelji i okolini misle da sam je razmazila i da radim štetu i njoj i sebi...
Pa ako i vi tako mislite, onda sam stvarno pogriješila...

Jesam li bila naivna misleći ako ću pružiti apsolutno sve što mogu i što imam da će moje dijete izrasti u zadovoljno, sretno, emocionalno toplo, samopouzdano dijete?

Ne mogu vjerovati da je puštanje da dijete plače od 1. dana kako bi se naučilo da se plačem ništa ne postiže jedina "odgojna mjera"?!

Što vi mislite, čime počinje razmaženost dijeteta?

[Deaedi]

Ja i MM oduvijek smo odgovarali na svaku njenu potrebu, plač iste sekunde. Ne mislim da je razmažena. A i već 3g se ponaša identično kao i tvoja cura. Samo voli biti s tobom.

[LeaB]

NIpošto nije razmažena. Jednostavno te treba. Takav je karakter. Mama i ona. I sve je dobro. Kao moja Mia. Još dansa se često čuje: Mama igraj se samnom.
Kad je bila beba nosili smo je i samo nosili. Sve što smo radile radile bi skupa. Čitale, slagale kocke... Drugačije nije htjela, a meni je tako normalno uzeti dijete na ruke da ga utješim.
Danas nakon 5 i pol godina moja Mia još uvijek ima okice koje se sjaje. Puna je života i sretna je. Zna da ima mamu i tatu koji su tu zbog nje i da se uvijek ima na koga osloniti.

Razmažena djeca su ona koju se zanemaruje. Daješ im igračku, kupiš im sve što požele da ne histeriziraju, SAMO DA SE NE ČUJU.
To sigurno ne želiš.

[Mamita]

svako ima drugačiju definiciju razmaženosti.
na što neko čupa kosi meni sve ravno i obratno.
stoga ti moraš znati što je tebi kao roditelju prihvatljivo, a što nije.

[LeaB]

Razmaženost nastaje kada djetetu ne dajemo ono što mu zaista treba, već to kompenziramo materijalnim. I dobiješ manipulaciju malog stvorenja koje je isfrustrirano i ne zna što će sa tako snažnim emocijama pa ih usmjerava prema roditelju koji popušta jer je tako lakše.

[stray_cat]

Razmaženost nastaje kada djetetu ne dajemo ono što mu zaista treba, već to kompenziramo materijalnim. I dobiješ manipulaciju malog stvorenja koje je isfrustrirano i ne zna što će sa tako snažnim emocijama pa ih usmjerava prema roditelju koji popušta jer je tako lakše.

potpisujem

plus sto djeca u tako ranoj dobi definitivno ne manipuliraju nego komuniciraju plakanjem (jer jos nisu u stanju plakati)

tko god veli drugacije uopce se nije povezao sa djetetom i ne kuzi vlastito dijete vec u toj najranijoj dobi. poslje ta nepovezanost samo raste, takva se djeca nikad ne povezu sa starcima, a tako se najcesce i ponasaju kasnije u zivotu osim ako nekako dodju do spoznaje da se trebaju i mogu mijenjati

[fegusti]

ma nisi je razmazila nošenjem. vjerojatno je takvo dijete.

"obožavam" takvu motivirajuću rodbinu, ni ja ih nisam pošteđena!

[vissnja]

Vidi, ja skroz znam kako ti je. Naša deca kao da su rod
Nađa ima 10 meseci i sad imamo neke pomake, evo je sedi na podu i igra se. Ali i dalje je mama No1 za sve. S tim što ja ne mogu više toliko da je nosam (boli me rame) ali svaki dan po ceo dan sedim pored nje i igramo se. Nema šanse da ja nešto radim a ona se igra-no way! Marama nam je zakon, tek, tek ponekad, ako je jako dobro raspoložena, pristane da prošetamo po kvartu u marami.
I Nađa je jaaaaako zahtevno dete, sećam se tvojih postova, u većini sam je prepoznala. Ima 10 meseci i 11kg i nosimo je jako puno. Jednostavno traži blizinu. Ona ne želi uopšte da spava uveče ako MM nije legao, znači nije dovoljno što spavamo zajedno i što sisa skoro celu noć. Jednostavno neće da zaspi dok i mama i tata nisu u krevetu.
Ja ne mislim da je razmažena. Ona je jednostavno osetljiva i zahtevnija od većine druge dece. A sasvim je prirodno da traži mamu. I ja znam da se svaki sekund koji nas dve provedemo 1 na 1 u igri i maženju "ugrađuje" u njenu malu glavu, da mi veruje i uzda se u mene, i ne bih to njeno poverenje izneverila ni zbog čega na svetu. Sve to jednom dođe na svoje, ne znam ni jedno dete da ga je mama nosila na maturu

[vissnja]

tek, tek ponekad, ako je jako dobro raspoložena, pristane da prošetamo po kvartu u marami.

Htela sam da kažem u kolicima.

[Lucija Ellen]

Do godine dana dijete se ne moze razmaziti. Ona je takva, treba tvoju blizinu i to je to.

[zhang]

švedica, ja A. isto dosta nosim i nikada ga ne ostavljam da plače, a isto je već velika beba. U zadnje vrijeme me par puta 'uhvatilo' u kičmi pa sada tražim nove igre koje se možemo igrati (ali i dalje nosam kada god to hoće)
Ono što ja mislim o nošenju jest, kada se jednog dana (za 20-30 godina) osvrnem na ovaj period nošenja, da bi mi više bilo žao da sam ga pustila da plače, sam i tužan, nego da sam ga nosala kad god je to htio.
Dobro vissnja kaže, još nismo vidjeli da neko dijete mama nosi na maturu. pa tako i faza nošenja prođe. kod nekog prije, kod nekog kasnije.
Još će nama nosačima biti žao kada prođe.

[sasa]

nasa situacija- dakle v. ima skoro godinu, isto se uvijek odgovaralo na njegove potrebe, od starta smo samo MM i ja s njim, baka i deda su daleko, ali MM ima takav posao da je zaista mnogo kod kuce, u svakom slucaju vise od prosjecnog zaposlenog oca i uistinu je posvecen djetetu, radi sve osim dojenja , no bez obzira na sve, od nekog 8. mjeseca v. cim me vidi pocinje urlati, nezaustavljivo i histericno iako se do tog momenta odlicno zabavljao s ocem... nekad me to opterecuje jer doslovno ne mozemo bit u istom prostoru da mu ja nisam 100% posvecena, ali to je tako trenutno i vecinu vremena sam zen... moja okolina s druge strane maltretira da je dijete takvo jer nije u kontaktu s dugim ljudima tj, na cuvanjima kod bake i dede, a naravno i dojenje je jedan od glavnih krivaca za tu suludu navezanost jednogodisnjaka na majku

[Anci]

Do godine dana dijete se ne moze razmaziti. Ona je takva, treba tvoju blizinu i to je to.

a što nakon godinu?

[Lutonjica]

radi sve osim dojenja

švedica, i ja mislim da je velikim dijelom stvar karaktera. ni zaru ni margitu nisam puštala da plaču i odgovarala sam na sve njihove pozive. i zara je takva kao tvoja beba, bila i ostala, a margita je skroz suprotna, jako neovisna.

[kasiopeja]

Samo je nosi..
Evo , sin mi je isto bio takav i dan danas i nemislim da je razmažen..kćer skroz drugačija..
Čitajući vaše postove nekako postajem sklona vjerovat da je to kao neki sindrom prvog djeteta, prvo zahtjevno i konstantnomamotražujuće a drugo cool..

[zoza]

Švedice
i mi se stalno nosamo (olakšavajuća okolnost je ta što je Vita lagana), i koliko god mi nekada bude teško, srce me zaboli kad se sjetim da se uskoro vraćam na posao... i neću je više toliko nosati...

dijete ima potrebu za tim, zadovolji je!!!
samo nastavi slušati sebe i svoju bebu! ...sve ostalo je manje bitno

[Lutonjica]

Samo je nosi..
Evo , sin mi je isto bio takav i dan danas i nemislim da je razmažen..kćer skroz drugačija..
Čitajući vaše postove nekako postajem sklona vjerovat da je to kao neki sindrom prvog djeteta, prvo zahtjevno i konstantnomamotražujuće a drugo cool..

poznajem nekoliko obitelji u kojima je obratna situacija, tako da (više) ne mislim da je to do reda rođenja

[sasa]

a mene je skoro nagovorila na drugo

[Lutonjica]

ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće

[kimama]

ja također reagiram na svaki plač. također sam imala jako pametnih savijeta u stilu " ako budeš sad- vidjet ćeš poslije"! Ali boli me briga za poslije. Živim i sad i ovdije. Možda radim glupost. Možda radim medvjeđu uslugu, ali jedino što želim vidjeti kod moga cvrčka je osmijeh i ništa više! I zato ja nosam i ugađam!

[Ana i mamino zlato]

Meni nije teško nositi jarčicu. Uživam u tome.

[meda]

dorian nikad nije imao ispade da ga samo ja moram nositi, njemu je odgovarao bilo tko, samo da se nosi

nosila sam ga do negdje 7. mjeseca non stop, a nakon toga je do negdje skoro godine dana bio jako cendrav, makar smo ja i moja mama cijele dane samo skakale oko njega i ispunjavale sve njegove zelje

sad vise nije cendrav, al stalno trazi da se s njim igramo. nema problema ostati sam s mojom mamom ili s mm-om, ni ne trepne kad odlazim (jedva ceka da me se rijesi ), i uivjek kad smo vani i medu nepoznatima on samo ode, nije ko sva druga djeca de se prvo pola sata drzi maminih skuta, on ode i ne okrece se, a ja nek trcim za njim!

eto, nikad nije bio priljepak u emocionalnom smislu, ali u fzizickom poprilicno. mozda su neki mislili da je razmazen, ali mi se to niko nije usudio reci. ne mogu reci da mi je bilo lako da non stop visi na meni, dan i noc prakticki, ja sam uvijek sanjala o djetetu koje lezi i zadovoljno je
nadam se da ce dugo biti takvo! jer je i mene i mm-a poprilicno iscrpila prva godina.
al evo, sad na primjer mi ga uopce nije tesko nositi. cinjenica da imam izbor uvelike olaksava. kad znas da ne moze drugacije je prisila, jos kad bi bilo povrmeno kako tako, ali non stop doslovce i nije bas luda zabava.

sto sam ono htjela reci...ima onaj unicefov plakat: dijete necete razmaziti mazenjem! e, to je ono sto sam htjela reci

[dane]

Po meni nisi ju razmazila ,nosila sam starijeg skoro tri godine a na svaki plac i danas reagiram sad nosam mladjeg 18 mjeseci jest da idem na terapije za kicmu ali imam sretnu djecu.A sta drugi kazu uvijek gledam tko mi kaze

[kasiopeja]

ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće

Znam troje parova sa troje i svi se slažu da su s trećim najviše uživali, zato samo naprijed...


Meni dvoje ipak dosta, uskraćujem si beskrajni treći užitak potpuno svjesno

[svjetlic]

evo da i ja kažem na tu temu koju utješnu
i moj sin je bio non stop na rukama i na svaki mig skakala
no čim je počeo hodati i osjsetio čari samostalnosti nekako nije više visio stalno na rukama
sad kad mu je skoro tri godine još uvijek se voli maziti i nosakati i igrati s nama, al pomisao da će to uskoro prestati i da to sam više neće htjeti me više zabrinjava, nego činjenica da sam bila uz svoje dijete 100%

[leonisa]

ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće

jes!
idemo na drugo!

[meda]

ja ne vjerujem u te kombinacije

ili ako je to istinito, onda cu ja tek kad rodim drugo otkriti kako mi je prvo dijete bilo 'dobro'

[sanja74]

ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće

jes!
idemo na drugo!

jel to važi i za posvojene obitelji? :trep-trep:

[Anci]

moje dvije se nekako izmjenjuju
kad se mlađa rodila, pa sve do nekih 7-8 mjeseci bila je mirna beba, ležala je pored nas dvije, igrala se i žvakala svoje igračke, puno spavala

a onda...uh...zaokret

uglavnom, sad nema kod nas nekog pravila- da npr. jedna voli nosanje, druga ne traži
sve ovisi o njihovu trenutnu raspoloženju, situaciji

sad je starija bolesna unazad 2 tjedna i malenoj je već dosta. starija mi je stalno u krilu, na rukama, kupam je par puta u danu, pa mala divlja

sad se mala razboljela također- e to je već izazov

[Nice]

i mi reagiramo na svaki njegov plač i drugu potrebu i sigurno to nije loše i krivo
Ivo je bio grozno zahtjevan do nekih 9mj a sada iz dana u dan sve manje i manje...sve se više smije, a sve manje plače...

[Ms. Mar]

Ja mislim da su priče o razmaženosti i nesamostalnosti zbog previše pažnje izmislili oni koji si na taj način olakšavaju savjest što svojoj djeci nisu bili ili nisu na raspolaganju.

Ne kažem da po cijele dane treba nosati djecu koja to ne traže, ali ima ih koji su 'potrebitiji' i što ćemo s takvima nego 'uzmi pa nosi'.

Ja imam sreće što me bake žicaju jel ga mogu i one malo na ruke (dam ga, nisam sebična, a i ima skoro 8 kila) pa mu pričaju 'blago tebi s takvom mamom koja ti sve ugađa' i sretne su zbog toga... pa to je njihov unuk.

[bobaibeba]

Sad je u takvoj fazi i biti će još puno svakakvih faza ali je nikada neće proći želja da je mama nosi.
I Grga je skoro cijelu prvu godinu proveo na rukama,bilo je svakakvih komentara (pogotovo ovdje gdje mi živimo) a sad je skroz samostalni dvogodišnjak i mama ga se zaželi držati.Sad se hoće držati samo kad je bolestan,umoran ili kad se probudi pa kad uđem u sobu pruži rukice i kaže :"Mama duža (mama drži)" i ja se rastapam i nosim ga ali čim izađemo iz sobe počinje juriš i do spavanja nema više držanja

A da sam ga mogla razmaziti držanjem bio bi najrazmaženije dijete na svijetu,spavao mi je na rukama nekoliko prvih mjeseci.A sad se ne želi ni uspavljivati na rukama.Vjerujem da ga nisam držala toliko da bi onda bio razmažen jer bi tražio pažnju koju nije dobio kad je trebao.
Komentare pusti,i ja sam s njim bila osjetljiva na tuđa mišljenja ali zato ću curu od početka kako je kažem i gotovo!

[Strobery Shortcake]

Po mom skromnom mišljenju, beba od 7 mjeseci:
-"ne konta" odgoj pa ne može biti "razmažena",
- ne plače i ne traži majčinu blizinu da bi je mučila (nemoj me pogrešno shvatiti, ne mislim da je tebi muka da je nosiš)
I već sam negdje pisala, maženje i razmaženost nemaju ništa zajedničko, osim nesretno izabranog termina. I ja takođe mislim da razmaženost nastaje zapravo zbog nedostatka pažnje, a ne od njenog "viška". A sve ovo opet nema veze sa sedmomjesečnom bebom. Vjerujem da ti trenutno nije lako zadovoljiti toliku bebinu potrebu za tobom, da bi voljela imati par trenutaka za sebe, a i kućanstvo to traži, nije to nikakva potreba loše mame (ja sam recimo uživala peglati , baš negdje u tom periodu kad je E. imala potrebu da je bar 1-2 sata nosim u veoma specifičnom položaju). Vjeruj da je to prolazna faza, i postepeno će se osječati sigurnije sama, i počet će da istražije sama, a kad krenu "ne, ne", onda će gledati kako da ti šmugne da je ne vidiš šta radi. Hrabro, izdrži još malo

[Švedica]

Čitam vaše postove i baš intezivno razmišljam o cijeloj ovoj "problematici".
Došla sam do zaključka da sam zbog utjecaja okoline stvorila krivu predodžbu o tome kakvo bi moje dijete trebalo biti i što je normalno/prihvatljivo ponašanje a što ne.

Živim sa muževom obitelji u kojoj su svi od reda zatvoreni, emocionalno distancirani, hladni po pružanju suosjećanja i bilo kakve bliskosti općenito - gdje ja sa svojim stavovima i ophođenju sa djetetom s puno ljubavi, nježnosti, topline i otvorenosti, iskačem od njihovih standarda i kao takva u njihovim očima naučila sam si dijete na "previše" i ono to sad koristi.
A da sam ju od 1. dana naučila...eeee.... sad bi mi bilo lakše i ne bi kukala kak mi je teško....
Stvarno ima dana kad mi je stvarno teško i kad sam tanja sa živcima, ali generalno nije mi žao ni za minutu nošenja i mislim da radim dobro samo ne uživam odobravanja okoline...u biti ne smijem im se više žaliti i bit će sve ok (a žalim se u nadi da ću dobiti koju riječ podrške i ohrabrenja).
A najgore mi je kad saznajem za slučajeve mirne i nezahtjevne djece uz koje roditelji ni ne znaju da ih imaju a "učili" su ih od 1. dana da na plač ne reagiraju, kakvo nošenje, ni u ludilu, i sad svi uživaju a ja se eto patim ko kreten, sama sam si kriva...

Ma odlučih da me zaboli đon i točka.
Neka moje dijete od 1. dana zna da je njena mama uvijek tu za nju i finito!

[Loryblue]

Ja i MM oduvijek smo odgovarali na svaku njenu potrebu, plač iste sekunde. Ne mislim da je razmažena. A i već 3g se ponaša identično kao i tvoja cura. Samo voli biti s tobom.

identično, samo što kod nas to traje već tri i po godine.

iskreno, bez obzira hoće li netko mislit da je to okrutno, nehumano, nemajčinski, da mogu vratit vrime nema šanse da bi na svaki kme skakala, pogotovo na kme nakon godine dana. a jok.
ne da mislim nego sam milijun posto uvjerena kako sam satrala i sebe i dite ispunjavajući svaku njenu želju. da sam ispunjavala samo potrebe bilo bi ok, ovako smo debelo prešli miru i već nam se debelo vraća o glavu.

ako bude drugog diteta nadam se da neću ponovit grešku ko sa šeficom. potrebe će sve bit zadovoljene ali će želje malo pričekat i bit debelo odvagnute.

[Švedica]

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku....(Loryblue, ovdje pritom ne mislim da tvoje dijete to radi, ovo navodim kao ekstremni primjer mog najvećeg straha)

e sad, kako prepoznati da se radi o hiru, u kojoj dobi dijete spoznaje da može isprobavati granice i manipulirati plačem, kad treba počet odgajati, reći NE i bit dosljedan?

evo, osobno mislim da je sasvim okej određeni dio dana koliko got nam to neodgodive obaveze dozvoljavaju, potpuno se posvetiti dijetetu, nositi, igrati, maziti sve što dijete traži i voli...ali jesti se mora, i neke stvari po kući se napraviti moraju i dijete bi to trebalo istolerirati
pri tom ne mislim da dijete treba ostaviti samo i da se plače, već da bude u vidokrugu i da se održava komunikacija
e sad, ako dijete plače a nije gladno, pospano i sl. trebalo bi se naučiti nositi sa tom frustracijom da mama ne može ovog časa ga podići/igrati se i sl. jer na kraju život je tako koncipiran da ne možeš uvijek zadovoljiti sve svoje potrebe, mislim da će dijete kasnije samo imati problema ako to ne shvati ispočetka...

[Zullu]

Ja i MM oduvijek smo odgovarali na svaku njenu potrebu, plač iste sekunde. Ne mislim da je razmažena. A i već 3g se ponaša identično kao i tvoja cura. Samo voli biti s tobom.

identično, samo što kod nas to traje već tri i po godine.

iskreno, bez obzira hoće li netko mislit da je to okrutno, nehumano, nemajčinski, da mogu vratit vrime nema šanse da bi na svaki kme skakala, pogotovo na kme nakon godine dana. a jok.
ne da mislim nego sam milijun posto uvjerena kako sam satrala i sebe i dite ispunjavajući svaku njenu želju. da sam ispunjavala samo potrebe bilo bi ok, ovako smo debelo prešli miru i već nam se debelo vraća o glavu.

ako bude drugog diteta nadam se da neću ponovit grešku ko sa šeficom. potrebe će sve bit zadovoljene ali će želje malo pričekat i bit debelo odvagnute.

Slazem se Odgajate ljudsko bice koje je kao i vi,...cisto sumnjam da bih bila ovakva kakva jesam i naucila balans vrijednosti u zivotu, da su mi roditelji za svaku moju zelju/zahtjev/histeriju, udovoljavali, dubili na glavi i igrali pajaca..
U svakom slucaju za sve postoji zlatna sredina..i nju treba naci u odnosu sa djetetom, inace u kuci vi prestajete biti odgajatelj, a postajete onaj koga vase dijete ''odgaja''.

Takodjer..neko rece kako se dijete do godine dana ne moze ''razmaziti''. Tacno! Ne moze, jer taj pojam je presirok, a i prekompleksan za bebu tako malog uzrasta. Ono se moze nauciti, da unutar svoje komunikacije sa okolinom dobija odredjene ''zeljene'' reakcije.
I ako to stalno i zagarantovano uvijek bude tako, onda ne mozete ocekivati da dijete pri odrastanju samo sebi postavlja i odredjuje granice prihvatljivosti necega ili ne, jer tome ste ga naucili vi.
Takodjer i ignoriranje i zapostavljanje djeteta u cilju nekakvog ''ocvrscavanja'' i uspostavljanja piramide hijerarhije, je pogresno. Tada stvaramo djecu kojoj nesto ''fali'', koja ce izrasti frustrirana i bijesna, teska za komunikaciju i odgoj, djeca koja se bacaju po hipermarketima, rade obijesne stvari itd..
Zato izaberite sredinu..ona je najbolji i najtezi put,..zato zanat i nije lak

[Zullu]

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku....(Loryblue, ovdje pritom ne mislim da tvoje dijete to radi, ovo navodim kao ekstremni primjer mog najvećeg straha)

e sad, kako prepoznati da se radi o hiru, u kojoj dobi dijete spoznaje da može isprobavati granice i manipulirati plačem, kad treba počet odgajati, reći NE i bit dosljedan?

evo, osobno mislim da je sasvim okej određeni dio dana koliko got nam to neodgodive obaveze dozvoljavaju, potpuno se posvetiti dijetetu, nositi, igrati, maziti sve što dijete traži i voli...ali jesti se mora, i neke stvari po kući se napraviti moraju i dijete bi to trebalo istolerirati
pri tom ne mislim da dijete treba ostaviti samo i da se plače, već da bude u vidokrugu i da se održava komunikacija
e sad, ako dijete plače a nije gladno, pospano i sl. trebalo bi se naučiti nositi sa tom frustracijom da mama ne može ovog časa ga podići/igrati se i sl. jer na kraju život je tako koncipiran da ne možeš uvijek zadovoljiti sve svoje potrebe, mislim da će dijete kasnije samo imati problema ako to ne shvati ispočetka...

Ehh..da je i meni to znati Najgore je kada se baci u plac i vrisku, ja ne znam je li to nesto sto on stvarno zeli, sto bi ga povrijedilo da ne udovoljim ili je hir i ispitivanje granica. U tome se uvijek kolebam..cesto popustim, precesto mislim :/

[Anci]

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku.....

gle, vidiš, ja mislim da nema veze između 8 mjesečnog djeteta koje traži maminu bliskost (pa ako baš hoćeš i 3- godišnjeg koji traži kontakt i blizinu ) s vrištećim djetetom nasred dućana.

Takvu scenu vrištanja sam imala samo jednom kad joj nisam htjela kupiti tic tac bonbone- (a i bila je jako umorna a morali smo uzeti kruh na povratku doma pa zapeli na blagajni i pukla je).

Ja reagiram na njihov plač, kad me zovu. Ne znači da se iste sekunde kad me zazovu stvorim kraj njih, ali im se javim, dam do znanja da sam čula, da ću im brzo dati što traže ili doći.

I ne mislim da su razmažene. Niti jedna. a možda se ne bi svi složili

[zhang]

što se tiče odgoja i reagiranja na zahtjeve djeteta, ja to gledam ovako: treba razlučiti (a to se uči) stvarne potrebe djeteta i neke hirove (pritom ne mislim da 7mjesečno dijete ima hirove).
također, smatram da dijete treba uklopiti (s vremenom, dakako) u okolnosti i svakodnevne situacije, a ne prilagođavati sitacije njemu. to možemo činiti (prilagođavati svijet djetetu) samo dok je dijete malo, ali jednog dana će prilagođavanje okolnosti biti izvan naših mogućnosti i onda bi mogao za dijete nastati problem (ako se ono nije naučilo prilagođavati različitim situacijama). a jednom će neminovno doći do trenutka kada više nećemo moći sve podređivati djetetu (ovdje ne mislim na nas same, već na životne okolnosti).
jedan od boljih savjeta na koje sam naišla je od dr.Jovančevića (pišem kroz sjećanje, pa citat neće biti točan, ali će bit ostati): zamislite da imate 12 djece, koliko biste vremena mogli posvetiti svakom od njih...a sve biste ih voljele jednako...
znači: skuhati se mora, pospremiti se mora, i još štošta se mora... i dijete se tome prilagođava, na taj se način uči prilagođavati svim ostalim situacijama koje u tom trenutku nisu onakve kakve si je zamislilo. i takav je život. vjerujem da bi puno nas željelo imati malo više love, pomoć za pospremanje po kući, mjesec dana skijanja i mjesec dana mora, manikuru, pedikuru svaki mjesec...ali nemamo. nemamo većinu toga.
i vjerujem da smo, usprskos tome što nemamo, sretni.

[Strobery Shortcake]

e vidiš, upravo se ovoga i pribojavam
mislim da je još uvijeku u redu odgovarati na dijetetove potrebe za kontaktom i bliskošću ali kako znati da ne ispunjavamo djetetov puki hir gdje ono isprobava do kud može ić, i kad dođe tako daleko, više nema natrag pa tako dobiješ 3-godišnjaka koji ti se usred dućana baca po podu i vrišti iz petnih žila zato jer mu nećeš kupiti tu i tu igračku....(Loryblue, ovdje pritom ne mislim da tvoje dijete to radi, ovo navodim kao ekstremni primjer mog najvećeg straha)

e sad, kako prepoznati da se radi o hiru, u kojoj dobi dijete spoznaje da može isprobavati granice i manipulirati plačem, kad treba počet odgajati, reći NE i bit dosljedan?

evo, osobno mislim da je sasvim okej određeni dio dana koliko got nam to neodgodive obaveze dozvoljavaju, potpuno se posvetiti dijetetu, nositi, igrati, maziti sve što dijete traži i voli...ali jesti se mora, i neke stvari po kući se napraviti moraju i dijete bi to trebalo istolerirati
pri tom ne mislim da dijete treba ostaviti samo i da se plače, već da bude u vidokrugu i da se održava komunikacija
e sad, ako dijete plače a nije gladno, pospano i sl. trebalo bi se naučiti nositi sa tom frustracijom da mama ne može ovog časa ga podići/igrati se i sl. jer na kraju život je tako koncipiran da ne možeš uvijek zadovoljiti sve svoje potrebe, mislim da će dijete kasnije samo imati problema ako to ne shvati ispočetka...

Mislim da posve dobro rezonuješ, ali se prerano brineš o nekim stvarima. Iskra je zaista mala da bi se na nju mogao primjeniti nekakav konkretan "odgoj", a to će trajati lijepo iza napunjene godine dana. Prvo ćeš krenuti sa "ne, ne" kad počne istraživati, ali i to ćeš morati istrajno ponavljati da bi dijete u tom uzrastu shvatilo šta se od njega traži. Vjerujem da ćeš instiktivno osjetiti kad dijete krene ispitivati moguće granice, i isprobavati svoju moć. Mi smo to shvatili kad je E. krenula zahtjevati stvari za koje je već usvojila da su zabranjene, uz glasne (blago rečeno) proteste, ili praviti scene kad god bi joj nešto branili. Tačno osjetiš da ste ušli u fazu borbe za prevlast. Obične situacije dobijaju neuobičajene obrate. Mislim da je tad vrijeme da se počnu uspostavljati one čvrste "granice" i dijete učiti da neće dobiti uvijek sve što traži.
Ali ja zaista mislim da je vama još rano da o tome brinete. I sigurno je tvoja djevojčica zahtjevnija, i traži više pažnje od druge djece koja pažnju nisu možda puno ni zahtjevala (ovo adresiram na one roditelje koji "nisu odgovarali na svako djetetovo kme" pa su sad "slobodniji") jer velika je razlika između kme i plača. Mislim da zaista nemaš razloga za dilemu "da li si je razmazila" jer je još rano, a sigurna sam da ćeš svojim bliskim stavom prema svojoj kčeri jako dobro upoznati njen karakter da osjetiš kad dođe do promjena, i kad je vrijeme da se neke granice počnu postavljati.

[sanja74]

Keti je prve mjesece spavala preko dana isključivo u marami. Nosila sam je i noću, al onda je bar na sat-dva zaspala s nama u krevetu (tehika nošenje). Sad ima 2god i 2mjeseca, i još uvijek voli da je nosim. Neki dan ju je čuvala baka dok sam bila na poslu. Našle smo se poslije posla u parku blizu njenog stana. Naganjale smo se, isprobale sve sprave, a kad smo krenule doma htjela je da je nosim. I nosila sam je, i ni malo se bunila. Ona se cijelo vrijeme mazila uz mene, brbljala.. Prešle smo par km do doma (a ja baš i nisam u formi za duga nošenja više). I da, bilo mi je fizički teško - osjetila sam to u rukama, leđima.. ali mi nije bilo STVARNO teško. Uživala sam kao i ona. I nadam se da ću je još dugo moći nositi.
Keti nije razmažena. I ne baca se po dućanu ne bi li dobila igračku ili čokoladu (životinjsko carstvo žica puno profinjenije ). I može razumjeti kad joj kažem "ne", ako obrazložim.
Uvijek smo odgovarali na svaki njen plač. Friško skuhano je uvijek bilo za nju. Kuća je još uvijek u rasulu, ali mi se dobro zabavljamo.
Uopće me nije briga za hrpu zmazanog suđa ili nespeglanog veša, ako je alternativa aktivno provođenje vremena s mojim djetetom.

[zhabica]

ja isto mislim da mazenje nije = razmazenost. i ja odgovaram na svaki plac i vec me lagano peckaju s komentarima da sam ga (ili cu ga) razmazit (5,5 mjeseci ima), i pilaju me da sam "falila" sta san ga "naucila na ruke" jer ce me to satrat al sta cu, tako san tila i (jos uvijek) mi nije zao.

no uz svu moju uvjerenost kako cinim ispravno ipak se zapitam jesam li mozda pogrijesila i gdje je granica?

vec par dana razmisljam o svom zapcu i malenome od moje prijateljice, dva tjedna su razlike ali sto se tice nosanja nas dvije imamo razlicite stavove:

moj zabac je stalno po meni, nosim ga na rukama, u slingu, spava na meni cesto, spavamo skupa u krevetu, pricam stalno s njim, on poprati gotovo svaku stvar koju u danu napravim i vecinu vremena je u mojoj blizini/na meni i tako je miran, provede neko vrijeme i sam u ogradici ili (pored mene) na krevetu ali najvise voli bit sa mnom tj. na meni.

mali od prijateljici od prvog dana i dandanas spava u kreveticu, ona ga podoji i vrati nazad, spava po 12h u komadu sa 2 dojenja, svakih 6 sati, ona ga po danu drzi u kreveticu, kolicima, legne ga u krevetic i on najcesce sam zaspe bez uspavljivanja, uglavnom rijetko joj je na rukama i ona je jako sretna zbog toga jer je ona slobodna, ima puno vremena, ne bole je ledja, a on stvarno miran. napominjem da ga ona nije ostavljala da place pa se dijete "naucilo" tako, nikakve agresivne metode nije primjenjivala, nego jednostavno nije trazio, i takav je valjda tip djeteta da je miran i zadovoljan kad lezi i igra se igrackama, sam, bez da ga se nosi.

ja bi svog drzala na rukama i onako, iz gusta, zapravo mislim da sam si sama kriva jer bi meni bija gust uzet ga i nosat, a sad je i on shvatija da mu je lipo pa naravno da trazi. a ko mi je kriv.

no isto se zapitam jesam li dobro napravila i kako ce to utjecat na njega. uostalom i mali od prijateljice je voljeno dijete kojem se dogovara na zahtjev ali bez nosanja i sretno je i zadovoljno dijete, pa jeli to stvar djetetove osobnosti ili san ja negdi falila? bice da je osobnost...

[MGrubi]

Nera je emotivna osoba (ribica)
nosala sam je (sad rijetko), mazim je , spava sa nama ...
i boli me đon šta drugi misle

ono šta imam sa Nerom je 100% otvorena komunikacija
a to mi je važno

[zhabica]

ma ni mene bas ne dira sta mi drugi govore, samo se mislim onako za sebe jel to bas jako dobro jos pogotovo kad mi uvale pricu "da nosanje toliko po rukama nije dobro za dijete!!!" a nitko mi ne zna rec zasto nije dobro? al mi isto ostave bubu pa sad ja pokusavam nac te lose strane (za dijete) nosanja, koje su?

[MGrubi]

i cvijeće bolje raste kad mu pjevaš i zalijevaš nježno

Nera je zatvorena prema strancima, triba joj min 15 min da vidi jel joj osoba se čini ok
djeca koja nisu odgajana kao ona (više kod babe nego kod mame ..) su otvorenija, nemaju taj njeni oprez

društveno gledajući ta druga su kao prihvatlivija .. no ja više cijenim njen oprez, ja poznam te ljude, no jednog dana će se susresti s ljudima koje ne poznajem, i zato mi je drago što je nepovjerljiva, što procjenjuje


postoji nosanje iz potrebe, a postoji nosanje iz: mama meni se ne da hodati više
kad smo u gradu, i ako nailazimo na veću grupu ljudi, Nera traži da ju uzmem
ne traži iz dosade nego iz straha - previše ih je
kad neće hodati iz dosade (a znam da nije premorena igrom i sl) onda joj odvratim pažnju tipa: amo viditi tamo autić, goluba, macu... dok mogu

što je starija to me manje traži

[(maša)]

još uvijek reagiramo na plač iste sekunde al on nikad ne plače bezveze, i jako rijetko plače..


velika je maza.....i sretna beba...a to mi je najbitnije..

[zhabica]

i cvijeće bolje raste kad mu pjevaš i zalijevaš nježno

ma ti si meni super! uvik imas nesto utjesno! ma ja stalno nalazim hrpu lipih stvari koje povezujem za nosenjem, zabac je pravi mali znatizeljko, motorika mu je ludilo, okrece se na sve strane, hvata rukicama sve zivo, puzi (ne znam kako bi to nazvala drugacije), stalno je u pokretu, "prica", smije se non stop i bas je jedno zivahno i znatizeljno dijete i ja 90% toga "napretka" pripisujem nosanju, cini mi se da ne bi toliko naucio da nije stalno uz mene jer mu ja stalno pricam dok je na meni, vidi puno toga sto ne bi moga dok lezi ili je u sobi, mislim da tako puuuuuuuuuuuuuuno uci i da od tog nosanja zapravo ima veliku korist... al se isto zapitam. no hvala ti

[dutka_lutka]

ona ga po danu drzi u kreveticu, kolicima, legne ga u krevetic i on najcesce sam zaspe bez uspavljivanja, uglavnom rijetko joj je na rukama i ona je jako sretna zbog toga jer je ona slobodna, ima puno vremena, ne bole je ledja, a on stvarno miran.

(...)nego jednostavno nije trazio, i takav je valjda tip djeteta da je miran i zadovoljan kad lezi i igra se igrackama, sam, bez da ga se nosi.

O važnosti ranih poticaja:

http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=156&Show=2548

Ukoliko dijete raste u okolini u kojoj nema ljubavi, sigurnosti i roditeljske njege, u njegovom se mozgu obilje sinapsi neće očuvati već se 'osušiti', te će i njihov mozak biti znatno drukčiji od mozgova djece koja rastu u osjećajno bogatom ozračju. Doživljaji su poput hrane za mozak. Bogatstvo ljubavi i zdrave stimulacije omogućuju mozgu rast i uspješan razvoj, stoga poticajno ozračje pospješuje razvoj inteligencije i individualnih prednosti. Nasuprot tome, nestimulativno ozračje osiromašuje razvoj mozga. Nažalost, mozak velikog broja djece gladuje zbog manjka pažnje i odgovarajućih podražaja (doživljaja). Bez podražaja, bez korištenja, moždane stanice odumiru.
(...)
Odvajanje od roditelja je jedan od najvećih stresova u prvim godinama života jer izaziva osjećaj egzistencijalne ugroženosti, apsolutne bespomoćnosti i nezaštićenosti!
(...)
Novije epidemiološke studije su pokazale da stres u dojenačkoj dobi može pridonijeti nastanku različitih poremećaja: psihičkih – u rasponu od autizma pa do depresije, koronarne bolesti, nasilja u obitelji, alkoholizma i narkomanije. Izloženost stresu u najranijoj dobi višestruko povećava učestalost ovih bolesti!

Danas su, općenito, djeca naprednija nego nekad, jer ih se više ne povija čvrsto u jastuk, s ručicama unutra, do 3. mjeseca života...
Dr Jovančević, primjerice, savjetuje baby fitness, radi povezivanja s djetetom i poticanja djetetovog razvoja.

[dutka_lutka]

Tekstovi s portala:

Prednosti nošenja bebe
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=157&Show=655

Zašto nositi dijete?
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...D=157&Show=653

Vrlo zanimljiv tekst, život u plemenu u J. Americi:
Važnost "faze naručja"
http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...2ID=&Show=2295

Sve uloženo u dijete stostruko se vraća.