 |
|||
ja s mamom non-stop se prepucavam oko vremena za spavanje
ona je uporna s tim da Nera mora leći u 21:00
nema objašnjenja zašto baš u 21:00
i onda joj je teta rekla da mora leći u tu uru jer djeca najviše rastu od 21:00-0:00
pa joj fino objasnim da će Nera narasti i ovako i onako ... i to dosta (ja 183cm, MM 196cm)
muke moje
Da, da :D .Originally Posted by sanja74
jel to važi i za posvojene obitelji? :trep-trep:jes!
ali uvijek je kombinacija, ne znam nijednu familiju da ima dvoje zahtjevne ili dvoje cool djece
mene sad zanima kakvo će mi biti treće
idemo na drugo!
dutkice bas siSve uloženo u dijete stostruko se vraća.procitala sam ja sve te tekstove da se oboruzam protiv ne-nositi okoline, hvala sta si me podsjetila
ali jos jednom napominjem da je i moja prijateljica topla i puna ljubavi za svoje dijete i da ga nosi kad zaplace ali on skoro nikad ne place.
prosli vikend smo bili kod prijatelja i od prijateljice svekrva mi lagano odrzi bukvicu, a sve u fino, kako smo mi mlade mame sve iste, naucimo dicu na ruke a onda kad nam dosadi onda ih damo didama i babama da nosaju jer je nama tesko :? ili jos gore kad moramo poc radit a dite naviklo na ruke pa ko ce to nosat stalno, nije to ni za dite dobro, ne razvija se kako triba!
i sad, znam ja zasto ona to govori, kakvi su joj motivi al mi nikako nije jasno zasto se spominje to (ne samo ona) da nije dobro za dite. vjerovatno je to jos jedan "nestalomimlijeka" mit. :/
pa vidiš da se baba boji da neće nju dopasti nosati dijete
ako tvoja prijateljica nosi bebu kad zaplače
onda je i ona nosi, kao i ti
samo njeno ne traži nosanje kao tvoje
drukčiji karakter
ima djece koja ne vole nunanje za uspavljivanje, koja odahnu kad ih se spusti u krevetič - kao : napokon sam na miru i idem spavati
100 ljudi - 100 ćudi
pa da, vjerovatno je to stvar karaktera djeteta.
ili sam ja razmazena mama koja nosa dite bezveze
Mi smo bili u fazi da je E. htjela zaspati tako da je ja nosim, dok mi ona položi glavu na rame, i premeće svoju krpicu po prstima, a ja tiho nešto pričam. Te seanse su znale trajati od 2-3minute do 20-30 minuta. I već je bila dobrano otežala (to je bilo činimi se oko 2. godine). Neki su se grozili toga da se dijete "nauči" tako uspavljivati (satrat će mene :/ ), ali što je najvažnije, nekima je to bilo posve normalno. Mene je bilo malo strah, šta će biti kasnije ako se ovaj scenario uspavljivanja oduži, ali mi u opće nije dolazilo u pitanje da "krenem u odvikavanje". I trajalo je prekratko, a ne znam ni koliko je trajalo.
Iz vlastitog iskustva mogu reći da treba odgovoriti na svaki djetetov plač, odnosno na svaki njegov pokušaj komunikacije. Jedini trik u cijeloj priči je da se prepozna zašto dijete plače, i da se na odgovori na način najbolji za obitelj i za dijete.
Ako dijete cendra jer bi se baš igralo - a mama mora kuhati - treba mu odgovorit - pokazat razumijevanje, nasmijat ga, ali mu isto tako reći kako nije, i ne može biti apsolutni centar svijeta. Ponudiš mu alternativu, daš mu odgovor, objasniš mu situaciju - i radiš što treba, uz spremnost da mu se češće obratiš i tak.
ako se dijete dere od ljubomore dok razgovaram na telefon - isto reagiram, tako da mu kažem da je to neprihvatljivo ponašanje... potegnem i kaznu ak treba, ali prije svega sam skužila da treba djetetu dat jasne upute - što će točno činit u kojoj situaciji i na koji način.
Npr. ak u društvu želi nešto reć mami ili tati, ne smije se derat ko nesit vuk. Ne stisne moju ruku, diskretno, ja ću mu pogledom dat na znanje da sam to primijetila, i čim bude zgodno pozvat ću ga da mi kaže o čemu je riječ. to je, naravno, za starije dijete.
ako je žalosno, tješit, ak je gladno dat jest, ak se hoće igrat - igrat se kad se može, ali isto tako i uputit ga na samoga sebe - i na umijeće i znanje samosvladavanja koje će mu bit jedno od najvažnijih umijeća u životu.
Naravno, ne može se učit samosvladavanju na isti način šestomjesečno dijete i trogodišnjak, ali mislim da treba razlikovat što se zbiva u djetetovoj glavi i onda na to reagirat tak da odgajamo najbolje moguće ljude - kojima JA nije do neba, i koji će odrast uz sposobnost uvažavanja drugih.
Ja sam bila mama koja je skakala na sve - iz panike, i uvjerena da moje dijete ne smije bit uskraćeno ni za što - i zadnjih godinu dana to krpam - i mogu reć da ne vjerujem koliko sam bila blentava... al dobro, čovjek uči dok je živ.
Na svoje sam oči vidjela nježan odgoj, pun ljubavi, ali i discipline, gdje djeca cvjetaju u atmosferi jasnih granica, i zdrave svijesti o sebi kao samo jednom dijelu obitelji... čudo kako i beba to može skužit.
Ja sam i dalje uvjerena da je puno toga što bi roditeljima moglo oduzeti tako cijenjenu slobodu s vremenom dobilo naziv 'nije dobro za dijete' kako bi savijesti bile mirnije. Da postoji i jedan jasan argument zašto to nije dobro za dijete, sigurna sam da bi ga mi 'nosačice' do sada već stoput čule.
I ja isto mislim da postoje djeca koja toliko ne traže nosanje i koja i bez tolikog fizičkog kontakta mogu biti sretna, zadovoljna i lijepo se razvijati. Napominjem to jer vidim da se vrlo lako (vjerujem nenamjerno) roditelje koji svoju dijecu ne nosaju može svrstati u one koji djeci uskraćuju ljubav i izlažu ih stresu.
Bez obzira sto neki slazu tugaljive i bijesne smajlice na roditelje koji djecu ne nosaju 24/7, moj je bas bio takav. A mazen je i pazen. Ali on je oduvijek bio mirno dijete. Nosili bismo se, mazili, onda bih ga ostavila blizu sebe u nosiljku/na kauc/krevet i radila o svom poslu sto sam vec imala. S njim bih pricala, pjevala mu, dodavala igracke, dosla pa se mazila, pa opet nosila... Ali on jednostavno nije trazio konstatno nosenje. Da ga je trazio, vjerojatno bi ga i dobio. Ne vidim sto je tu njemu osiromasilo razvoj mozga. Eh, da, do prvih godinu dana super je spavao i nikad nije plakao duze od minut, osim kad je bio bolestan.
A da pročitaš koji od linkanih tekstova? :/ Osobno dosta vjerujem rezultatima znanstvenih istraživanja.
Poticalo ih se da nose bebe tijekom dana, bez obzira u kojem se one stanju nalazile, odnosno ne samo kao odgovor na plakanje ili nemir. U kontrolnoj, tj. nenositeljskoj grupi, roditeljima nisu dane nikakve upute o nošenju. Nakon 6 tjedana, rezultati su bili sljedeći: bebe koje su dodatno nošene, plakale su i bile uznemirene za 43 % manje nego bebe iz nenositeljske grupe.
(...) U tim kulturama, uobičajeno je da su bebe na rukama, a spušta ih se samo kada idu na spavanje – pored majke. Kad se roditelj mora pobrinuti za svoje vlastite potrebe, beba je u rukama neke druge odrasle osobe.
(...)
Nošene bebe više uče. (...)Istraživači izvještavaju kako nošene bebe pokazuju povećanu vidnu i slušnu budnost. Oblik ponašanja tihe budnosti također daje roditeljima bolju mogućnost interakcije sa svojom bebom. Uočite kako majka i beba namjeste lica da bi postigli vizualno optimalnu interakcijsku ravninu. Ljudsko lice je, osobito u ovom položaju, jak stimulator za međusobno povezivanje. U položaju klokana, beba ima pogled na okolinu u krugu od 180 stupnjeva i u mogućnosti je imati pregled nad svojim svijetom. Ona uči birati, izabirući pritom ono što želi gledati, a isključujući ono što ne želi. Ova mogućnost biranja potiče učenje. Nošena beba puno nauči u rukama zaposlenog njegovatelja.
Moja sestra je kupila mei-tai, i preporodila se! Ona lijepo sve radi, a beba guguče. Često joj i zaspi, od bliskog dodira, topline i njihanja nosiljke pri hodu. Slično čitam i na podforumu o nošenju djece, marama i to, cure prezadovoljne.
Po meni poslije godine dana. Kod svoje malene (17 mjeseci) već vidim nešto od toga. Želi nešto s police, tobože tužno plače. To nije potreba, nego želja. E, npr. toplomjer ne može. Ja se počnem smijati, smije se i ona. Ponekad sklonim predmet izvan vidokruga i plač prestane. Ovo ne pali ako je u pitanju stvarna potreba.
Vidjet ćeš i sama. U svakom slučaju, dok ne prohodaju, a još čak ni ne pužu, upućeni su na nošenje - ili gledanje u strop. Mi smo cijeli njihov svijet. S vremenom sve manje traže na ruke, kad propužu, a pogotovo kad prohodaju. Tad već sami istražuju.
Stvarno ne mogu razumijeti da griješimo ako ne nosamo dijete koje to ne traži. :/
OK, znanstvena istraživanja. Nisam baš neki pobornik jer mislim da se ljudi, dakle i djeca ne mogu baš svi potrpati u statistiku i mislim da se svakom djetetu treba pristupiti individualno i prema instinktu, a ne prema znanstvenim istraživanjima.
Moja je valjda skinula sve rekorde u plakanju. Istina, nikad nije plakala sama. Nosali smo, pjevali.... Ali na početku sam se i ja držala te teorije da ju dok plače ne puštam samu. Onda smo imali drame (čitaj vrištanje) oko uspavljivanja. Sve verzije nosanja, tresuckanja, pjevanja, draganja smo isprobali i bili već na rubu očaja. I na kraju nam se upalila lampica da dijete možda hoće svoj mir. Od tada ona spava u svom krevetiću. Kad vidim da joj se spava stavim ju u krevetić. Prije bih ležala s njom dok ne zaspi (i trebalo joj je minimalno pola sata). Sad ju polegnem, poljubim, izađem iz sobe i ona spava za 5 min.
Meni je to istraživanje sasvim dovoljno i jedino relevantno.
To spavanje je samo primjer kako su djeca različita i kako jedno pravilo ne vrijedi za sve.
ja isto mislim da se djeca razlikuju po potrebi tj. kontakta, kao sto dajem zapravo da se i majke po pitanju istog razlikuju.
ne treba forsirati nosenje ako je ono neugodno bebi ili mami. treba zadovoljavati potrebu djeteta, cinjenica je da u zap. svijetu je nosenje oznaceno kao nesto no-no...a paralelna je cinjenica da vecina beba ga nuzno treba.
Ovo je takva istina.
Nisam sve postove detaljno iscitala, pa se ispricavam ak ponavljam receno.
Netko je spomenuo, sto nakon godinu dana i zasto bas godinu dana?
Djeca do godinu dana nisu u stanju izrazavati svoje zelje. Oni izrazavaju svoje potrebe - glad, zedj, potrebu za druzenjem, za ljubavi,potrebu za spavanjem.. itd, itd.
Nakon godine dana dijete spoznaje zelju. Pocinje kuziti da i ono samo moze nesto pozeljeti. E, tada na snagu stupa roditeljski slalom izmedju zelja i potreba
A razmazenost i zasto dolazi do nje - roditelj ispunjava sve djetetove zelje umjesto svih djetetovih potreba
Mi smo Doru uspavljivali noseći je u rukama i pjevanjem i ne smatram to nimalo lošim. Barem je svaki puta utonula u san sigurna, u našem naručju. Jedan dan jednostavno nije htjela da ju nosim, htjela je da ju stavim dolje i od tog dana uspavljujemo se na krevetu.
Mi još uvijek nosimo našu curku kad ona to želi. Npr. u šetnji nekad zahtjeva da ju više nosimo... jest da mi j već teška, ali to je moje dijete koje se želi maziti, koje želi moj dodir i zašto to ne bi omogućila svopjoj ljubavi?
Ne smatram da će zato biti razmažena. Razmaženost proizlazi iz drugih stvari. Npr. dopustite djetetu da nema obute papuče, danas, pa sutra... i sad je po njegovom ako želi ima ih ako ne hoda boso. Ili ako želite da vas sluša i npr. pojede obrok vi ćete mu uključiti crtić, ili dati čokoladu...Dijete treba naučiti zašto se neke stvari ne smiju - treba ih uporno argumentirati i dijete će najprirodnije to i prihvatiti.
...
[/quote]
Ne znam iz kojeg dijela mog posta si zaključila da nisam čitala linkane tekstove. Jesam, čitala sam ih i nigdje nisam rekla da mislim drugačije. Samo sam rekla da isto tako vjerujem da postoje djeca kojoj nije potreno toliko fizičkog kontakta i nosanja. Beba bez fizičkog kontakta ne bi bila izložena stresu, nego bi umrla. Ali jednom manjem broju djece ga ne treba u tolikoj mjeri. Ako je dijete sretno i zadovoljno, teško mi je vjerovati da se radi o nedostatku roditeljske ljubavi. Naravno, to nije isto kao i dijete koje je mirno, ne buni se i ne traži da ga se nosi jer niti ne zna što je to. To je prežalosno.
Ja moram bit iskrena i reći da kad bi moj Bartol htio odspavati tako da leži u krevetu, ja ga ne bih digla, stavila u sling i išla plesati s njim (što inače moram ako hoću da čovjek odspava bar 20 minuta preko dana). Niti bih ga, kada bi se on češće htio igrati sam tih 5 minuta kad baš moram na WC, držala na ramenu misleći si 'sva sreća da se ti ovog nećeš jednog dana sjećati'. Hoću reći, sve je ok, ako roditelj odgovara na djetetove potrebe, a one nisu kod sve djece iste. I negdje sam već rekla, kad sva istraživanja, svi znastvenici i doktori razni i ne bi govorili u korist nošenju, ja bih Bartola opet nosala jer je on dijete koje to traži i to je jedino čemu apsolutno vjerujem.
A lijepo je to što dr. Jovančević piše, ali jeste li primjetile da isti taj dr. Jovančević roditelje uči da 'svako dijete može naučiti spavati'. Mislim da svi znamo kako. Baš me zanima kako mu se to uklapa u priču o stresu.
Isprika što sam otišla malo OT. Kao vrtim se stalno oko teme...
i mene je taj Jovancevicev dio o ucenju spavanja i vrlo pro cijepljenju strecnuo
no to je fakat off t.
idemo na temu...
mislim da je i u ovoj temi, kao i mnogim roditeljskim, kljuc u prepoznavanju dijetetovih potreba - razmazenost je kad mu niasu zadovoljene njegove potrebe vec dijete dobiva previse necveg sto mu ne treba - da li je to i nosenje, mozda u nekim slucajevima i je.
Podižem, i vraćam se malo bliže naslovu.
Vilenjak nikad nije previše tražio nošenje, iako nam i dan danas ponekad zatreba sling, ali je gotovo oduvijek tražio da bude sa mnom. Prošla mu je i godina dana, a on i dalje urla čim se udaljim dva koraka. Ako sam u neposrednoj blizini, može se i po pola sata igrati sam ili sa sekom, ali druge ljude jedva podnosi. Moram se polako početi baviti i drugim stvarima, a on se nikome ne da u ruke. Vrišti, plače, baca se, ma katastrofa -- a čim se pojavim, mir.
E, sad, mene zanima kako znati je li to njegova potreba ili se samo navikao, jer sam iz nužnosti praktički od početka bila s njim 24/7? I kako s tim prestati? Užasno mi treba vremena, koliko osobnoga, toliko i za stariju curu koja me nije imala za sebe već godinu dana i bojim se da nam odnos pati
gita je prošla 2 godine i stvarno se lijepo zaigra s djecom ili sama. Ali veći dio šetnje želi da ju nosim. Stvarno mi je već teška, ali sad smo nabavile mei tai i nosimo se puno lakše nego na rukama. Ne želim slušati savjete da je tjeram da hoda. Želi biti blizu mene i ja joj to želim omogućiti.
I tako se mi nosamo i mazimo i pričamo, uživamo.
Isto mi je kao i sa co-sleepingom. Spava sama ako želi, ako ne spava samnom. Dok god joj je potrebna sigurnost ili utjeha ili samo blizina, ja ću joj to omogućiti.
Ma meni je sve to super, ali jedno je kad imaš jedno dijete pa mu se možeš posvetiti, a drugo je kad još jedno traži isto toliko pažnje. To mene najviše muči, što zbog zahtjevnoga dječaka često ne mogu dati curi onoliko brige koliko joj treba... a osobito ne koliko želi...
Posting Permissions
Reply With Quote