Jel pazis da joj nije pretoplo? jel joj pjevusis, pricas s njom? jel ima sanse da netko sjedi otraga s njom dok se vozite?

Neke od ovih stvari mogu pomoci, a mozda i ne. Neka djeca jednostavno dodu u period kad mrze bit u sjedalici. Moj sin je bio jedan od tih (bas u toj dobi) i znao je urlat da sam mislila da ce se zagusit od plakanja. Na svu srecu ipak je pametan (valjda tu igra ulogu instinkt za prezivljavanje) pa bi se zaustavio kad bi mu izgledalo da je vrag odnio salu i udahnuo prije sljedeceg urlika.

Bio je tezak taj period. Cesto smo stajali (uvijek na sigurnom) da bismo svi dobili malo odmora (on od plakanja a mi od slusanja) al s vremenom ga je proslo. Sad se evo vozi u svom boosteru, sav sretan i ponosan sto se zna sam zakopcat.

Petra je, s druge strane imala fazu neceg sto smo mi nazvali Cudoviste spavanja (vec je bila u sjedalici u smjeru voznje). Pocela bi urlikati, bas ono urlikati, i mi bi stajali i smirivali je al cim bismo opet krenuli, ona bi opet u urlikanje. I onda jednom, kada se tako potrefilo da nije neko dulje vrijeme bilo sigurnog mjesta za stati, iz urlikanja iz petnih zila u roku sekunde utonula u san. Tad, uz potvrdu sljedecih nekoliko puta, smo skuzili da to urlikanje pocne iskljucivo u periodu nekog ogromnog umora, nesto kao preduvjet spavanju (al samo u autu), kao da se bori protiv toga da zaspe (oliti protiv Cudovista spavanja). I uvijek bi presla iz urlikanja iz petnih zila u mrtvi spavanac u roku keks, kao da je netko pritisnuo prekidac.

Urlikanja vise nema. Nit kod jednog nit kod drugog. Oboje su strucnjaci za zavezat se sami i uopce nije upitno da se trebaju vozit u sjedalici.

Doci cete i vi do toga. Samo treba strpljenja i zivaca.

Ako pretrazis malo ovaj podforum, vidjet ces da ima jos topika na ovu temu pa ako ih "prolistas" mozda nades pokoji savjet a mozda ce ti bit jednostavno lakse kad vidis da niste jedini, i kad vidis da je i druge proslo.