Naša cura ima 6 mjeseci i 10 dana. Vesela je, znatiželjna, jako živa, jednom rječju, preslatko i zahtjevno dijete. Muž i ja potpuno smo usmjereni na nju i zaista uživamo. Naravno, ima dana kad budemo crknuti od umora, ali energija se preko djeteta uvijek nekako vraća i povećava.
Ja sam na porodiljnom i stalno sam uz malenu, a kada trebam nešto obaviti, a ne mogu je voditi sa sobom, muž uskače bez problema, jer mu je radno vrijeme fleksibilno.
U zadnje vrijeme svekrva me je počela nagovarati da malenu dovedem malo kod nje, a da ja kao iziđem vani, odmorim se itd. Čak i moja mama, koja je dosta bliža i bolje kuži naše odnose i načine s djetetom, postaje nestrpljiva i traži da bude sama s malenom.
Stvar je u tome, što i mm i ja volimo biti s našim djetetom; ako idemo u šetnju-idemo s njom, ako dan i nije baš za šetnju-može nam biti lijepo i u kući, važno je da smo skupa. Mislimo da je još uvijek mala, a da bi je ostavljali nekome na "čuvanje" iz nečije druge potrebe, a ne njene ili naše.
Sveki mi je još dobacila, kao u šali, da ćemo tako napraviti da se dijete boji ljudi. Do sada nisam primjetila da se dijete boji, dapače, dosta brzo se opusti u većem društvu i u društvu nepoznatih.
Naravno, divno je imati djedove i bake i ne želim joj to ni u kom slučaju uskratiti, ali mi zaista sada osjećamo da je rano za takve stvari i nebi se mogli opustiti.
Griješimo li?


Odgovori s citatom

na što smo se mi grohotom nasmijali - nezamislivo bi mi bilo ostaviti je tako.
to smo počeli prakticirati negdje sa 8 mjeseci.
, recimo odlaska na kavu ili van s mm-om. u budućnosti će se možda i to dogoditi... zasad bih imala grižnju savjesti.
da se ne rogušiš više na mene.Nisam zlonamjerna.
