Evo ovako. Do vrenja općenito dolazi kad se tlak para koje se nalaze iznad otapala, u ovom slučaju vode, izjednači s vanjskim tlakom. Zato će npr. juha zakipiti ranije ako ima poklopac, nego bez njega.

Kod tekućina postoji ravoteža između molekula koje se nalaze u tekućem stanju i kod molekula koje se nalaze u plinovitom stanju - to je para iznad otapala. Ravnoteža znači da se neprestano odvija isparavanje molekula vode, ili nekog drugog oatpala s površine, i ponovna kondenzacija.

Ako je u vodi nešto otopljeno, npr. sol, onda je u loncu udio molekula vode manji od 1 (odnosno manji od 100%, u loncu se ne nalaze samo molekule H2O, nego i NaCl). Što je više molekula neke otopljene tvari prisutno, manja je vjerojatnost izlaženja molekule otapala u paru, i ta je vjerojatnost toliko puta manja koliki je molni udio (odnosi se na količinu, brojnost molekula) tvari koja je otopljena.

E sad, ako manje molekula vode izlazi van, odnosno isparava, potrebna je veća energija (ko što točno napisa moja imenjakinja ) tj. veća temperatura okoline da bi se molekule ipak izbacile van i tako tlak pare izjednačio s vanjskim tlakom i u tom trenutku, na nešto višoj temperaturi dolazi do vrenja.

To npr. vide ljubiteljice turske kave, kad kuhate kavu, voda zavrije, dodate šećer, pa vrenje stane.

Što se tiče ledišta, do skrućivanja dolazi u trenutku kad se izjednači tlak pare iznad krutine, odnosno leda, i iznad čiste vode. S obzirom da je iznad otopine tlak pare niži, izjednačavanje tlaka će se dogoditi na nižoj temperaturi, to se zapravo puno ljepše vidi grafički, nego ovako opisno. I to se koristi zimi kad se posipava led - voda iznad leda otapa sol, snizi se tlak pare iznad tekuće vode, a tlak pare iznad leda je viši, pa se led otapa.

E da, to se zove Raoultov zakon