kako mi svaku noć ima grčeve, tako ju nosamo i držimo u naručju, malo ja, malo tata. Sinoć se umirila kod njega, pa sam i ja tek tada zaspala čekajući ih da dođu u krevet.... ja u sobi, on je ležao na povišenom s njom okrenutom na trbuščić u dnevnom boravku- soba do. Odjednom me probudi njezin plač, skočim iz kreveta, dođem u dnevnu sobu- a moj mali anđeo na podu- na parketu!!!! Viknem, probudim muža...Nikad neću zaboraviti taj osjećaj straha i panike, sto misli mi prolazilo kroz glavu...Oboje smo bili u šoku..nikad se nisam toliko tresla od straha....muž si još ne može oprostiti...nikad ga nisam vidjela da plače...tad je plakao ko malo dijete (inače je posebno vezan za nju, uživa s nom, mazi je, priča...ma najbolji tata). Malena mi se nakon što sam je nosila i pričala joj, umirila...i dalje je sve normalno, ne plače, nisam primijetila nigdje nešto sumnjivo..čak ni ne povraća- tako da nema potres mozga. (tako mi sekrva objasnila)
Sad znam da ju je sam anđeo čuvao![]()
Nismo nikud išli ali ću svakako reći pedijatrici sad za dva dana kad odemo na prvi pregled Ili mi vi nešto drugo preporučate??