Znam dosta sada odraslih ljudi koji se bave ili su se bavili profesionalnim sportom. Neki od njih su uz sport uspjeli završiti fakultete i magistrirati, dok neki nisu završili ni srednju školu.
Svi su oni voljeli ili vole sport kojim su se bavili (ili se još bave), i to jako. Nitko se njime nije bavio zbog roditelja. Oni koji su to činili odustali su od sporta još kao djeca.
Stvar je u tome što češće roditelji postanu preambiciozni kada uvide da je dijete talent i da ima potencijala, a ne obrnuto.
Moje viđenje problema je isključivo u roditeljima i njihovom postavljanju stvari na pravo mjesto.
Skoro sve koje znam su poticali talent svoje djece, samo što su neki u tome vidjeli cijelu djetetovu budućnost, dok su neki ipak razmišljali malo realnije i trudili se da dijete ne zapostavi i druge obaveze. Djeca ovih drugih roditelja su ta koja i nakon sporta (ili uz sport) imaju i neko zvanje.
A svi znamo da od nemalog broja talentirane djece samo vrlo vrlo mali postotak (gotovo zanemariv) taj talent razvije u nešto vrhunsko od čega može živjeti i uživati bez obzira na svoje druge vještine.
Ostali se u odrasloj dobi mogu njime baviti rekreativno, za svoj gušt.