Moja 4,5 godine mlađa sestra još uvijek zna mami reći " Ti uvijek samo njoj ..., a mene uvijek ružiš" i slične nebuloze. A meni je zadnjih 15-tak godina žao što nemamo još nekoga (npr. brata). Mislim da su tu ključni roditelji, mada je svako dijete karakter za sebe. Moja je sestra tako različita od mene, i takve naravi da sam sigurna da nismo sestre, ja se u opće ne bih sa njom ni družila. A ovako je volim beskrajno Moji roditelji su nas uvijek tretirali ravnopravno, niko nije imao ni veće privilegije, ni više obaveza (što je meni nekada smetalo jer sam mislila da kao starija imam neka prava, recimo da sestri popujem 8) ) U glavnom, bilo je svega, i suza i smjeha, i ne bih to nikad mjenjala. I planiram još djece, ako Bog da.
Tvoj sin sa 2,5 godine, tj. 3 dok rodiš je u najboljem dobu da mu beba bude bar malo interesantna, a bit će mu i rival i dosadna, i super za igru. Nije li ga šteta ostaviti samog, okruženog odraslima, a jednog dana kad roditelja ne bude, bez nekog najbližeg?