Znam da već postoji topic o kilama, ali ovo je ipak malo "dublji" problem.
Netko će možda reći da nije problem, ali ja ga tako doživljavam.
U prvoj trudnoći dobila sam sveukupno 16 kila. Nije previše, ali ni malo. Da zadnjih mjesec dana nisam bila na strogoj restrikcijskoj dijeti, dobila bih i više. Naime, čim sam krenula na preglede u bolnicu, utvrđen mi je visok tlak 8do tada je bio nizak :? ), a doktorica je na mojih +16 odkomentirala da sam dobila kila i za dvije trudnoće :shock: i da mi više od +8 nije moglo trebati, te da mi tlak zato raste i da pothitno moram na dijetu inače me mora s takvim talkom (145/90) zadržati u bolnici.
Ne moram ni reći koliko sam se uspaničarila i naravno odmah krenula na dijetu koja se sastojala od kuhanog povrća i mesa, voća i puno vode, a ne moram ni reći koliko mi je to teško palo.
Čitavu trudnoću po nekim tablicama računala sam da je mojih +16 sasvim recimo u redu (preporučljivo je 12-15?!?!), iako znam da sam neki put tamo kad su prestale mučnine znala itekako pretjerati pod sloganom - kad ću jesti, ako ne sad ili nečime što sam negdje pročitala da beba ne može živjeti od mojih naslaga, nego onoga što unosim tijekom trudnoće. I tako sam ja stvarno misleći da mi beba ne bi gladovala - jela.......i više nego što mi je trebalo.
Da niti ne spominjem da sam rodila dečkića od 2.600g, doma došla samo sa 4,5 kg manje, a ostalo je stvarno ostalo na meni. Jest da sam se toga relativno brzo riješila i došla na svoju kilažu, koja, moram priznati ni prije trudnoće nije baš bila zanemariva.
Dobro, to je bilo kameno doba.......a sad stvarnost. Trudna sam 12 tjedana i koliko god sam mislila da ovaj put neću dozvoliti da me kile opsjednu, i prva tri mjeseca neću dobiti ni jednu (), eto mene s najmanje 3 dobivene, a ne jedem ni upola onoliko koliko bih mogla i kakvi me napadaji gladi napadaju. Na početku sam puno razgovarala sa svojim gin o prehrani i od njega čula da beba nikako ne može patiti ukoliko sam ja povremeno i gladna, ali na početku je to recimo bilo i moguće, ali kad su krenule mučnine, glad je značila propast.
I sad - ok - znam - kile nisu dobre ni za što, ni za bebu, ni za mene, ni za tlak, ni za križa koja me bole od prvog dana, ali je li dobro to što osjećam stalnu i konstantnu frustraciju time što bih pojela samog vraga, a ne smijem? I ne samo to, nego i unatoč tome što stvarno pazim (svaki dan jedem voće i povrće što mi uopće nije navika, objedam se juhama da ne bih nečim konkretnijim, grickalice uopće ne koristim, ne pijem zašećerene sokove i sve u svemu hranim se relativno zdravo) i mučim se, kile ipak idu gore kao i u prvoj i već razmišljam o jelovnicima za zadnji mjesec kada ću ponovno na dijetu![]()