Koliko ste strogi roditelji???

[corny]

Možda će vas malo bocnuti tema, ali eto...zanima me. Glede one emisije o roditeljima koji tuku djecu... zanima me kako vi rješavate situacije kad vam se dijete recimo- zaigra za stolom, kad vam (ako vam) kaže ružnu riječ...

Ma sjetila sam se jednog vjenčanja na kojem sam bila nedavno. Situacija- mama s curicom na vjenčanju, tata radi. Mala 4 godine- stalno hoda po crkvi, dira oltar, cvijeće, visoke vaze ( :shock: ) mama ništa. Situacija kulminira u svim uzvanicima kad mala dođe i sjedne između mladenaca!!!! :shock: I sjedi dobar dio vremena...

Mama i dalje ništa. U jednom trenu je tiho prizivne, na što se mala, naravno, ni ne obazire...

Nije rješenje u onom udaranju, ali mislim da nije ni u ovoj pasivnosti... Mlada sam mama i čisto me strah da ne odem na jednu ili drugu stranu. ni jedna mi se ne sviđa.

Kako odgajate svoju djecu? Zna li se tko je "gazda"? Kakve su kazne ako ne poslušaju.... ???

[MGrubi]

učim je o životu
ne koristim kazne jer ih smatram uzaludnim, odvlače pozornost od prave posljedice
ne trbam ja njoj dokazivati ko jer gazda,jer ja već imam njeno poštivanje i ljubav


to što je ta curica napravila u crkvi i što je sjela kod mladenaca mi je normalno
kako se može očekivati od tako mala djeteta da sjedi ko odrasli kip?
jedino što su njeni mogli napraviti jest: pričekati ispred crkve , jer dijete ne može toliko sjediti na miru

na mom vjenčanju, u sali je jedna curica 4-5g došla kod nas, popričala sa nama, dala sam joj keksić, pozdravila i otišla
meni je to bilo lijepo, malena je otvorena, društvena .. i to su sve lijepe karakteristike

[Lutonjica]

nitko nikom nije gazda.
mi se volimo, poštujemo i slušamo. međusobno. uzajamno.

treba definirati što ti je stvarno važno (i u tome biti čvrst, ili "strog" ako ti se tako više sviđa) i jako je bitno znati što možeš očekivati od djeteta određene dobi.

normalno da većina djece od 4 godine ne može mirno prosjediti crkveni ceremonijal. ali onda toga budeš svjestan, pa izađeš ako vidiš da ne ide. ili uopće ni ne ideš na to.

[@n@]

Ja nisam gazda ni svojim psima, a kamoli to neću biti djetetu.
Ne sviđa mi se pojam: 'biti gazda', što to uopće znači?!
Ljudi koji žele biti gazde i smatraju da je jedino to ispravno u odgoju i inače u životu imaju ogromnih problema sa samima sobom i sa svijetom (Corny, ne prozivam te zato što si spomenula 'gazde'. Da ne bude zabune!)

Za mene je (svako) dijete, pa tako i moje čovjek u minijaturnom izdanju, koji može razumjeti dovoljno stvari za sretan i ugodan suživot - ako i kada se mi kao odrasli i odgovorni prilagodimo granicama dječjih shvaćanja.

Moram priznati da sam se u ovih godinu dana koliko sam roditelj, bezbroj puta našla u situaciji koja zahtjeva brzo rješavanje, ali su sve te situacije riješene jednostavnim izlaskom iz iste. Skretanjem pažnje.
Naravno da će se zahtjevnost situacija mijenjati proporcionalno starosti djeteta, ali ne doživljavam to kao neku tlaku već dapače mnoštvo lijepih izazova koji nas negdje ta mo čekaju.
S psima, a kasnije i djetetom sam dobila 'konjske živce'. Bože, hvala ti!!

[alanovamama]

potpisujem

[štrigica]

Moram priznati da sam se u ovih godinu dana koliko sam roditelj, bezbroj puta našla u situaciji koja zahtjeva brzo rješavanje, ali su sve te situacije riješene jednostavnim izlaskom iz iste. Skretanjem pažnje.

Ovakav pristup pali dok su mali, kasnije no way....

Ja sam negdje u sredini- i mazim i derem se... Batine mi nisu baš mile (sjećam ih se iz djetinjstva- auuuuu) pa ih ne primjenjujem...Ja sam tip koji ispila dijete ponavljanjem iste stvari stoput u nadi da će bar jedan dio onoga što tupim zapamtiti ... ne znam jesu li tri puta u životu dobili po guzi (a to je bilo u stvarno ajme situacijama i muž mi je jednom rekao da sam mu taman digla prašinu s gaća i da ne radim stvari koje mi ne stoje
a kad prevrše mjeru dernjam se....znam da će sad neke mame reć kako to nije ok ali ni njihovo ponašanje nije u svaka doba ok... (a ni moj pms nije zanemariv o ovim slučajevima ) do dernjave obično dolazi u vrijeme kad smo umorni , zatvoreni danima u kući zbog lošeg vremena , gladni ili slično pa ako (ja) uspijem držati pod kontrolom ove vanjske čimbenike dani obično prolaze bez dernjave... kad sam ja preumorna da bih održavala život u ravnoteži to obično rezultira stanjem za plakanje...
život nije savršen niti sam ja savršena ali moja djeca mi često kažu da imaju najbolju mamu od svih svojih prijatelja ... zašto? zato što ih ne tučem, igram se lovice i kuham najbolja jaja sa sirom (quote B )

[Lucija Ellen]

Deranje je takodjer vrsta nasilja. :/

[štrigica]

mislim da je deranje nasilje ako se provodi sustavno na dnevnoj bazi i sadrži riječi idiot, glup, kreten, nesposoban.....

[vitekova mamuška]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

[Lucija Ellen]

Imam bebu i ne znam kako ce biti kad ce imati dvije godine.
Cilj mi je ne derati se.
Ne kazem nista za vas, samo podcrtavam da je vikanje, deranje takodjer vrsta nasilja i takodjer izaziva i ostavlja traume na djecju psihu.

[štrigica]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

Tajna ti je da imaš jače živce nego konj.... (moguće :/ dok nemaš PMS)

[vitekova mamuška]

Imam bebu i ne znam kako ce biti kad ce imati dvije godine.
Cilj mi je ne derati se.
Ne kazem nista za vas, samo podcrtavam da je vikanje, deranje takodjer vrsta nasilja i takodjer izaziva i ostavlja traume na djecju psihu.

Ma slažem se, ali je stvarno velika razlika između bebe i dvogodišnjaka (htjela sam samo to naglasiti)
Naravno da se i ja trudim da ne vičem, ne kažnjavam..., ali postoje trenutci kada se stvarno ne mogu toliko iskontrolirati (kada me npr. Vito toliko provocira da poludiiim-gleda me u oči i baca igračke, udara me i šamara, baca se napod i vrišti ko' lud......)

[rosa]

I koja je poanta jakih živaca? Apsolutno ignoriranje svega što klinci rade ili ponavljanje do besvijesti no-no"? :/

U potpunosti potpisujem Vitekovu mamušku.

[Lucija Ellen]

Ok, ali bitno je da znas da to nije dobro, da se dugorocno ne postize puno i da moze izazvat traume. Pa se probas kontrolirat. Nekad ne uspijes ali uvijek pokusavas...

[štrigica]

poanta jakih živaca je pokušat izdržat njihove ispade bez da se spustiš na njihovu razinu i dobiješ i sama ispade...
a ja ih, kao što rekoh, imam...

[clumsy mom]

Kategorična sam. Ne popuštam kad nešto ne želim da dozvolim. Zato dobro promislim svaki put kad me za nešto pitaju jer nakon mog prvog odgovora nema povratka.

Ako ćemo gledati način na koji se ophodim prema svojoj deci ispada da sam upravo suprotna - popustljiva.

Istina je zapravo negde u sredini. Tačnije, sva je u mom razumevanju svoje dece. Ja od njih ne mogu očekivati ponašanje sedmogodišnjaka ako oni ni ukupno nemaju toliko.

[renci]

Ja se trudim ne derati se, ne uspjevam uvijek. Ali kad ja viknem onda je mir i to im je dosta. Ne vrijeđam ih, samo ih pokušam nadglasati jer sad kad ih je troje to je cirkus kad se posvađaju. Nije to često, ma danima je sve pjesma, ali dogodi se i onda moram viknut pa ih razdvojiti pa svakom njegovo- Andriji skretanje pažnje (mali je pa pali), Ivi mirni kutak (4-6 minuta), a Emi ozbiljan razgovor (njoj je 9 godina i iako joj već toliko vremena trubim isto opet ...)
Trudim se biti fer, ne traumatizirati ih, puno čitam i učim kako da budem što bolji roditelj, počela sam prije Eminog rođenja i sad stalno nešto još dohvatim da se prisjetim, nadogradim svoje znanje.
Moja su djeca dobra, (živahni i razigrani, nestašni i tvrdoglavi, svi različiti)ja se trudim biti dobra mama, moj MM biti dobar otac.
Volimo ih, to je najvažnije, ali znamo da nije dovoljno.

[MikiMama]

Dvije godine! "Prvi pubertet"!

Joj kako me mogu izluditi! Naravno da vrisnem! Trudim se kontrolirati situaciju, ali naravno da ima trenutaka kad stvari podivljaju!
Naročito na cesti i sl. kad se pokušavaš izmaknuti opasnosti (ili potencijalnoj opasnosti) a dijete se koprca i isprobava svoju novootkrivenu samosvijest sa famoznim "neću!" ...

[hrčkić]

Meni definitivno nije prihvatljivo ponašanje curice opisano u prvom postu. Za to dakako krivim roditelje - ako dijete ne može izdržati ceremoniju vjenčanja mirno (u čemu ne vidim ništa čudno, dapače), onda se roditelj tome treba prilagoditi i dijete izvesti van ili sl., a ne dozvoliti da dijete radi što mu padne na pamet.
U odnosu na disciplinu, moja N. ima 2,5 godine i u principu je dijete s kojim se lijepo da surađivati. Ima situacija kad šiznem, jer me prethodno ne doživljava, i tada se to završi s povišenim tonovima. Nije baš da ima 100% učinka - neki puta više, neki puta manje. U svakom slučaju, još uvijek nisam otkrila savršen način za rješavanje kriznih situacija, a uostalom vjerujem da nema jedinstvenog recepta jer rješavanje takvih situacija ovisi o kontekstu u velikoj mjeri - tko je koliko umoran, nervozan, kakva je trenutno atmosfera u kući, ozbiljnosti situacije itd.
Inače, slažem se sa štrigicom, nazvati svako deranje nasiljem mi je zaista malo too much, a slažem se da to nije način za svakodnevnu/čestu komunikaciju i da ni u kojem slučaju ne smije sadržavati uvrede i sl.

[Mima]

Ja se trudim ne derati, ali ponekad puknem pa viknem - no to je uvijek uzrokovano mojim umorom, žurbom, npr. idemo van, i uvijek imamo problema sa oblačenjem i spremanjem, ili navečer sam već jako umorna i želim pospremiti Leu u krevet a ona neće prati zube - u takvim mi se situacijama dogodi da viknem. Drugo, znam pretjerano reagirati kad je u pitanju neka opasnost, jučer je npr. htjela gurnuti prste u kotač bicikla koji se vrtio . Sa Leom se inače sve da dogovarati osim što imamo nekoliko tih bolnih točaka (pranje zuba, spremanje za van).

Što se tiče curice u prvom postu, apsolutno da su je trebali odvesti van iz crkve, uopće mi nije jasno kako se od djeteta može očekivati da bude mirno u takvoj situaciji. Mi smo Leu jednom odveli na vjenčanje u crkvu jer je vidjela prije toga mladu i stalno pričala o tome, ali smo nakon pet minuta shvatili da ne bude ništa od toga i otišli van.

[Lukina mamma]

Inače, slažem se sa štrigicom, nazvati svako deranje nasiljem mi je zaista malo too much, a slažem se da to nije način za svakodnevnu/čestu komunikaciju i da ni u kojem slučaju ne smije sadržavati uvrede i sl.

potpisujem.

[štrigica]

i jpš nešto moram napisati...
dok je Iv bio mali odgoj je tekao po priručniku (i hranjenje i spavanje i učenje i sve, sve)
kad se rodio B sve je otišlo u vodu... prestale pedagoške metode i prebacila se na metode trenutna inspiracija i improvizacija

[alga]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

Evo te mame! Dobro, moj ima 2 godine i 2 mjeseca...sve je stvar gledanja: to sto je ziv, meni je lijepo, dijete je, neka se igra, a kao sto je vec receno, necu ga ni dovesti u situacije za koje nije dorastao..ne moze se ocekivati da ce mirno sjediti na vjencanju..Ja imam puno strpljenja, konjske zivce, i moja formula je uvijek biti nasmijan, sve strpljivo objasniti, ukoliko to moze razumjeti, a ako ne,to znaci da je za to ionako jos pre mali. Uzroke nekih ponasanja trazim uvijek u nama roditeljima, odnosno to su samo reakcije djeteta na nesto, a moje dijete se osjeca sigurno i voljeno i tu ljubav uzvraca.

[tanja_b]

Što se strogoće tiče, ponekad mi se čini da sam prestroga :/ ali opet, možda i nisam... ne znam ni sama. U svakom slučaju, fizičko kažnjavanje je apsolutno isključeno, a deranje sam uspjela minimalizirati (do te mjere da se više i ne derem - je li stvar u mojim čvršćim živcima ili činjenici da od deranja lako ostanem bez glasa, pa sam ga morala napustiti )
Ali definitivno izbjegavamo situacije kao što je ona iz prvog posta - radije nekamo ne idemo nego da nam izlazak bude mučenje. Nastojim uvijek imati na umu da, čak i kad je "neposlušan" ili iznimno živahan, da ne čini to zato da meni napakosti, nego iz nekog drugog razloga koji trebamo otkriti i riješiti.

[Lutonjica]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

4 i pol godine
klinka, ali temperamentna i jako živa
vičem ponekad, ali sve manje, sve češće se uspjevam kontrolirati
udarila ju nisam nikad, nit najmanje, niti onaj famozni pec pec
kaznila sam ju 2 ili 3 puta,u momentu nemoći i vlastite frustracije, svaki put vidjela da to nema nikakvog efekta, pa se i u tome kontroliram

moj tajna je u samokontroli (jer sam inače jako impulzivna i verbalno agresivna) i stalnom podsjećanju da je to dijete, u stalnom nastojanju da shvatim zašto se ponaša kako se ponaša, i da joj pomognem u njenoj frustraciji

[vitekova mamuška]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

Evo te mame! Dobro, moj ima 2 godine i 2 mjeseca...

Ti se ne brojiš, javi se za 4 mjeseca

[sanja74]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

Izrazito živo dijete od 2 god i 3 mj. Svi misle da joj je barem 3 god, s obzirom gdje je sve ima. Uobičajeno pitanje: " a ona se nikada ne gasi?"

Ne tučem, ne kažnjavam, izderala sam se par puta, kasnije mi bilo krivo ko psu. Ispričala sam joj se, objasnila da sam krivo reagirala, ali...
Zapravo se derem kad sam totalno umorna i jednostavno ne mogu dalje. Nisu to bile deračine od 5 minuta i čitanje bukvica.

Skroz sam ponosna koliko sam napredovala, ne znam kad sam zadnji put izmakla kontroli.

[Lutonjica]

Vito toliko provocira da poludiiim-gleda me u oči i baca igračke, udara me i šamara, baca se napod i vrišti ko' lud......)

dokle god na to gledaš kao na provokaciju, kao na nešto zločesto što on tebi namjerno radi da ti digne živce, dotle ćeš ga i kažnjavati.

kad to radi, znači da je užasno frustriran, jako ljut, i treba mu smirena mama koja će ga odvesti na mirno mjesto, zagrliti ga, pustiti ga da ispuše, i onda probati shvatiti zašto je jadan i frustriran i kako da mu pomogne.

i to si stalno ponavljaj.

teško je, ali vrijedi.

kad si ti smirena, i djeca su smirena.

[Mima]

Udarila ju inače nisam nikada, ružne riječi ne govori (jer ih nije nigdje čula), ali zna udariti i onda joj kažem da se to ne radi i to ponavljam sto puta. Ne smeta me ako se zaigra za stolom, ono što me smeta je kad skače i vere se po stolici jer se bojim da će pasti - tu je moja glavna slabost, previše se bojim za nju.

[vitekova mamuška]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

4 i pol godine
klinka, ali temperamentna i jako živa
vičem ponekad, ali sve manje, sve češće se uspjevam kontrolirati
udarila ju nisam nikad, nit najmanje, niti onaj famozni pec pec
kaznila sam ju 2 ili 3 puta,u momentu nemoći i vlastite frustracije, svaki put vidjela da to nema nikakvog efekta, pa se i u tome kontroliram

moj tajna je u samokontroli (jer sam inače jako impulzivna i verbalno agresivna) i stalnom podsjećanju da je to dijete, u stalnom nastojanju da shvatim zašto se ponaša kako se ponaša, i da joj pomognem u njenoj frustraciji

Ma tako je i kod nas Kaznila sam Vita par puta i to kaznama tipa: gasimo crtić, idemo kući,... Nekad viknem, ali jako rijetko. Dosta ljudi nam kaže da smo preblagi
U onom mom prvom postu nedostaje riječ NIKADA, a napisala sam ga samo zato jer se često mame osjete isfrustrirano i nezadovoljno kada na čitaju kako postoje mame koje NIKADA ne viču, ne kažnjavaju, posebno ako se radi o mamama dvogodišnjaka i starijih

[MikiMama]

Evo te mame! Dobro, moj ima 2 godine i 2 mjeseca...sve je stvar gledanja: to sto je ziv, meni je lijepo, dijete je, neka se igra, a kao sto je vec receno, necu ga ni dovesti u situacije za koje nije dorastao..ne moze se ocekivati da ce mirno sjediti na vjencanju..Ja imam puno strpljenja, konjske zivce, i moja formula je uvijek biti nasmijan, sve strpljivo objasniti, ukoliko to moze razumjeti, a ako ne,to znaci da je za to ionako jos pre mali. Uzroke nekih ponasanja trazim uvijek u nama roditeljima, odnosno to su samo reakcije djeteta na nesto, a moje dijete se osjeca sigurno i voljeno i tu ljubav uzvraca.

Je l' to i drugo dijete na putu? Ajd' za dvije godine nadopuni ovu temu.
Nije da te plašim, ali i ja sam mislila da sam najsmirenija majka na svijetu dok sam bila samo s jednom i cijeli dnevni ritam mogla prilagoditi samo njoj jednoj, pa sam mogla izbjeći mjesta koja nisu prilagođena njenoj dobi.
Ali, sad kad su tu dvije, starija želi ići negdje, mala ide kao "paketić" iako to možda nije prilagođeno njenoj dobi. I tu nastaju situacije kad te razapnu.
I evo mlađe u dobi od 2,5 godine, i evo i njenih ispada samosvijesti, i baš kako štrigica kaže - tu prestaju sve pedagoške metode i prebacujem se na metode trenutne inspiracije i improvizacije ...

[Deaedi]

Ne zelim da smo MM i ja strogi roditelji. Po guzi ili bilo kakvo udaranje ne dolazi u obzir, smatram to zlostavljanjem. Deranje također ne primjenjujemo. Podviknula sam mozda 3,4 puta u ove 3g, u nekim opasnim situacijama, kada nisam imala drugog nacina i vremena da je upozorim. Polako i strpljivo joj sve objasnjavam i mogu reci da me stvarno pozorno i sa zanimanjem poslusa. I ne bi rekla da je to zato kako neki kazu jer je curica, mirnija i "lako odgojiva". Mislim da je takva jer je i odgajamo na takav nacin. Mirno, strpljivo, posvecujemo joj puno vremena....

A onaj primjer iz prvog posta nema neke veze sa strogocom. Ako dijete slusa roditelje, ne znaci da su roditelji strogi. U takvom slucaju treba dijete odstraniti iz te situacije, jer u nju ne spada. Objasniti da tu ne moze sjediti, ponuditi alternativnu zabavu/aktivnost. Ili, ako dijete nije spremno za takve situacije, onda bolje i ne ici na dogadjanja koja mogu prerasti u konfliktne situacije.

[Maya&Leon]

Meni definitivno nije prihvatljivo ponašanje curice opisano u prvom postu. Za to dakako krivim roditelje - ako dijete ne može izdržati ceremoniju vjenčanja mirno (u čemu ne vidim ništa čudno, dapače), onda se roditelj tome treba prilagoditi i dijete izvesti van ili sl., a ne dozvoliti da dijete radi što mu padne na pamet.
U odnosu na disciplinu, moja N. ima 2,5 godine i u principu je dijete s kojim se lijepo da surađivati. Ima situacija kad šiznem, jer me prethodno ne doživljava, i tada se to završi s povišenim tonovima. Nije baš da ima 100% učinka - neki puta više, neki puta manje. U svakom slučaju, još uvijek nisam otkrila savršen način za rješavanje kriznih situacija, a uostalom vjerujem da nema jedinstvenog recepta jer rješavanje takvih situacija ovisi o kontekstu u velikoj mjeri - tko je koliko umoran, nervozan, kakva je trenutno atmosfera u kući, ozbiljnosti situacije itd.
Inače, slažem se sa štrigicom, nazvati svako deranje nasiljem mi je zaista malo too much, a slažem se da to nije način za svakodnevnu/čestu komunikaciju i da ni u kojem slučaju ne smije sadržavati uvrede i sl.

veliki X na cijeli tekst

I ja imam trogodišnjaka, vrlo živahno i bistro dijete ali mislim da spada u grupu "lako odgojive" djece (srećom ili kao posljedicu naših odgojnih metoda-nije važno) uglavnom se uspjevamo sve dogovoriti, bez većih potresa.
Uvijek, baš uvijek mu objasnim zašto kažem(o) NE bez obzira koliko je objašnjenje komplicirano, baš nikada se nije pokušao bacati po podu, jednom me pokušao ugristi u času bijesa ali zastao kada je uočio moj ledeni pogled i nije to više ponovio, nikada nije imao ispade deračine u dućanu- jednostavna zamolba da vrati slatkiš natrag na policu jer doma imamo isti takav uvijek je bila poštovana, ali..... nisu svi dani isti, nekad sam nervozna ja/on/MM, usred PMS-a ili neke druge brige i tada dođe do povišenih tonova. Kada ga strogo zazovem imenom i prezimenom zna da je vrag odnio šalu i UVIJEK posluša.
I ja sam samo čovjek od krvi i mesa a mislim da je bitno djetetu dati do znanja da je i to u redu. Zaista ne želim, niti se trudim biti, super-mama. Ukoliko takva uopće postoji.

[renci]

Lutonjica je napisala:

kad si ti smirena, i djeca su smirena.

živa istina!

[luci2]

Vitekova

Mislim da treba svako jutro uz vjezbanje tjela vjezbati i zivce
Nakupiti dovoljno snage za samokontrolu i puno pricanja i objasnjavanja za nadolazeci dan.

A to nije svaki put tako lako,pogotovo kad imas dvoje,troje..
Ja sam jako impulzivna i to mi je bio najveci izazov (kontrolirati se) i moram priznati da mi bolje ide nego tati koji slovi kao jako miran i stalozen.Vjerojatno jer ulazem puno vise truda i ta griznja savjest me ubija totalno nakon sto puknem.

Mislim da nisam stroga ali postoje stvari koje se nesmiju i oko toga nema rasprave.Jest da je postalo sve teze ne raspravljati.

[štrigica]

jel Vam se ikad dogodilo da ste ljuti a oni naprave neku facu pa ih jednostavno morate izljubit i umrit od smijeha.... to mene izludi jer time samo gubim na autoritetu...

[alga]

Je l' to i drugo dijete na putu? Ajd' za dvije godine nadopuni ovu temu.
...

Je, jos jedan deckic
Rado cu je nadopuniti za dvije godine...ja sam vam nepopravljivi optimista!
P.S. mi smo i udomiteljska obitelj, preko ljeta dodju djeca iz doma kod nas na ferije, sve se moze!

[Stijena]

Moj je straaaaaaašno tvrdoglav i inatljiv i što agresivnije se krene prema njemu, to je rezultat neizvjesniji.
Ukratko, onakav sam roditelj koliko vremena imam.
Ako imam čitavu vječnost, onda mogu lagano, nagovaranjem, izmišljanjem, pričanjem, razgovorom. Doduše i to na kraju zna završiti u suzama jer on se inati i neće, a ja ne popuštam, ali na kraju uvijek on zna da mora popustiti i za par minuta ko da se ništa nije dogodilo. Naravno da to osim jako puno vremena, iziskuje i jako puno strpljenja kojeg čovjek iz ovog ili onog razloga nema uvijek. Npr. kad on u pol 12 navečer skače po kući, a MM i ja jedva gledamo jer ujutro moramo na posao. U takvim slučajevima ne pomaže ništa drugo nego povisiti ton i odriješto dati do znanja da je vrijeme, taman da mu se i ne spava, da se smiri i bavi se nekim mirnijim aktivnostima. Al daj ti to objasni skorotrogodišnjaku u pol noći kad ti je na pameti samo zavući se u krevet :/
Postoje i slučajevi kad on ujutro spava (jer je naravno navečer ludovao ), a treba se dignuti i ići. E to je već viša matematika jer se nema vremena za unedogledno objašnjavanje, nagovaranje, izmišljanje, nego je potrebna dobra vještina da se on digne i obuče u nekom, recimo kraćem roku. Jer, naravno, on se digne i odmah navali na igračke i crtiće i to bi sad traaaaaaaaaaajaaaaaaaaaaloooooooooooo. Doduše i tu zna bit suza, ali zapravo rijetko. Uvijek to završi nekim kompromisom, ja dam malo više vremena, a on se ipak da obuć
Tko je "gazda"? (uvjetno rečeno, naravno ) Hm, o tome bi se dalo raspravljati. Ne mislim da je on, ali ne mislim ni da sam ja, ko što rekoh, pitanje je kompromisa, pokušavamo se dogovoriti, ali ne ide uvijek. Nekad to mora ući u neke zone represije, ali naravno uvijek se odmjeri situacija, potreba i moment. Nepotrebna prisila je baš to - nepotrebna. Nisam pobornik krajnosti i nastojim sve držati u nekim granicama. Uvijek ću nakon što podignem glas, dijete pohvaliti ako je učinilo ono što je trebao, zagrliti ga ako ga treba utješiti, ali svakako ću reagirati ako smatram da radi nešto što mi nije prihvatljivo.
Ovako napisano, zvuči idealno, ali da je lako - NIJE!

[štrigica]

Moj je straaaaaaašno tvrdoglav i inatljiv ........ Doduše i to na kraju zna završiti u suzama jer on se inati i neće, a ja ne popuštam, !

pitam se na koga je tvrdoglav

[MGrubi]

jel Vam se ikad dogodilo da ste ljuti a oni naprave neku facu pa ih jednostavno morate izljubit i umrit od smijeha.... to mene izludi jer time samo gubim na autoritetu...

ne gubiš, to ti se samo čini

[MGrubi]

ja se derem tj. vičem: kad me ne čuje, kad sam ljuta općenito
takva sam, to je moj način nošenja sa ljutnjom, ne držati u sebi
i tome ju učim, da izbaci iz sebe ljutnju na prihvatljiv način

kod vikanja je bitan sadržaj: nema omalovažavanja, nema emocionalne kazne , nema psovki (taj dio mi je težak, pa se cenzuriram "u hodu", dobro da ne kažem: biiiip)
ma, dobro, ja ne vičem 10min, u pitanju su povici ljutnje u vidu 1-2 kratke rečenice

djeca trebaju vidjeti koji je prihvatljiv način nošenja sa negativnim emocijama, tako uče

mama koja nikad ne gubi živce, nikad nije tužna ... uvijek savršena je prevelik teret , djete hoće imitirati, i nailazi na gadnu frustraciju kad pokušava biti "savršeno ko mama"


nisam dosljednja, popuštam, i to random order, ovisi o mojoj volji i njenoj upornosti
idem redom:
-skretanje pažnje
-taktički "pregovori" (npr. kupati ćemo se kad se vratim sa aerobika, ne sad)
-riječ: neču ili pristajem na njen zahtijev

sa tim ju učim da:
a) kad napravim kako hoće: za neke stvari se čovjek treba potruditi, dati sve od sebe i uspiješ
b) kad ne bude po njenom, tj. kad je moja zadnja - neću: kako se nositi sa porazom
c) trebaš biti prilagodljiv, jer ne postoje 100% iste situacije sa istim završetkom
d)pregovaranje, nagovaranje , komunikacijske vještine

[martinaP]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

Javim ti se za cca godinu dana . Nadam se da ga neću udariti, ali već sad podižem glas. Od najranijih dana kod nas skretanje pažnje ne pomaže - uvijek se na kraju vrati onome što je prije radio, pa makar i nakon 2 sata druge aktivnosti. Inteligentan je, tvrdoglav i uporan, sad me već strah kako će to igledati za koji mjesec...

[Stijena]

Moj je straaaaaaašno tvrdoglav i inatljiv ........ Doduše i to na kraju zna završiti u suzama jer on se inati i neće, a ja ne popuštam, !

pitam se na koga je tvrdoglav

i ja, već tri godine , a što bi tek bilo da popustim - hodala bih s kuglom na lancu po kući ko u onoj reklami za .......nešto što se kao brzo skuha

Npr. slučaj od jučer. Ja jedem jabuku, a on govori: ne možeš jesti jabuku (naravno da sam mu ponudila - nije htio), dohvati mi je i baci na pod :shock: :shock: :shock: Kad sam mu rekla da je podigne (preko nekoliko puta) - neće, inati se.......uključuje se MM i on mu lijepo, ali odriješito govori isto. Istovremeno smo, naravno, pokušavali i saznati zašto ju je bacio (iako mi zapravo, kakav god da je razlog, za nešto takvo nema opravdanja).
Ne saznajemo ništa, on šuti, smije se ( ) Par puta ga je MM odvodio u sobu da se smiri jer se u međuvremenu rasplakao, pa da onda probamo kad se smiri nešto saznati i postići, ali je i to potrajalo jer on baš neće i neće. Na kraju sam ga zagrlila (iako možda i nije zaslužio, ali nije bilo drugog načina), smirio se, ponovno sam ga zamolila da digne jabuku i onda je tek polako krenuo i jedva jedvice je podigao, a nakon nekog vremena sam dobila i "oprosti" .
Vjerujem da se dalo i na druge načine, možda kraće, možda dugotrajnije, ali da sam sama podigla jabuku i ne reagirala, što mogu drugi put očekivati - možda da je baci i još me napadne kako mi je upće palo na pamet jesti ju :? .

[Maya&Leon]

jel Vam se ikad dogodilo da ste ljuti a oni naprave neku facu pa ih jednostavno morate izljubit i umrit od smijeha.... to mene izludi jer time samo gubim na autoritetu...

Ooooo da!! I onda puknem(o) zajedno od smijeha i ljubimo se kao ludi (to su trenuci kada se još malo više zaljubim u vlastito dijete).
No, kada se dobro ismijemo onda se uozbiljim, vratim na temu i guess what? Lijepo me sasluša i problem riješimo vrlo brzo.
I slažem se sa MGrubi da se samo ČINI kao da gubiš autoritet.

[piplica]

Ima različitih dana i različitih situacija.
Majka sam dva živa dječaka, od kojih je stariji naročito temperamentan i dobro znam da nije lako.
Znam puno roditelja koji su se čudili kako drugi ne znaju lijepo odgojiti djecu, a njima to tako dobro ide, dok nisu dobili drugo/treće dijete pa su promijenili priču...
Mi smo u kući definitivno ti koji postavljaju pravila, gledamo koliko je moguće biti dosljedni, ali nekada i popustimo.
Trudim se osobno kontrolirati živce i uglavnom mi uspijeva, ali se dogodi da mjesecima budem 8) pa puknem dva dana za redom. Mi smo isto samo ljudi, ali je bitno djeci i tada objasniti što se dogodilo.

[gita75]

Uglavnom se ne derem, ne kažnjavam i nisam previše zabrinuta za svoj autoritet ni integritet.
Drugi me vide kao osobu koja izgleda ko da se nakljukala veselih tabletica. Malo je stvari koje me mogu izbaciti iz takta.
Na deranje klinaca reagiram najcool facom koju si možete zamisliti. Nakon nekog vremena deranje obično prestaje.
Kod mene doma se smije sve osim:
Ne smije se dirati WC-vrata su uvjek zatvorena da ne dođe u napast.
Ne smije se dirati pećnicu dok se nešto peće. To smo savladali tako da sam joj obukla rukavicu za primat lonce i pustila ju da dira. Skužila je kaj je pec i sad zaobilazi u širokom luku.
Jedno vrijeme je palila i gasila TV. Pokušavali smo mirnim putem, ali nije se dala nagovoriti. Onda smo prestali obraćat pažnju na to, a njoj dosadilo.
Nemam univerzalno rješenje, uglavnom smije sve što joj neće doći glave. A dovoljno je znatiželjna da sve i proba.

[flower]

ja sam danas pukla, cula me je valjda cijela ulica - skura bura, ono orkanska sve nosi pred sobom i pljusak grande, mi na putu za vrtic (bas danas bez auta),, a ona drzi kisobran bas tako da ga bura okrene i onda uziva u tome kako je kisobran okrenut, a ona sto jace skace po barama (gum. cizme), i smije se kisi i vjetru ijos ima stotinu pitanja...
kad sam se zaderala...
znam da sam trebala i ja uzivat u kisi, osjetiti taj trenutak...ali frigas ga zivot je durgaciji...to je ono sudar svijetova...i grmilo je...
u vrticu smo se presvukli, ali ja znam da smo odnos narusile, i osjecam se bas frustrirano.

[@n@]

Baš si se dotakla nečega što sam htjela pitati: deranje i kažnjavanje.
Niste li primijetile koliko to narušava odnose? Naime, ja sam to primijetila, ne s Laurom (premala je, ali se nadam da ni kasnije neću) kako se deranjem i kažnjavanjem, vjerojatno i udarcima, gubi ona jedna tanka zlatna nit povjerenja, bliskosti...
Mislim da bismo se trebali više spuštati na njihov nivo i više uživati u životu i nekim stvarima otvorena srca i očima djeteta.

No, kako je netko već rekao: dok su malo lako je... u prijevodu: lako meni sad pametovat. Jel' da?!

[mama courage]

Ja bih voljela da se javi mama koja ima klinca starog najmanje dvije i pol godine koji je temperamentan i jaaako živ, a da ta ista mama ne viče, ne podiže glas, ne kažnjava i, naravno, ne tuče to isto dijete
Nek nam otkrije tajnu pliz

mogu se te mame i javiti. al možda se radi o mamama kao u primjeru iz prvog posta, mami kojoj je (skoro pa sve) ravno do mora. tako da bih sva virtualna busanja u prsa uzela s velikom dozom rezerve, jer to što ta majka piše da nikad nije podigla glas ne samo što ne mora biti točno, može itekako, al ništa ne govori kakav joj je inače ostatak odgoja il kakvo joj je dijete.

sto se mene tiče (referiram se na pitanje postavljačice topica) - mislila sam da ću biti strožija nego što jesam. tj. pravila mi više nisu tako kruta, mada nastojim i dalje biti dosljedna. ne smatram se gazdom svog djeteta, al da se zna tko je stariji i to po dosta stariji u našoj kući - to se zna (ne smije se baš sve kod nas, al njoj sve i ne pada na pamet. nikad nije bila dijete koje bi sad visilo s lustera). nas dvije koliko god se voljele - nismo i ne možemo biti na istom nivou. ona ima 4. godine, a ja trideset i kusur, tako da se neke stvari moraju "znati". opet ja odlučujem koliko ću joj dati slobode u nekim odlučivanjima, što je starija to više (naravno). sad je kod nas nastupilo baš razdoblje kad si "odmjeravamo snage" - počela mi je prkositi i odgovarati u bahatom tonu. bitno je kod takvih stvari znati da je to normalno dječje ponašanje i shodno tome djelovati, ne znači tući il vikati il /neprimjereno/ kažnjavati, al ne znači bome ni prešutjeti. ja joj nikad nisam rekla glupačo, pa ne dozvoljavam ni da ona meni to veli (nije mi za sada nikad rekla). u našoj kući se ne lupa vratima, tako da sad kad je došla u fazu da se i ona nešto ljuti - dopustimo do izvjesnog intenziteta. opet, bitno mi je da u svakom trenutku sam ja ta koja vlada situacijom, pa i ako se čini da ona ludi mimo mene. no, bitnije od takvih situacija mi je odgoj u mirnim situacijama, i tu nastojim uvesti "dogovor"... stalno se kao nešto dogovaramo - trampimo. ona meni: smije li gledati još jedan crtić, ja njoj:da, al onda ideš u krevet bez čitanje knjigice jer će tad već biti kasno.. i sl. mislim da je to i bit - odgajati dijete stalno, onda i trenuci kad "izbije požar" budu rijetki.

mali disklejmer moram staviti: moja nikad nije bila živa niti tvrdoglava, jako je emotivna i brzo popusti.

situacija u crkvi - dobro se zna da dijete ne može sjediti mirno (pa su onda po meni roditelji nakon izvjesnog vremena trebali i izaći iz crkve), al se treba i znati, koliko god slatko to izgledalo, ovaj put ne treba to dijete biti u centru pažnje, nego mladenci. u svakom slučaju bih nakon izvjesnog vremena uzela dijete za ruku i izvela ga napolje, da sam ja bila taj roditelj.

p.s. uvijek ističem da dijete mi batine nisu odgojna metoda, nastojim se uvijek staviti u njenu kožu i shvatiti njeno ponašanje (recimo to je nešto što sam primjetila i naučila tek kao roditelj), mada upražnjavam i kazne (time out sobe il zabrana crtića), znam podviknuti, znam i derati se (mada to kod mene bude više dio show-a, čisto malo da ugođaj bude autentičniji ), jednom-dva puta je dobila guzi. tako da nisam bezgrešna, al kao i u svemu u životu - svakim danom u svakom pogledu sve više napredujemo, tako da sve prije navedeno odavno nisam ponovila.

[bundevica]

Moji dečki su sva trojica redom jako živahni (i bebač mlatara rukama i nogama non-stop ).
Sa jednim djetetom je bila pjesma, kad je došao drugi već sam imala nešto iskustva, malo sam čitala i uvela kazne (mirni kutak) i skretanje pozornosti.
Sada sa trojicom bude svakakvih dana, znam se i derati i čitati bukvicu (bez vrijeđanja), a kad si jedan drugom ugroze živoz onda puknem i po guzi .
Jako sam protiv udaranja, a dok nisam imala djecu pogotovo, sve sam imala u glavi kako ću ja njima lijepo objasniti, ali stvarnost je nešto drugo.
Nedostatak vremena, žurba,uvijek nekakva žurba i na kraju su nam jadna djeca kriva.