 |
|||
Na ovo stavljam dva potpisa, a ne jedan.MGrubi prvotno napisa
Još bih samo nadodala da se uopće ne bojim biti stroža ili podići glas. Nisam osoba koja je u stanju jednoličnim, unjkavim, molećim glasom riješavati konfliktne situacije, niti to želim. Kad me izbaci iz takta, neka vidi da me izbacio iz takta. Dijete uči uzrok i posljedicu.Osim toga, ja sam jako glasna i temperamentna i ne govorim tiho čak ni kad šapćem. Kad stišam glas, ukipe se i mali i MD, jer očito nekaj ne štima.
Ovaj dio sam previdjela, njega ne potpisujem.
Ja se iskreno trudim na psovati, ali nekad mi (tam negdje oko ponoći
Uvijek (vrlo glasno) pričam o dotičnom slučaju i nastojim mu što više skrenuti pažnju na to što me zapravo u njegovom ponašanju zasmetalo i što bih recimo ja da ubuduće radi. Ukratno, nastojim ne vikati bezveze, nego ako već vičem da bar ima neke koristi (banalan primjer - nakon pola sata cendranja i mojih moljakanja da ne cendra, kažem mu: nemoj cendrati unedogled, nego lijepo reci što želiš, ako trebaš pomoći, reci: mama, pomozi mi!). To zapravo skoro svaki put upali.
strogoća? što je to?
ne znam da li mogu zahvaliti sreći ili je nešto drugo po srijedi, ali nisam do sada od svoje djece doživjela nešto poput onog opisanog u prvom postu, niti su se bacali po trgovini kada ne bi dobili nešto što su tog trena željeli, a meni se činilo nepotrebno...
isto tako je činjenica da nemam utjecaj na kćerkinu neurednost i lijenost.
nije zločesta ni bezobrazna, ne govori neću ali na sve ima odgovor "evo, sada ću", a ja to buduće vrijeme nikako da dočekam.
Ja nisam gazda, ali jesam roditelj. Možemo se dogovarati, i tome je učim, da se dogovorom sve lakše i ljepše postiže, i ono što bi htjela i ono što ne bi htjela. Ali njoj je tri godine, pa je moja riječ ipak kompetentnija, i ima veću težinu. Kad god smo u fazi ispitivanja moći i pozicija, trudim se na najlakši, ali najdosljedniji način da pokažem da sam ja roditelj. Da, nekad vičem, da nekad je i pucnem, ali to slijedi nakon strpljenja i pokušaja dogovora. I da, jako sam stroga u nekim situacijama koje život znače, dakle o držanju za ruku kad smo blizu ceste nema pregovaranja! Djeca su djeca, ne očekujem od nje da bude mirna pola sata u kontinuitetu (ako ne bulji u crtić
Evo i mene. POstavim temu, pa odem 3 dana.... Pokazujem joj tko je"gazda"...
Mišica ima 10 mjeseci i polako upija...
Moj primjer iz crkve sam navela kako primjer pasivnog odgoja- dijete je radoznalo, bla...bla. U svemu tome, recimo vaza je mogla pasti na nju... a kako je MC rekla- ovdje među mladencima maloj jednostavno nije bilo mjesta. I ja dok nisam imala djece ne bih voljela da mi se neki klinac utrpa u krilo na najvažniji dan u životu. Sad je situacija drugačija, ali tad... :/
Deadi, upravo sam na to aludirala. Majka nije bila stroga, ali isto tako je po meni i nemarna. Ne planiram svojoj djeci baš sve dopuštati. Kad idemo u šetnju dopuštam joj da dira drveće, travu ili da se ljulja...ali ne dam joj da dira tuđeg psa. Iako bi to ona rado.A onaj primjer iz prvog posta nema neke veze sa strogocom. Ako dijete slusa roditelje, ne znaci da su roditelji strogi. U takvom slucaju treba dijete odstraniti iz te situacije, jer u nju ne spada. Objasniti da tu ne moze sjediti, ponuditi alternativnu zabavu/aktivnost. Ili, ako dijete nije spremno za takve situacije, onda bolje i ne ici na dogadjanja koja mogu prerasti u konfliktne situacije.
Ovu temu sam zamislila kao drugu stranu priče o roditeljima koju tuku svoju djecu. I da mi drugi kažete svoja iskustva.
Lako je sad dok je mišica sama i dok ja ne radim. Kad ih bude 2-3...mene nešto pa poslu iznervira i takva dođem kući... Recept za odgoj u takvim situacijama trebam...
Recept za dobar odgoj. Bez prelaska u bilo koju krajnost. 8)
tri potpisa na ovo
ja mislim da bi svi mi to htjeli...........
treba se znati prilagoditi situaciji, postaviti prioritete, sebi, djetetu, ne raditi djetetu ono što ne želiš da ono kasnije radi tebi, imati strpljenja, dok ga imaš, kad ga nemaš ne osjećati krivicu radi svojih postupaka jer i roditelji su samo ljudi, ali drugi put nastojati bolje, jer prepoznavanje problema je polovica rješenja - to je nekakav moj recept kojeg se nastojim pridržavati, ali zvuči jednostavnije nego što ga je u praksi provesti - kao i sva instant rješenja!
[quote="Stijena"]je moš mislit
svi smo mi slučaj za sebe i svakom treba poseban pristup...
draga moja da tako nešto postoji svi bi mi bili savršeni roditelji ... ali ne postoji savršen recept ni savršen roditelj... svi mi griješimo manje ili više
bit će dana kad ćeš poželit da nema nikog oko tebe i onih kad bi voljela imat bar još troje djece...improviziraj prema datom trenutku ... bit će suza i smijeha i vikanja i maženja to ti garantiram i sve to ide u radni staž...
a recept... radi srcem i nećeš pogriješiti jer uputstva se mijenjaju sa godinama, trendovima i djecom koju rodiš...
kakav će biti kolač... ovisi koliko šećera staviš
Ha,ha... Ne mora biti recept. Nek samo budu iskustva koja su dovela do dobrog odgoja...
Poznavala sam jednu ženu koja je imala curicu, (nažalost podavno, dok nisam imala svoju mišicu pa se nisam toliko udubila u njihov odnos) a između njih...prelijep, topal odnos s tim da su zaista o svemu razgovarale...
To me navelo da odlučim sve objašnjavati svojoj mišici- od toga da vidi kakav će bodi obući (, ali pomaže- umjesto dreke za vrijeme oblačenja sad se prvo nasmije bodiju-uglavnom su sa slikama, pa se oblačenje nastavi u mirnom tonu) do toga da i kad kuham dam joj u ručicu da popipa krumpir, makaronu, mrkvu...
samo se nadam da za par godina i ona neće sjest među mladence, upravo zbog toga što se na prvi pogled ( :/ ) čini da joj sve dopuštam...
i nikad zaboraviti da te dijete već voli i poštiva
drukčije ne zna
tek kad uleti u pubertet početi će procjenjivati roditelja kao i svakog drugog čovjeka
a do tad se potrudiš da ima šta cijeniti kad bude spremno na takvu prosudbu
potrudi se upoznati svoje dijete - tog novog čovika, nemoj mu narušavati integritet (osim u po život opasnim situacijama) i nemoj dopustiti povredu svog integriteta
poštuj njegovo NE, uči ga da ima pravo odbiti, tako kad uđe u pubertet već će imati snagu reči NE stvarima koje narušavaju njegov integritet
...
Kao prvo...a recept... radi srcem i nećeš pogriješiti jer uputstva se mijenjaju sa godinama, trendovima i djecom koju rodiš...kakav će biti kolač... ovisi koliko šećera staviš
Kao drugo- neznam baš. Može biti razmaženo dijete koje je jedinac kao i ono koje ima 4 braće i sestara...
Bas me zanima koje to psovke koristi Luna.
ja mislim da je najveći problem ocijeniti kada treba biti frend a kada roditelj... kad to skužimo ( modernjaci sa labavijim pristupom) e onda smo na konju
MGrubi, dobro kažeš. Nakon onog filmića dobro je utrti, debelo utrti put dobrog odgoja da ne dođe do ne daj Bože onog načina...
jer uz sve te silne batine, mali (ne sjećam se imena) opet bježi od kuće. Dali zbog batina... nisam sigurna. ne štima tu cijeli odgoj. Općenito sam razmišljanja da ogoj i obitelj imaju najveću ulogu u formiranju čovjeka...
To! Treba dijetetu biti i RODITELJ. Ali kako i kada... :/
javim ti za 12 g
ne znaš sve do puberteta
u međuvremenu moliš boga da si na pravom putu, a najbolji pokazatelj ti je tvoje dijete
J. Juul po mom ima jako dobar pristup odgoju (Vaše kompetetno dijete)
permisivni odgoj je loš , kao i odgoj temeljen samo na autoritetu
pazi ovo: poslušnost isključuje odgovornost
Nera je naučila da mi vjeruje, na sitnicama, ja nisam to od nje tražila samo zato jer sam roditelj, nego jer imam više iskustva
kako bi ono stari rekli... kad te naučim izgubit ću te...
nemam pojma.. možemo mi raspravljat kolko oćemo ali činjenica je da smo mi ipak samo ljudi od krvi mesa i gomile osjećaja... pa aj ti to sve zrihtaj...
nema tu on/offTo! Treba dijetetu biti i RODITELJ. Ali kako i kada... :/
ti si uvijek roditelj
nema isključivanja
biti "frend" djetetu znači :
1. poštivati ga , jer to prijatelji čine
2. razumjeti ga bez osude, jer tome prijatelji služe
3. igrati se s njim, jer u društvu je ljepše
1,2,3 nisu u sukobu sa učenjem o životu tj. odgoju
MGrubi... bravo... to si lipo napisala....
samo treba prihvatiti tu činjenicu
ako znaš da je nešto loše, trudi se ne činiti to, roditeljstvo ne odgaja samo dijete, nego i roditelja
"ne čini drugom ono što ne želiš da drugi tebi čine"
to je savjet i za roditelje
ajme šta sam se zachatala... do sutra... ćao
Gita ima 19 mjeseci, živa je i prilično tvrdoglava, ima i na koga biti. Ne tučem, to ne dolazi u obzir. Priznajem znam viknuti, ali rijetko. Vidim zadnjih dana da najbolje djeluje: "hoćeš pomoći mami?" ili "jooj, gitica molim te".
Nismo strogi roditelji, kada se jede sjedi za stolom, ali ako smo u restoranu (seoski turizam) naravno da ne očekujem da bude mirna i strpljiva između juhe i glavnog jela. Tada idemo u šetnju. Uvijek je vodimo sa sobom i nastojimo unaprijed procijeniti koliko se negdje možemo zadržati kako ne bismo stvarali nepotrebnu nervozu.
Potpisujem i slažem se u potpunosti.ja mislim da bi svi mi to htjeli...........
treba se znati prilagoditi situaciji, postaviti prioritete, sebi, djetetu, ne raditi djetetu ono što ne želiš da ono kasnije radi tebi, imati strpljenja, dok ga imaš, kad ga nemaš ne osjećati krivicu radi svojih postupaka jer i roditelji su samo ljudi, ali drugi put nastojati bolje, jer prepoznavanje problema je polovica rješenja - to je nekakav moj recept kojeg se nastojim pridržavati, ali zvuči jednostavnije nego što ga je u praksi provesti - kao i sva instant rješenja!
A što se tiče našeg odgoja mislim da smo imali sreću da naše djete spada u alko odgojivu djecu,jer uglavnom hoće poslušati. Iako je u principu nekad to i odmah nekad nakon objašnjavanj,a nekad moram i zagalamit.
Moram priznati da je par puta dobio po guzi ali to izbjegavamo. Uglavnom puno pričamo, razgovaramo i objašnjavamo i to nam funkcionira.
uz svo iskustvo sa brojnom djecom, tek sa svojim vidim koliko je svako dijete svijet za sebe i koliko je biti roditelj APSOLUTNO druga kategorija od bilo koje uloge u odgoju djeteta.
i tako bi silno željela da mi netko od onih "NIKADA po guzi" objasni kako pametno postupiti u situaciji sa izuzetno tvrdoglavim (na mamu 8) ), neovisnim i svojeglavim 25 mjesečnim dečkom u situacijama kad ON nešto odluči.
u zadnje vrijeme česta mu je rečenica: ja sam jekao da ne i onda ne!
npr. 1. ON odluči da će malo biti gol, pa za 5 minuta popiški sekin novi trosjed.
ili 2. kad kod mijenjana pelena počne trgati pelene i odjeću sa sebe, jer mu se baš ne da obući.
za to vrijeme, ako ga pokušaš zadržati, on ti poput zmije klizi na pod ili divlja i viče. A ti sad ostani smirena, nježna i pokušaj mu objasniti da se to ne smije.
valjda je faza
i Neru je uhvatila "golaćina"
pa je svako-malo nudista
i neće da se obuće
kadkad padne na nagovor
a kadkad joj kažem: ja idem kod bake/vani/dućan, ajde bok!
ne pitam ju da ide sa mnom, ali eto nje da ide i ona
no ne može gola
da vidiš suradnje za brzinsko oblaćenje
voli điravati .. na mamu
Nera je tvrdoglava ko mazga .. na mamu i tatu
zna me izbaciti iz takta, no manje u zadnje vrijeme , vježba me ninjđa-samokontrolu
dignem ruku (dobijala sam batine) i usmjerim je na zid ili namještaj
bolje da mene zaboli nego nju
jedino razgovor i pričanje, uvjeravanje, time-outovi, skretanje pažnje, ali opet ovisno o situaciji i prilagođeno situaciji..........ali za to sve treba imati vremena i strpljenja...........čim nema jednog ili drugog - ova teorija recimo da pada u vodu.........
meni je 100 puta znalo pasti na pamet nešto da ja "zeznem" njega pa da se situacija koju je sam stvorio obije njemu o glavu i da izvuče neku pouku iz nje, ali ne padne mi na pamet uvijek, i ne svaki dan, pogotovo ne ako ga svaki dan moram uvjeravati u isto, npr. "natjerati" u kadu, a ona fora od jučer više ne pali - e to mi bratemili, stvarno narušava inspiraciju!
ah da, problem oblačenja i presvlačenja. I G je u fazi hoću biti gola i bosa, i imamo uvjeravanja i lovljenja po stanu. Ponekad ja uzmem time-out. Poslije je sve lakše, istina nekad se popiški na krevet, ali lakše je presvući plahtu i bolj je pustiti da protrči gola po toplom stanu nego kazniti je zbog toga. A po guzi ne dolazi u obzir! Pa ona je dijete,a i guzu treba malo prozračiti.
Zato ja tebe - u potpunostiOvaj dio sam previdjela, njega ne potpisujem.
Evo mene još malo 8) Vito i ja smo u zadnjih nekoliko mjeseci stvarno prošli svašta. Kao prvo, njemu su se dogodile velike promjene u životu: dvogodišnjak,dolazak brata, prestanak dojenja, prestao spavati danju, izbile petice (sve u zadnja 4 mjeseca). Meni: dobila drugo dijete, hormoni, konfuzija osjećaja, umor, pad imuniteta.
Rezultat: umorni, nervozni i "lako zapaljivi" mama i sin.
Koliko god razumijela njegovo ponašanje, stvarno mi je bilo teško iz dana u dan reagirati ispravno (a što je to uopće). Vito je bio ljut, osvećivao se i ljutio na mene, a opet tražio nježnost i prisutnost.
U zadnja 2 tjedna moje su se emocije pročistile, naš odnos se stabilizirao, moja ljubav prema njemu je opet snažna i velika - on to osjeti i automatski nam je i odnos puno ljepši.
Nekako sam sada i ja pronašla određene načine kojim uspjevam doprijeti do njega. Kada me uvrijedi, "prekrši dogovor" (navodnici jer presloženo zvuči za dvogodišnjaka, ali znate što mislim), ili na neki drugi način ugrozi moj integritet (što bi rekao Juul), više ne vičem niti išta tako, nego se jednostavno uvrijedim i naljutim (bez glume). I puno bolje "pali" od deranja, vikanja, time-outa i sl. metoda. Jer je najiskrenije, i on to osjeti.
O odnosima s drugom djecom puno pričamo prije spavanja, i stvari polako kreću na bolje. Sada zna da, ako gura i tuče nekog svog malog prijatelja, može se dogoditi to da taj prijatelj neće više dolaziti često igrati se s njim jer djeca ne vole da ih se tuče.
Eto neki pomaci se događaju pa sam to htjela podijeliti s mamama koje su u sličnoj "kaši" kao mi
vitekova, skroz te razumijem.
mi smo se tek nedavno ustabilili, odnosno trebalo nam je jedno 10 mjeseci od poroda da sve sjedne na svoje mjesto i da se opet osjeti ona smirenost i zadovoljstvo u obitelji
mislim, ja stvarno ZNAM koliko je teško ne udariti u momentu kad ti se zamrači pred očima od bijesa, koliko je teško ne zaderati se kad sve u tebi kipi. ali se čovjek MOŽE kontrolirati i zato jednostavno ne padam na spike "ne znaš ti kako je to kad....", "da si ti na mom mjestu i ti bi udarila" i slično.
ne pričam bezveze, nisam po prirodi ni smirena ni staložena ni coolerica, baš suprotno, agresivna sam i impulzivna.
2x sam imala užasnu, prejaku potrebu ne da udarim zaru, nego da ju primim i svom snagom tresnem u zid. o toliko mračnoj i teškoj frustraciji i bijesu se radilo. pa je nisam ni takla.
dakle, može se.
Lutonjice, potpisujem te u potpunosti
Može se naravno, treba vježbati samokontrolu, negativne emocije koje skupljamo posvuda ne usmjeravati na dijete...ustvari, mislim da je najbitnije ono što piše i u "Budizmu za majke": biti prisutan u sadašnjem trenutku, biti svjestan sadašnjeg trenutka, biti svjestan stvarnih razloga koji su doveli do sukoba, moći se distancirati od svoga bijesa i ljutnje i biti svjestan prolaznosti takvih emocija.
Iako, nekad je stvarno teško, posebno kad su i dijete i mama temperamentni
Evo i mene.Na ovo stavljam dva potpisa, a ne jedan.
Još bih samo nadodala da se uopće ne bojim biti stroža ili podići glas. Nisam osoba koja je u stanju jednoličnim, unjkavim, molećim glasom riješavati konfliktne situacije, niti to želim. Kad me izbaci iz takta, neka vidi da me izbacio iz takta. Dijete uči uzrok i posljedicu.
Zasad nam je islo lako jer je i malisa dobrica. Primjecujem da sam stroza od MM, on bi mu sve pustio 'na lijepe oci' ili se cereka kad se malisa zainati. Dajem mu mnogo slobode (malisi, ne MMu
Curicu od tri i pol godine nikad nisam lupila, no zna mi se dogoditi da viknem ljutito na nju ako sam umorna ili ako radi nešto što ne smije nakon što sam je zamolila prije toga da to ne čini. No, u ljutnji je nikad ne vrijeđem, nikad ne etiketiram, uvijek joj objasnim da sam samo ljuta na njezino ponašanje a da nju volim i kad se ljutim. I ne mislim da je vikanje nasilje nad djetetom osim ako se ne događa svakodnevno i osim ako se dijete u vikanju ne vrijeđa. Vikanje ili deranje naravno nije idealno, često znači roditeljsku nemoć da se nosimo s djetetom ili je ispušni ventil roditelju kad je umoran li nervozan ali isto tako mislim da nisam, ni trebam biti savršena majka, kao što nije ni savršen život i važno je da to dijete zna. Ako sam pretjerano viknula ispričam joj se, objasnom joj poslije da to od mame nije bilo u redu ali i da mame griješe. Inače vrlo rijetko vičem na nju, no kada se to dogodi ne osjećam se krivom zbog toga. S druge strane kada je riječ o njezinom odgoju ponosim se time što sam ju vrlo rano naučila izražavanju osjećaja, volim ju čuti kako kaže " mama ljutim se na tebe zato..., ili razočarana sam jedanko kao kad kaže mama i tata volim vas". Inače je vrlo otvoreno i veselo dijete.
Joj, kad poludim zaderem se da se i sama prestrašim, ne prepoznajem si glas, a ona? Ništa, ni da bi se stresla, malo stane i nastavi dalje...To mi je znak da kuži da se dernjam bez veze :? Ali ne derem se često, nego kad stvarno poludim...Ne tučem ju, ne vrijeđam niti kažnjavam bilo kako. Jednostavno ne znam. Vičem ne, nemoj, objašnjavam, ucjenjujem ( ugasit ću ti crtić, bacit ću ti to i to kroz prozor i sl). nekad ignoriram kad nemam snage i tak...Nije lako.
Luna i Ninet jel vam klinci pokupe te psovke?
Naime, i meni počesto izleti bolje psovka nego udarac pa se pitam kad će ona početi s psovanjem?
Ja sam onda nasilnica i vršim nasilje nad djecom.Moje mišljenje je da se u određenim trenucima dijete MORA zaustaviti,u suprotnom se sve pretvara i neodgoj,anarhiju i cirkus.Nisu sva djeca ista,ne pali kod svih razgovor,razgovor i razgovor.A kad vidim da netko od njih dvoje većih radi nešto što ne smije ja kažem nek prestane zbog toga i toga.Ako i dalje nastave onda ponovim još dva,tri puta.Ako ni onda ne prestanu onda urlam.Oće to ostaviti traume na njima?Sumnjam.Sa više trauma ću ja ostariti nego što će oni ponijeti sa sobom u odrasle godine.Potrebno je jako puno samokontrole i za ne udariti i za ne vikati.Ali je ne želim prestati vikati.Niti želim postati flegmatična žena kojoj će djeca raditi što ih volja.Jer oni su takvi,živahni,aktivni,burni i žestoki.Bez povisivanja tonova nema šanse da se postigne išta.Jer na mirni razgovor u trenucima ludila nema reakcije.Ustvari u mojoj kući toliko je glasno da me vjerojatno nebi ni čuli
postoji vikanje i vikanje
vikanje kojem je cilj izbaciti ljutnju ili dobiti pozornost bez povrede djetetovih granica je ok, dio temperamenta majke
vikanje u stlu: ti si mali kr***, bud***, gl***, pogledaj se ... itd. ima za cilj povrijediti i poniziti dijete, a to je emocionalno zlostavljanje
Ja bih potpisala Lutonjicu, iako još tek vježbam tu samokontrolu.
I dodala da smo i mi u zadnja dva tjedna imali situacije kad mi se isto tako mračilo pred očima koliko bi me F. razbjesnio, da bih nakon par dana vidjela da mi je dijete bolesno - imao je virozu i zato bio tako razdražljiv. Htjela sam se pojesti zbog svakog svog povišenog tona.
Inače, dosta mi je u smirivanju same sebe otvorila oči knjiga "budizam za majke".
po meni je bolje i vikat, a odgojit, nego bit strašno fin i pametan i da te djete vrti oko malog prsta.
sa stribijem sam pokušavala teoretizirat i pričat i odgojila dijete koje je u stanju filozofirat u nedogled samo da ne bi napravilo ono što se od njega traži, a svaki dan ima sve više zadataka koji se moraju obavljat bez pogovora (tipo spremit se za školu i pisat zadaće, do zabavljanja seke dok ja kuham ručak).
sunču je lakše odgajat jer je po prirodi pomirljivija i ponekad je dovoljno objasnit joj posljedice i reći joj neka napravi po svome ali da poslije nema plakanja i ona prihvati objašnjenje. da i nije takva, poučena iskustvom sa starijim djetetom inzistirala bi više na disciplini i poslušnosti.
Spadam u dosljedne mame, dakle, ako nešto nije dopušteno ili je neprimjereno ne odstupam. Kako imam lako odgojivo, ali vrlo žiiiivo dijete (3,2 g), situacije rješavamo u velikom broju slučajeva dogovorom. ima dana kad ne znam biti mama i kada je moje dijete krivo nasađeno, pa se ne razumijemo. Nastojim ne upadati u vatru, ali vatri ima i treba ih biti, jer postoje zdravi sukobi (oni iz kojih se uči) i nezdravi (previše govorenja u prazne dječje oči, udaranje, urlanje zbog vlastitih frustri-tu sam školu napustila na samom početku karijere mama i razmislila frustrira li me vlastito dijete ili to što bih ja sad željela biti negdje drugdje i raditi nešto drugo?)
Čudi me čitajući o roditeljstvu i radeći u pedagogiji koliko su se prava djece povećala, obveze im se smanjile, a mame se sve više pogrbile pod teretom dječjih zahtjeva često kapricioznih i naravno nezrelih, bojeći se ili ne htijući reći svojoj djeci jedan zdravi stop i pripremiti ga za svijet u kojem ljudi ipak, još uvijek, žive u dogovoru i po pravilima i da nas je jako puno na zemlji da bi se ona okretala samo oko nas.
Uglavnom, nastojim svoje dijete uključiti u sve aktivnosti u kući i izvan kuće koliko je to moguće. zajedno smo uređivali njegovu sobu i šarao je iza tog po komodi. ja sam mu objasnila da će mu soba biti zmazana, pa nek odabere sam kakvu sobu želi. nije više šarao. Skromno mislim da šaranje po zidovima nije potrebno, mi imamo doma veliki blok za crtanje i to je dovoljno.
U našoj se kući nastojimo držati sljedećeg:
red je ipak lakši način življenja
nitko nikom nije sluga
učim ga da se zaigra sam
nema slatkog prije obroka
kad ga uhvati višak energije - pravac van ili mu čitam knjige
svatko ima pravo na malo svog vremena (gledanje tv; ponekad on svoj,ponekad mi naš program, pravo na čitanje zajedničkih ili odvojenih knjiga, pričanje na tel bez ometanja i sl.)
kad mi nije baš trenutak, nastojim da bude sam sa sobom u igri ili s nekim drugim koga voli (ako je to moguće)
nema uništavanja po kući, udaranja, vrijeđanja (s tom se spoznajom djeca ne rađaju)
ne držati prodike, reci što imaš ukratko
kad pogriješi tražim da razmisli u čemu je pogriješio
kad traži pomoć, potičem ga da pokuša i sam razmišljati (ako mene u nekoj situaciji ne bude)
imaš pravo biti ljut, pokazat ću načine kako da se riješiš frustre bez da udaraš i vijeđaš
duplo vrijedi kad ti se nešto ne da
ispričamo se kad pogriješimo i ja njemu i on meni (kad osjetimo da je trenutak za to)
nemam uvijek nasmijano lice i blagi ton, ali mu kažem da ga uvijek volim
ako imamo loš trenutak, kažem mu da će to brzo proći
pohvaljujem ga za sve u čemu napreduje
kažem mu kad nešto nije dobro i pristojno
dopuštam i radujem se fazama kroz koje prolazi (on to mora proć, ja sam tu da to shvatim)
humor
razlikujem kaprice od stvarnih potreba (sad ih već razlikuje i on)
nastojim kontrolirati ljutnju i imati razumijevanja da bi moje dijete steklo povjerenje u mene (ne uspjeva mi uvijek)
popustim mu kad je umoran
ponavljam sebi svaki dan ljubav je kontradiktorna i da je milost koja nam se ne daruje uvijek
što ovaj trenutak traži od mene?
ljubav prema djeci je bezuvjetna (za takav dar i takvo putovanje moja je dužnost da se nosim s teškim trenucima)
Oprostite što sam bila duga!
ovdje je riječ o dvije stvari
1. deranju i ostalim roditeljskim kiksevima jer smo izgubili živce ili slično, to naravno treba izbjegavati kolikogod bilo teško
2. koliko smo uistinu strogi, jer može se bit itekako strog roditelj bez imalo deranja ili grubosti. tu je u pitanju što smo odlučili da naša djeca smiju/moraju činiti, ovdje se isto bezveze može pretjerati (npr. ne smiješ do 12te vozit bicikl jer ćeš slomit vrat
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom