Bili desetak puta već, ali situacija se ne popravlja.
Na prvom razgovoru joj je bilo zanimljivo, ali na prvom pravom satu odmah scena. Teta je zatražila da ostavi nekakve slatikiše koje je neoprezna mama upravo bila kupila, moja mimoza se naljutila i "posvađala" s tetom logopedicom.
Logopedica ima "malo" čvršći stav što se tiče popuštanja djeci u životu. Nema namjeru dopustiti primjerice ako moja uskoro petogodišnjakinja poželi upaliti svjetlo, drugačije sjediti, imati nešto u ruci ili takvu nekakvu sitnicu preko kojih mi uglavnom prelazimo, naravno s ciljem da se one važne stvari uspiju napraviti.
I problemčiće u govoru povezuje s takvim "krivo naučenim" ponašanjem, mamom koja je uvijek negdje u blizini i djetetom koje to "iskorištava".
Što je najbolje, ja zapravo uopće nemam "neposlušno" dijete, više introvertirano, uvijek me veseli kad pokaže malo "previše živahnosti" jer se prečesto ne želi osloboditi.
Naravno, dijete je osjetilo tu nepopustljivost i strogoću, surađuje, ali uz jak otpor na satovima, najgore su scene kad treba ići.
Iako mogu prihvatiti činjenicu da se ona mora sresti s različitim pa tako i strožim pristupom u svojoj okolini, brine me kakve ćemo rezultate postići ako ona ima takav otpor tim susretima. S jedne strane očito joj se logopedica nije i nema namjeru "ulizati", a s druge strane "zašto ona mora nešto učiti, ja se želim igrati", potpuno logično za nekog tko će tek navršiti 5 godina.
Uopće ne znam kako dalje ...