DEPRESIJA

[sanela]

Drage moje, ja se javljam ovako sporadično ali čitam i pratim, radujem se i tugujem sa svakom od vas.

Postala sam kukavica - nesmijem uopće nazvati da se najavim kod doktora. Već godinu dana pokušavamo začeti bebu al ništa. U ovom mjesecu bih trebala otići na kontrolu, takav je dogovor s doktorom - ukoliko ne uspijemo do 12.-tog mjeseca, vidjećemo se da, kako je rekao - "nešto uradimo". U međuvremenu sam potpuno klonula duhom. Jako često razgovori koje vodimo MM i ja završe suzama (i mojim i njegovim). Jednostavno vidim da ja nemam snage da se borim se mogućnošću da ne dobijemo bebu. Jako sam depresivna, očajna, neznam šta da radim. Imam osjećaj da mi je cijeli život zakočen. Ni u snovima nemam mira - sanjam da imam bebu. Nemogu opisati kako se osjećam, iako sigurna sam, isto doživljavate i mnoge od vas. Odlazak u krevet mi više ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, sve je proračunato i isplanirano - uvijek u glavi imamo samo jedno - meni ne pada mi na pamet da uživam.

Muči me i kad odem ljekaru šta će biti - užasno me je strah.

Neznam iz kog dijela sebe da izvučem snagu i nadu. Nisam sigurna da sam ja za sve ovo dovoljno jaka.

[mayah79]

Vjerujem da ti sve to jako tesko pada, ali nemoj gubiti nadu. Javice ti se cure sa slicnim iskustvom a i ja zelim da ti pruzim neku podrsku. Vazno je da puno ne brines i ne gubis se u crnim mislima. Emocije je tesko kontrolisati, ali barem pokusaj, nemoj ocajavati. Danas postoje mnoge metode i nacini za rjesenje tvog problema, koji mozda to i nije. Najprije bih ti savjetovala da odes doktoru, napravis neophodne testove i krenes dalje. Mozda nije sve onako crno kao sto ti sada mislis...
Saljem ti pozitivne vibre i da se sto prije javis sa pozitivnijim i prije svega optimisticnijim postom.
Pusa

[branka1]

I ja šaljem pozitivne vibracije. 8) :D :wink: Samo budi pozitivna i hrabra i sigurno će sve dobro ispasti. Kad se prepustiš crnim mislima, to još više negativno djeluje na cijeli organizam, a psiha je gadna stvar i puno utječe na sve. Znam da je to iz moje perspektive lako reći, ali ja znam nekoliko slučajeva iz moje okoline da parovi dugo nisu mogli imati djecu i na kraju su ipak dobili prekrasne zdrave bebe, što umjetnom oplodnjom, što prirodnim putem. A znam i jedan slučaj da je žena dugo pokušavala zatrudnjeti, a kad se već pomirila s činjenicom da neće imati djecu, prestala se živcirati i čak počela razmišljati o posvojenju, zatrudnila je. Dakle, pokušaj biti što više pozitivna. Danas medicina radi svašta, a ti imaš još i vremena i opcija. Držim fige :D :D :D :D :D

[tiki]

Draga i tekako si ti jaka,samo moraš puno pozitivnije mislit najlakše je reči, ja to ne mogu ja imam 23 godine pa mi jeo ovo drugi pokušaj ivf-icsi več sam prošla bol tugu,neuspjeh ali i dalje idem u nove pobjede jer moj cilj u životu je imati bebeu,zato tako ne razmišljaj nego počnite ti i tvoj muž po kontroloma ,da se vidi gdje to koči možda nigdje ne koči možda samo tvoja psiha neda, zato se smiri i pozitivnije razmišljaj,budi hrabra i jaka,odi malo na potpomognutu oplodnju i čitaj kroz šta žene prolaze,odmah češ dobit i tekakvu snagu,a mi smo ovdje da ti itekako pomognemo u tvojoj nevolji pusa tiki!

[sanela]

Nemogu Vam objasniti kako se odvratno osjećam.

Može li mi neko napisati šta bih trebala, mislim koje testove kod ljekara napraviti. Npr. prošli put tek na moje insistiranje (zbog iscjetka) mi je uzeo bris i ustanovio da imam Trichomonas. Do tada je tvrdio da je sve OK i da bi se vidjelo na dotadašnjim nalazima. On je između ostalog i citolog pa kao pri PAPA testu ispituje i prisutnost parazitat (il šta god da su).

Uvijek je PAPA bio uredan, međutim imam PCO (sa strahovito mnogo folikula kako mi je rekao) al ne i neke vanjske simptome istog. Ciklusi su mi uredni (28. dan) u bobu, tako da nekad poželim da mi bar kasni pa da se mogu malkice ponadati (očajno zar ne). Ovulacije kako je utvrđeno imam uredne (čak i ja osjećam simptome i to jako).


Molim Vas posavjetujte me i upoznajte s onim što me čeka.

[mayah79]

Evo draga Sanela Tiki ti je vec rekla da malo pogledas potpomognutu oplodnju i tamo ces naci dobre savjete sta dalje da radis. Zelim ti puno srece i pogledaj malo tamo, "popricaj" sa forumasicama i vidjeces da ces se bolje osjecati....

[egemama]

sanela, nisi jedina, ima nas (nazalost) mnogo koje smo prosle ista nadanja, suze, ocaj, depresije...

moj savjet ti je da ipak krenes sa pretragama. mene vodi uvijek misao, ako je sve ok, neka to nalazi potvrde, pa si neces razbijati glavu oko toga, a ako nesto nije ok, cemu gubiti vrijeme.

osnovno sto trebas napraviti:
1. papa
2. brisevi (5 komada)

muz spermiogram.

nakon toga dalje eventualno HSG, hormone....

uzrok neplodnosti zaista moze biti banalan, ponekad se rijesi kurom antibiotika.

u svakom slucaju, curo, glavu gore, nema predaje, ovdje se borimo do konacne pobjede, a to je samo i jedino; NAJSLADA, NAJMIRISLJAVIJA I SAMO TVOJA BEBA

imas na nasem portalu pod neplodnost "od kuda krenuti"

Sretno!

[Katrin]

Nedaj se Sanela!!!!!
Takve te misli mogu samo unazaditi.
Možda moj primjer i nije naj,ali možda te malo utješi,mi smo prvu bebu dobili bez problema,naravno da smo htjeli još djece,ali nije išlo,imala sam i spontani,stotinu ružnih misli nas je opsijedalo.Na kraju,nakon skoro 9 godina bezuspješnih pokušaja smo odustali i pomirili se sa činjenicom da ćemo ostati na jednom djetetu.nakon kratkog vremena sam ostala trudna.Kao da su se srušile neke prepreke u našim tijelima i mozgovima.Sad sam opet trudna,neplanirano,ali sretno....
Zato se nedaj!!!!!!!!!!



MATEA,12.02.1991.
ADRIAN,12.05.2000.
NOVA CURA,18.01.2004.

[mirakul]

sanela draga

poslušaj cure, napravi si plan borbe...
mi ćemo ti pomoći sa svim što ti treba....

kreneš, egemama ti je napisala osnovne pretrage, ako te gin. zeza i ne da uputnice, mijenjaj doca i nemoj biti obzirna to je TVOJE život i tvoja buduća beba....

mi smo tu za sve info koje ti trebaju i samo nas pitaj, pitaj i pitaj, ima nas puno a ukupno smo prošle SVE, tako da uvijek ima nekog s odgovorom....

HRABRO draga, nema odustajanja, a depresiju (od koje sve bolujemo) lijećimo zajednički.....

velika pusa

[sanela]

Hvala vam puno na podršci.

Još se nisam javila doktoru na se najavim, sve izmišljam razloge - znam glupo. Ali hoću - moram.

Juče sam imala ovulaciju (mene strahovito bole leđa i stomak, povraća mi se), pa smo se malo potrudili u krevetu, eto i to je prošlo. MM je jako pozitivan i kaže da će biti ovaj put - sigurno, a ja više vjerujem u smak svijeta nego u to. Eto mislila sam da sačekam još ovaj put, ako ne bude - idem cijela pod mikroskop.

Moj ljekar je za bilo koje šire pretrage rekao da će mi on preporučiti ako nešto pomisli da bi trebalo, znači ja trebam ovaj put da sama tražim sve ono što mi je egemama napisala i ono što sam našla na portalu, a ne da čekam njega?????

[pommy]

Evo ja tek vidjela ovu temu :?
Nisam sigurna jesi li ti ona sanela sa starog foruma ili si nova? Ako si stara, onda se poznajemo, jel?

Vidim da se tema zaustavila, a ja ti zelim odgovoriti na ovo gore tvoje pitanje, JESTE TRAZI SAMA, NE CEKAJ NJEGA! Ako si primjetila da kilavi, promijeni ga odmah! Ja ti ovo ovako kazem, jer imam lose iskustvo s njihovim napamet dijagnozama i razvlacenjima, pa zbog nih godinama nisam uradila neke osnovne pretrage. Imala sam povjerenja u njih da ce me voditi i usmjeravati kako treba, ali... Sve tako dok se sama nisam naobrazovala i sada znam sta hocu.
Ne daj da te zamajava govoreci sve je u redu, dok to sama ne vidis crno na bijelo. Uf, ja se inace osipam na tu recenicu...(vrlo subjektivno!)

Jos cu ti reci, prva godina bezuspjesnih pokusaja bila je najteza godina u mome zivotu, i zato potpuno te razumijem. Tada jos uvijek covjek ne moze da vjeruje da mu se to dogada, bas njemu, mislila sam da cu poludjeti (ozbiljno!), ali eto ziva sam nakon jos nekoliko godina, puno snaznija i jaca, borbenija i td.
Tebi, iskreno, zelim da ne docekas da produ godine, zelim da ti se desi odmah, ali ne cekaj, uradi potrebne nalaze cim prije, da znas na cemu si i na sta ces se usmjeriti!

Pusa!

[sanela]

jeste Pommy, ja sam ona stara Sanelae.

još uvijek nisam išla ljekaru jer očekujem da dobijem svaki čas (stomak me već boli).

sinoć sam opet imala neki divlji napad histerije, samo sam iz čista mira počela plakati, onda sam morala MM objašnjavati - on se već pomalo ljuti na moju malodušnost.

ja ustvari znam šta je. protekla 3 dana u mojoj firmi smo imali nadzor institucije koja to obavlja jednom godišnje, elem u timu koji je obavljao nadzor bila je jedna nova djevojka - mlada žena - trudna 4,5 mjeseci, ne ponosim se time al bila sam jako ljubomorna. grozna sam bila. mislim, nisam ja njoj ništa ružno ni uradila ni rekla, al sam jednostavno bila ljubomorna i trudila sam se da ne provodimo puno vremena u istoj kancelariji. svaki put kad bi je pogledala knedla bi mi stala u grlu i htjela sam početi plakati - to bi bio kraj svijeta.

cura je skroz OK, čak se ispostavilo da jako dobro znam njenog muža i on joj je rekao da me pripazi i sve to - a ja, ja sam bila FUJ.

JEDNOSTAVNO SAM BILA LJUBOMORNA a kad sam došla kući otčepila sam i počela ridati- je li to mormalno, šta mi je?? nisam ni znala da sam ovako grozna osoba, ja jednostavno nemogu biti u istoj sobi sa trudnicom ili sa malom bebom.

[stray_cat]

ja vjerovatno predlazem cudnu stvar, ali zasto ne pokusas otici kod nekog terapeuta da imas podrsku kroz sve to? to su stvarno teske i bolne stvari, pogotovo ako zelis klince. nemoj si dodatno otezavati, pokusaj pronaci profesionalnu pomoc.

mi smo napocetku trudnoce imali hrpetinu ruznih testova i dugo se nije znalo da li cemo nastaviti sa trudnocom ili ne jer su rezultati bili sugavi. citavo vrijeme smo imati 2 psihoterapeuta i mislim da mi je jako pomoglo

ono sto me jos jako dize (novootkriveno) je joga, i kanim se i nakon poroda intenzivnije pozabaviti meditacijom, autogenim treningom i jogom.

svojevremeno sam citala neku literaturu o autogenom treningu i naisla na podatke da su ljudi uspjeli snagom mislim postici neke stvari u svojem tijelu kad je medicina bila nemocna. nista te ne kosta da pokusas....

svima saljem vibre da vam ove godine narastu trbusine, da uzivate u tome kako svrbi, strijama, bolnim ledjima i natecenim nogama. oooommm

[pommy]

Ma mogu strije, svrbez, otecene noge, bolna leda, ma moze i carski samo da dode malo sunce i osvjetli nam zivot. Moze, moze!

Joj Sanela, opet ja tu nesto se pravim pametna, al' i to sam iskusila, ma po meni normalno je, ali ne dugo. Svaka me trudnoca bliskih ljudi (prijatelji, familija) duboko zaboljela. Ko sto invalid osjeti kad je promjena vremena bol, tako i ja. Imam ranu, a to je dira. I to je to.
Al' kad bolje razmislim, ljudi zive svoj zivot, bili trudni ili ne ja sam na istom. Tako da ja to (kod sebe) ne bih nazvala klasicnom ljubomorom. Nisam ljubomorna, samo moja me rana zaboli kad cujem "trudna".

E sad ja ti nemam pametan savjet. Ali znam da je meni uvijek pomagala nada i vrijeme, ma svaki prokleti mjesec sam se nadala i cak i sada je tako. (Pogledaj sta mi stoji u potpisu.) A tek ako sam posjecivala doktore, radila nesto na tom planu, nada je bila veca. Kad dobijem sr..., srusi mi se svijet, par dana, i noci pogotovo, placem, mislim da se necu oporaviti, ali opet se pridignem pa sve ispocetka

Eh sada se to desava rjede, urijetko se debelo isplacem, to mi je ko neki doping za dalje. I opet cekam, cekam, cekam...

Istrabunjala sam se, a mozda nisam nista pametno rekla. Evo i nesto pametno: Ne cekaj, saznaj gdje je zapelo i bacaj se na taj problem!

[AnjaRijeka]

Ma eto, nadovezala bih se na vas razgovor.
Sve mi, koje vodimo borbu s neplodnoscu osjecamo slicno, iako mislimo da smo same na ovom svijetu. I meni je prva godina iscekivanja bila najgora, sad su vec prosle dvije i nekako se lakse nosim s time. Postanes svjesna da stvari ne idu bash jednostavno, ali i uporna da pokusas iznaci pravi razlog i rijesiti problem.
A sto se tice trudnoca oko sebe...ehh...i ja ponekad mislim da sam losha osoba zato sto me bole trudnoce mojih bliznjih. Ali kao sto rece Pommy opet mislim da to nije ona zlocesta ljubomora, nego jednostavno iznova podsjecanje na nesto sto toliko zelimo, a ne ide jednostavno. Bas pred neki dan zove me jako dobra prijateljica sva u panici, pukao im je kondom u plodne dane, a ona jos ne zeli dijete (iako joj je 31 godina). Objasnila sam joj gdje da se javi za pilulu "dan poslije" (znam detalje jer mi jedna prijateljica radi u bolnici) i sve kao ok. Ali u meni se javio neki cudan osjecaj ljutnje...kako moze biti u takvoj panici...pa sto i da ostane trudna...nisu im sve materijalne stvari rijesene, ali kada jesu...i misao...sigurno ce ipak biti trudna, bez obzira sto je i te tablete popila (nisu 100% sigurne)....a ja??? Eto, bash sam bila grozna, gledala sam stvari iz svoje perspektive, ja sada ne mogu razumjeti da ona u svojoj situaciji osjeca takav otpor i paniku....a svi imaju pravo na svoj zivot i zelje nam svima nisu iste...a mozda je sve to bila i potencijalna zavist...zato sto je mozda trudna...a ja sam opet dobila m.
Nema smisla biti negativan, nego stisnuti zube, jer u zivotu ne ide sve lako... i ustrajati u borbi...
Eto...neka nam svima iduca godina odnese tezinu sa srca...

[sanela]

Ni ja ne mislim da je moja ljubomora zlobna. Neka svi budu trudni ako to žele, mislim da to zaslužujemo svi. Ova ženica o kojoj sam pisala je stvarno divna. Nisam ja nimalo bila loša prema njoj, čak sam joj ugađala koliko sam mogla. Ja sam ljubomorna na način HOĆU I JA.

Osjećam i nadu i strah i stid i ljubomoru i bol, sve je to u meni.

Mrzim ovo iščekivanje, mrzim i nadanja svaki mjesec. Nadam se a znam da NIJE TO TO NI OVAJ PUT, i opet se nadam i nadam.

Ustvari najbolje se osjećam kad na to ne mislim.

Al eto ide 2004.-ta i ja se opet nadam.

Nije fer da nam se ne ispunuti jedina a najveća želja.

[Becka Jasna]

I ja nekada budem ljubomorna na trudnice i majke sa bebama, a onda opet pomislim mozda je i njihov put do bebe bio tezak (kao i moj, uostalom jos sam na putu i ne vidim kraja), a meni tu krivo.

Mozda jednog dana kada ja budem trudna :D (pustih li snova), neko ce me gledati i biti ljubomoran, a nece znati koliko sam patila dok sam dosla do bebe.

Vecina tih trudnica nece priznati da su imale problema, a sigurna sam da je poneka prosla trnovit put do svog cilja.

Sanela, puno srece tebi, kao i svima nama koji smo u redu za bebu u novoj godini..... a vrijeme leti li leti....

E, drage moje sapatnice!
Koliko vas dobro razumem... Pocela sam trazim strucnu i nestrucnu literaturu o problemu depresije zbog zelje za detetom.. To vam je kao ono: sit gladnom ne veruje. Pravo da vam kazem, spolja gledano sa mnom je sve ok, imam 31 godinu, zavrsila sam fax, imam stalan posao, momka vec 6 godina.. sve stima. i nema razloga za frku oko bebe ni zbog godina ni ostalog. ali od pre 4 godine ja vise nisam ja. u mom zivotu postoji samo jedan cilj: roditi bebu. sve je ostalo sasvim sekundarno. zapravo mi popunjava vreme do dolaska bebe. cak i ono sto me je ranije cinilo srecnom i ono zbog cega sm se osecala dobro u svojoj kozi. sve je nevazno.
o tuzi i onome sto vi zovete ljubomorom mi ne pricajte! ta sinusoida ludila od perioda plakanja i perioda kao nije mi nista koji se opet zavrsavaju zestokim suzama zapravo su samo prezivljavanje.
i nema posebne medicinske dijagnoze ili slicno sto je uzrokovalo ovakvo moje stanje. ZAPRAVO, KAO DA JE NEKO STISNUO NEKI TASTER i od tada sam ja duboko nesrecna osoba. samo zahvaljujuci silovitom naprezanju moydanih vijuga i stezanju duse uspevam da prezivim dane. mrzim ponekad sto moram da ustanem iz kreveta i odem na posao jer je moj maximum u toku dana 3 trudnice ili bebe, a cesto ih vidim i vise, a onda tu su i tv reklame za pelene i sl..i uvece sam kao krpa iscedjena. nesposobna i da spavam.
na sve to moja najbolja frendica je ostala trudna od skora. jedina osoba koja je do detalja znala kako se osecam. ne samo sto nemogu vise da joj pricam, vec je povremeno zategnuta atmosfera u vazduhu koja se cuti, jer ona zna kako je meni. a meni je krivo zbog toga. beskrajno. nije to ljubomora, nije to ni zavist. imala sam mnogo trudnica oko sebe prosle godine. svaku od njih sam slusala i upijala svaku rec, radovala se beskrajno sa njima. to je bes zato sto to nisam ja, ali usmeren ka meni samoj, autodestruktivno. nikome ne zelim nista lose od njih, naprotiv i to iskreno!

PONEKAD POMISLIM DA SE NEKO SAMNOM ZAJ** MALKO PA ME MALO MUCI, MUCI, MUCI....To je kao da te prze na vrelom ulju, a ti budi heroj i ne kukaj. a kada ce prestati da cvrci moja dusa, kraj se ne vidi. ako je pakao nesto gore od ovoga..nisam bas sigurna!

[inikaaaaaa]

draga sanela .. radimo na bebici već nekih .. 9,10 mjeseci .. međutim ništa .. ali netreba gubiti nadu , probaj se opustiti i nemojte se "praviti djete" , nego se seksajte!!!! .. opusti se i prestani biti opsjednuta time .. i da vidiš .. plusić će doći sam od sebe . SRETNO

[wewa]

Cure, topic je iz 2003. godine

[pujica]

Cure, topic je iz 2003. godine

nema veze, ne znaci da za nekog nije aktualan i danas npr. za micione

[laky]

Cure, topic je iz 2003. godine

nema veze, ne znaci da za nekog nije aktualan i danas npr. za micione

za puno nas

[terka]

Micione,ja bih ti preporucila da krenes u KONKRETNU akciju.Lepo proverite kod tvog dragog da li su svi nalazi O.K.,pa kod tebe sve po redu...Znas verovatno i sama sta sve treba od nalaza.Mozda je stvarno neka fizicka ili hormonalna prepreka koja se moze lako resiti.Pa tu su HSG,laparoskopija...Pa ako je sve ok onda inseminacija ili vantelesna.Mozda ti je bolje da radis nesto konkretno nego samo da cekas i mucis se.Onda ces bar znati da si u nekim radovima i vreme ce ti lakse prolaziti,a i mnogo su vece sanse da se dobije konkretan rezultat .Ja na tvom mestu nista ne bih cekala,nego pravac kod najboljih lekara!

[ici]

Micione,ja bih ti preporucila da krenes u KONKRETNU akciju.Lepo proverite kod tvog dragog da li su svi nalazi O.K.,pa kod tebe sve po redu...Znas verovatno i sama sta sve treba od nalaza.Mozda je stvarno neka fizicka ili hormonalna prepreka koja se moze lako resiti.Pa tu su HSG,laparoskopija...Pa ako je sve ok onda inseminacija ili vantelesna.Mozda ti je bolje da radis nesto konkretno nego samo da cekas i mucis se.Onda ces bar znati da si u nekim radovima i vreme ce ti lakse prolaziti,a i mnogo su vece sanse da se dobije konkretan rezultat .Ja na tvom mestu nista ne bih cekala,nego pravac kod najboljih lekara!

potpisujem! sada žalim što nusmo krenuli ranje u sve ovo možda bi smo sad bili u drugačijem položaju: Ljuta sam radi toga!

[ici]

Oprostite na greškama u pisanju malo sam brzopleta, ali vi ste shvatile.

[belinda7]

Ma nije važno iz koje godine je topić,za mnoge nas je još kako aktualan :/ .
Za mene osobno već 3-4 godine,ali zadnjih par mjeseci puno intenzivnije.
Sve šta je napisala micione potpisujem.
Ja sam isto mislila dok me jedno vrijeme pratila teška depresija da odem nekom psihoterapeutu jer jednostavno o toj temi nemam s kim pričat.
U biti nitko me ne može razummjet i nikom ne mogu reć cijelu groznu istinu,jer nitko kog znam nije bio u toj koži. MM se ne mogu jadat jer je njemu onda još teže (zbog nj dijagnoze),prijateljice koje znaju za problem ne mogu to razumijet ili me počnu tješit sa totalno krivim riječima tipa "opustite se,ma bit će,probajte sa travama itd...",a meni dođe da ih tresnem i vrisnem da neće bit ma kolko god se mi opuštali i kolko god mm trava popio i pojeo!!!!!!
Najgore mi je kad mi neka od šogorica (a imam ih 4 s m strane) počne pričat kako je naporno imat dijete,ić po njega u školu,učit s njim i sl.,a u meni kuha i samo da ne eksplodiram od bijesa i zavisti!!
I ja sam mislila da sam ja užasna osoba ali sam onda uvidjela da sve koje imaju taj problem razmišljaju slično,i stvarno nikom ne želimo zlo samo jednostavno i MI ŽELIMO BEBU!!
Trenutno me najviše strah moguće tuge koja će me možda snaći sljedeći tjedan. MM ide na biopsiju testisa a dosad su na svim spermiogramima bile sve nule. Od tog sam se jedva malo oporavila i prihvatila istinu,kad smo se onda opet uhvatili za tu slamku nade. Biopsija. Strah me i kad pomislim na nju,a tek dok vidimo rezultate .
Znam da mislite da sam luda jer ne mislil pozitivno kad smo se već odlučili na to,ali mislila sam tako sve do ovog tjedna. Tek mi je sad pred par dana palo napamet da se moram psihički pripremit i na negativan nalaz. Ja sam umislila da ću lakše podnijet poraz ako se na njega pripremim,a sreću mogu prihvatit i nespremna !!

E sad sam vas malo udavila sa svojom psihom,ali tako sam sretna da sam našla ovu temu da mogu negdje napisat skroz do kraja kako se osjećam!!
Svima vam šaljem ~~~~~~~~~~ da što prije budete MAME!!!!

[trunčicabalunčica]

Belinda, daj da te ja
Mislim da znam kako se osječaš, bila sam na istom putu kao i ti. Pred biopsijom mm. I šanse su nam bile male ili nikakve, sam dr. nije bio optimističan ni najmanje. Bili smo jednako tužni i imali smo sto pitanja iznad glave... što ako ne bude plivača? Kako se pomiriti sa time? Sve nas je to morilo. I scena mm kako plače kad je prvi put doma donio nalaz sa svim nulama na spermiogramu mi se urezala u pamčenje i shvatila san da moram bit hrabra za njega, podrška njemu.
On je cijelo to vrijeme bio toliko tužan čovijek, krivio je sebe što će meni uskratiti majčinstvo, svašta... nagovarao me da odemo na doniranu...
Ja sam si pak složila u glavi da ako ne bude ništa idem na posvajanje. Toliko sam tu na rodi lijepog o tome čitala da mi se to činilo bolje od mogučnosti da imam veliki trbuh (koji je on htio vidjeti na meni, jer mi nije htio uskratiti te neke ljepote, poroda recimo).

I ja sam bila na situaciju, ne na njega. On je moja velika ljubav.
Stalno sam se sječala scene kad sam ga prvi put vidjela i upoznala... moja prva misao: kakav lijep dečko , kakav osmjeh.... Druga misao: Naša djeca. Stvarno. Već u drugoj polovici minute ja san o tome razmišljala. Ta me pomisao da mi se neće ostvarit moj san ubijala u pojam.

Sječam se i same sebe kad sam na običnom kontrolnom pregledu pitala dr. kako to da nakon 2,5g nezaštičenih odnosa nismo napravili bebu, a ona mi napisala sto nalaza koje moram napraviti i tutnula mi u ruke brošuru Čudesne bebe od Rode.
Do puta kući ja sam samo razmišljala: Ne, nama to ne treba!
Onda je 3 dana nisam ni vadila iz torbe. Pa kad san je četvrti dan izvadila, pročitala san o inseminaciji i rekla: ok, to je za nas i gotovo, ništa više nisan htjela ni pogledat, jer ono drugo- Ne, nama to ne treba!
Na kraju, ne da nam nije trebalo, nego smo se lovili za zadnju slamku spasa- i biopsiju i icsi.
Mrzila sam cijelu situaciju, nisam zamišljala sve to tako, meni je MPO bila znanstvena fantastika.
Sjetim se i sebe kad sam bila klinka i kad bi bila čula izraz ''djete iz epruvete'' da sam mislila: Vav, urnebesno! ... ali naravno, miljama daleko od mene. Nisam se tome nadala.
Sad kad vidim nekakve živčenjake muškarce u svojoj okolini, koji se izživciraju za svaku glupost, pomislim: Čovječe, imaš spermiće! Sve drugo je manje važno, ne mari za male stvari!
Promjenilo nas je sve ovo. Ali mislim da smo postali bolji ljudi, više cijenimo male radosti, i manje marimo za glupe stvari.

Belinda, želim ti svim da tm nađu plivače!
Prirasla si mi srcu, djevojko!

[lilium]

cure

[Naomi]

Drage cure, hvala bogu da imamo ovaj forum gdje se mozemo dobro izjadati. Ja zivim na drugom kontinentu gdje nemam nikog svog, samo jednu, dvije poznanice s kojima ne mogu popricati o ovoj temi. Kad nekoj staroj prijateljici ispricam nasu pricu i kako ne mozemo imati djece, a nalazi svi u redu, samo promjene temu i vidim da im je neugodno. Naravno, svi su oko mene trudni, vec na drugom ili cak trecem djetetu, kao da nema nista lakse na svijetu. Jedino jos mogu pricati s mamom i jadati joj se na telefon. Kad mi netko kaze opusti se, sve je to u glavi ili nemoj misliti na to dodje mi da pocnem vristati. Kako da ne mislim na "to"???!!! Najbolje mi je kad mi kazu da kad prestanem zeljeti bebu da ce mi se onda "desiti". Kako mogu prestati zeljeti bebu?? Ljudi stvarno nemaju pojma o cemu pricaju.

Netko je vec spomenuo i neku vrstu "ljubomore" na trudnice i ostale zene s djecom. To nije ljubomora, za mene je to vise bol. Istinski se osjecam ranjivom i boli me dusa sto i ja ne mogu. Svima zelim srecu i djecu, i naravno sebi. Samo smo ljudi, ne mogu se praviti da me to ne dira.

Eto, bas je neki dan bilo jako, jako tesko . Totalno sam pukla i plakala bez prestanka . MM je isto bio totalno jadan. Donijela sam sljedecu odluku: ja vise ne mogu, nakon sto sam preko godinu dana "radila" samo na tome da dobijemo bebu, nasla doktora, organizirala sve pretrage, procitala sve knjige, nabavila sve prirodne pripravke, mjerila temperature, promatrala sluz...ma znate sve i same. Rekla sam MM-u da vise ne mogu, da trebam par mjeseci pauze i on je sad preuzeo stvar. Sad on broji dane u ciklusu i sad je on "in charge". Vidjet cemo da li ce se ista promjeniti. Sorry na duljini posta, ali morala sam, da se malo olaksam. Cure, hvala vam sto se "ovdje" i sto slusate. Sve vas .

[lilium]

Naomi nisi sama!
PS: ja nisam na drugom kontinentu, svi meni bliski ljudi su ovdje, no i pored toga se pored vecine njih (cast izuzecima) znam osjetiti kao da smo svjetlosnim godinama daleko. Osim ljudi koji imaju slicna zivotna iskustva rijetki su oni ljudi s dovoljno empatije koji mogu barem pokusati shvatiti kroz sto prolazimo, a kamoli reagirati ispravno.

[ici]

Nema veze na kojem si kontinentu ja sam blizu svojih pa kao da smo miljama daleko,a i s druge strane ja sam poprilično zatvorena i nemam potrebu povjeravati se svima jer me samo posjeti na sve naše probleme pa mi bude još i gore.

P.S. za mene je i ovo uspijeh šta uspijem se ovdje otvoriti i povjeriti barem nekome tko je u istoj situaciji . Šaljem vam svima

[Naomi]

Cure, zakon ste . Iako se ne poznamo, znam da se razumijemo. Ljudski je imati koji crni i depresivan dan. Bit ce sigurno bolje, mora biti.

[kia]

I meni je drago da postoji ovaj forum jer barem vama mogu iskreno reči kako se osjećam i uvijek ste tu da me utješite ili ohrabrite. Razumijem svaku od vas jer nažalost prolazimo kroz isto
Baš sam se neki dan sjetila prvih mjeseci kada smo odlučili da silno želimo bebu i da više nema čekanja. Ti prvi mjeseci pokušaju su bili divni, ispunjeni nadom, željom, iščekivanjem...
Međutim to je kratko trajalo jer vidjevši da bebe nema, a "već" je prošlo
više od pola godine pokušavanja svaki je mjesec završavao suzama i razočaranjem. Moje su suze izluđivale MM koji je bio uvjeren da je moja tuga glavni razlog što nema bebe, ali ja sam jednostavno osjećala da nešto nije uredu, što se uskoro i pokazalo točnim. Prvi (i naravno svi ostali) spermiogrami su pokazali azospermiju. Što znači suočiti se sa ovom dijagnozom o kojoj i doktori malo znaju, znaju samo oni koji su se nažalost sa njom morali suočiti .
Uslijedili su dani plača i depresije, raznoraznih pretraga i nalaza sa kojima smo tonuli sve dublje i dublje....
... ali kao što već znate čovijek se na sve privikne pa nekako s vremenom naučite živjeti sa nulama i strahovima od svakog slijedećeg pregleda, a ovdje na forumu otkrijete da niste sami i te hrabre cure vam otkriju da ima nade u toj groznoj i crnoj dijagnozi i daju vam snagu za dalje.
... i eto od tada živimo u fazama, dižemo se i padamo. Beskrajno se bojimo svakog posjeta doktoru ali ne zbog fizičke boli (koja nam je prije bila nezamisliva) nego zbog straha od novih razočaranja.
Sve nas je ovo jako promjenilo, ali nedmo se. U ovoj se godini nadamo barem kojem spermiću, postupcima, trbuhu i bebi
I za kraj citiram Naomi: "Cure hvala vam što ste ovdje i što slušate " i naravno od srca želim da vam se vaše najveće želje što prije ostvare

[Suncem.m.]

kia želim ti svim srcem da u ovoj godini sa tobom djelimo radost najveću
a da na sve te dane depresije i plača padne debeo sloj prašine i zaborava

[lilium]

Svima vam zelim da ispunite vase zelje.
Ima situacija u zivotu koje nas uzdrmaju i koje moramo odtugovati i tu smo da si pomognemo koliko znamo i mozemo, no i pored svega toga, kako kaze jedna moja poznanica, podsjetite se da je svaki dan iznad trave dobar dan.

[Ginger]

kia
nadam se da će vam se želja ispuniti i da će sva tuga nestati

[Naomi]

Kia, zelim vam puno, puno srece. A u medjuvremenu, kad god ti je tesko, tu smo, zajedno s tobom.

[Betty]

Ja sam isto daleko od mojih , u pocetku mi je bilo strasno tesko , falili su mi svi oni koji znaju " kako disem " i kada sam shvatila da beba nece tako lako doci , pozelila sam bar zagrljaj onih osoba sa kojima sam provela citav svoj zivot . Prvih godinu dana pokusavanja da zatrudnim predstavljalo je pravu borbu . Sad tek vidim u kakvoj sam depresiji bila . Nakon ovulacije bukvalno bih sjedila i cekala M sljedecih petnaestak dana . Neplodnost nije za mene bio samo problem . Bio je nacin mog zivota . Sve je bilo posveceno tome . Svaki odlazak u wc bio je popracen prepipavanjima , svako jutro pocinjalo bi mjerenjem temperature , svaki odlazak na spavanje razmisljanjem kakva li ce ta temperatura sutra biti ...
Prvih godinu dana sam se zestoko ljutila na onu " Kada prestanes da mislis - zatrudnices " . Mislila sam da ja nikad necu prestati da mislim i zelim bebu . Na zalost ( ili na srecu ) svi ovi moji nesupjesi da zatrudnim do sada , doveli su me do toga da sam umorna .. jednostavno umorna . I svaki ciklus sada ne pratim sa mislju " MORAM USPJETI " nego " POKUSACEMO PA AKO BUDE BUDE , AKO NE , STA DA SE RADI "
Moja beba mozda nikada ne dodje i ja sam psihicki spremna na to . Razmisljala sam o onim zenama koje su imale na desetine sponatanih pobacaja , na one kojima su djeca umirala . Nije ni trudnoca konacan dokaz da ce sve u mom zivotu od tog trenutka ici kako treba . Ja se vise ne opterecujem mastanjem sta bi bilo kad bi bilo .. Vratila sam se svom zivotu . Posvetila sam se drugim stvarima . U svojim mislima pozdravila sam se i sa starim prijateljima , starim nacinom zivota i prihvatam ovaj novi . Bez djece , bez mame i tate , bez starih prijatelja , sigurno nije savrsen . Ali drugi zivot nemam . Ovaj moj kakav je da je , trudim se obogatiti .
Ja ne mogu vise da cekam to dijete . Jucerasnji dan se vise nikad nece vratiti i ne zelim za nekih petnaest godina da zalim za danima svoje mladosti koje sam proplakala .
Zivot ide , ja cu sa njim . Sta mi nosi pojma nemam , ali ne mogu da budem pesimista . Mozda sutra budem trudna , a prekosutra me zgazi autobus ( puj puj puj ) . Mozda 2009 zatrudnim sa trojkama ... ko zna ...
Kakav god da je scenario koji je meni napisan - prihvatam ulogu .
Meni je ovaj Forum toliko pomogao . Shvatila sam da nisam jedina , da se neplodnost ne dogadja samo meni i da nije kazna , i da nije nikakav znak . Ne moze niko ko nije u nasoj situaciji znati kako nam je . Zato je ova medjusobna podrska koju jedna drugoj pruzamo vazna . " Normalne osobe " ne zele da slusaju o sluzi i cikama . " Normalne osobe " nemaju ginekologiju u malom prstu . Ali zato , hvala Bogu postoji ovaj Forum gdje svi mozemo reci Znas ...danas mi je tesko ... a da svi znaju zasto , da nam pruze zagrljaj bez ikakvih savjeta i praznih rijeci ..
Ja oduzih ...po obicaju

[stelerina]

kia, amigo

[Suncem.m.]

Ja ne mogu vise da cekam to dijete . Jucerasnji dan se vise nikad nece vratiti i ne zelim za nekih petnaest godina da zalim za danima svoje mladosti koje sam proplakala .

Potpisujem sve a ovo posebno. I ja napokon polako vraćam život u svoj život .

[Charlie]

Kia, Betty, Sunce

[Jim]

Borim se s neplodnošću 3.g., imam PCOS. Ne vidim izlaz! Tužna sam, nesretna ,očajna a i bojim se za svoj brak.Patimo oboje-beskrajno.

[ici]

mi smo baš razgovarali o danima šta prolaze i zaključili smo da nemamo šta izgubit ako pokušamo a isto tako nastojimo uživati jedno u drugome koliko možemo jer ne želim mladost ostavit na ginekološkom stolu

[Jim]

Muka mi je od ginekologa, kod privatnika ostavila zadnju kn a u domu zdravlja mi gin mi dala 2 mj.klomifen i onda rekla neka idem na umjetnu-a je se potrudila! Sada smo na čajevima i vitaminima!

[Charlie]

Borim se s neplodnošću 3.g., imam PCOS. Ne vidim izlaz! Tužna sam, nesretna ,očajna a i bojim se za svoj brak.Patimo oboje-beskrajno.

Jim draga, PCOS nije nerješiv problem! Posljednji primjer je naša Isabel, a na forumu ih ima još puuuuno. Ako to do sada još niste, nakon 3 godine vrijeme je da se obratite nekom stručnjaku za MPO, bilo u bolnicama (Vuk Vrhovec, Sveti Duh, Petrova) ili privatno (IVF, Vili, Škvorc u Samoboru, Cito u Splitu). Navodim samo neke najpopularnije s kojima su cure na forumu imale pozitivna iskustva. Kod ginekologa opće prakse nećete daleko dogurati a ni privatno, ako se ne obratite baš stručnjacima za MPO problematiku. Samo hrabro, u akciju!

[Charlie]

Da se još nadovežem, Jim, prirodne metode uključujući čajeve, med, vitex i sl. su OK ali nakon tri godine pokušavanja - ja bih na vašem mjestu otišla ravno k nekom MPO stručnjaku. Želim vam puno sreće i što prije!

[ina33]

Muka mi je od ginekologa, kod privatnika ostavila zadnju kn a u domu zdravlja mi gin mi dala 2 mj.klomifen i onda rekla neka idem na umjetnu-a je se potrudila! Sada smo na čajevima i vitaminima!

Jim, mislim da bi vam bilo najbrže prihvatiti realnost i otići u ZG kod državnih MPO-ovaca (Sv. Duh, Vuk Vrhovec, Petrova) ili kod ovih privatnih. PCOS nije baš nešto što će se s čajevima i vitaminima riješiti, vi trebate MPO-ovca, sve drugo je gubitak vremena. Mislim, dao Bog da se dogodi čudo, ali odlazak MPO-ovcu je najbrži put i tad ste napravili nešto konkretno, a okani se doktora u Slavonskom Brodu za liječenje neplodnosti, jer da se neki pojavio tamo koji se imalo kuži u liječenje neplodnosti, vjeruj mi da bih ja, nakon 5 godina po doktorima u ZG-u, Mariboru i Sloveniji, za njega znala (neskromna sam, ali šta ću kad imam ogromno iskustvo i pratim "tržište" ginekologa koji se razumiju u neplodnost). Eventualno kod vas možete napraviti možda dijagnostiku - tvoj muž spermiogram, ti HSG, izvaditi u laboratoriju hormone 3. i 21. dana ciklusa (iako je kod tebe to vjerojatno zbog PCOS-a poremećeno tj. nemaš ovulaciju), briseve ti, i onda put pod noge pa u ZG s tim nalazima da vas netko liječi ko je za to stručan. To što sad radiš je kao da ideš doktoru opće prakse da ti operira tipa srce - kod krivoga si.

[ina33]

Mislim - ta tvoja iz doma zdravlja ti je dobro rekla, samo što se to "politički korektno" ne zove "umjetna", nego "medicinski potpomognuta oplodnja - MPO" i ne mogu je radit ljudi po domovima zdravlja, a uključuje od ciljanih odnosa, inseminacije (to ti nije ono što se podrazumijeva pod "umjetna"), do IVF-a (to je ta "umjetna"). MPO je širi pojam, ali ništa od toga ti ne može radit doktor niti u jednom domu zdravlja. Put pod noge, ne moraš sad bacit te vitamine ili minerale, ali na kraju krajeva - i ti čajevi koje ljudi piju i na to se znaju bezveze trošit novci jer i to je industrija, na kojoj zarađuju farmaceuti i travari, a najkompetentniji su ipak MPO-ovci, a to možeš odrađivat i preko zdrav. osiguranja da ne trošiš novce. Ti čajevi i vitamini su onako, nakon što problem traje 2-3 godine, samo "dodatno zalaganje", a nikako ne smiju biti primarno liječenje. Ne mogu ti sve ovo jasnije napisati nego sam napisala. Pokrenite se i krenite za ZG, to je najbolji savjet koji vam mogu dati!

[wewa]

Napisah ono za godinu pokretanja topica jer neko poce tjesiti Sanelu - a nje nema vec 4 godine na forumu

A sto se tice topica - iskusila sam i ja kako to izgleda, ali mi vise sam topic nije aktuelan, mogu reci hvala Bogu i homeopatiji. Bila sam jako blizu ruba pravoj depresiji, sama sebe dovela do jako ruzne faze u zivotu i kad sam shvatila da ne mogu pomoci sama sebi, potrazila pomoc drugdje.
U jednom je slucaj muskog faktora vrlo specifican, a to je da nase tugovanje (posebno otvoreno) nimalo ne pomaze braku, muzu, lijecenju neplodnosti - mozda zvuci grubo prema zenama koje (jednako) pate zbog nemanja djece, ali je nesto sto sam naucila na vlastitom primjeru.

po meni je kljucno nekoliko stvari za nalazenje ravnoteze: shvatanje da ponavljanje fraze "Boze, zasto ne mi?" nece izvuci odgovor, preuzimanje kontrole nad situacijom (u narednih 5 godina otici cu na 3 postupka), popunjavanje zivota lijepim stvarima (izleti, hobiji, muzika, prijatelji). nije ovo potpun spisak ali valjda svako ima svoj odgovor.

naravno, svako od nas ima fazu kad je dobro i fazu kad je sve osim dobro (ove druge cesto se poklope s trudnocama zena iz okoline, a koje nisu iskusile nikakav problem, niti im je posebno stalo - bar se tako cini), no bitno je da je to samo faza, dan ili dva mimo ravnoteze, koja se onda vrati. i opet bude dovoljno da je dan fin, da je muz fin, da ima mjesta za sjesti u tramvaju, da je hljeb vruc pa da shvatimo da je zivot fin - iako trenutno nemamo djece.

[Naomi]

Wewa, u pravu si kad kazes da pretjerana depresija i tugovanje zbog nemogucnosti zaceca definitivno ne djeluju pozitivno na brak. Tako je barem u mom slucaju. MM-u je najgore kad sam ja depresivna, negativna i kad vidi da patim. Ne kazem da trebamo skrivati nase osjecaje pred njima, ali ja cu barem pokusati malo smanjiti intenzitet (pogotovo nakon stvarno teskih dana ovaj mjesec). MM razmislja drugacije, on trazi rjesenja i ne baca se u ocajna stanja. Stvarno mu je tesko kad vidi mene, skroz jadnu, pogotovo kad znam da dolazi jos jedna mensturacija. Sve to ne moze dobro utjecati na nasu plodnost! :/