 |
|||
Možda će ovo zvućati glupo ali meni je dodatni problem posao.Prije 1,5 god sam promijenila posao i nemam ugovor za stalno pa me još dodatno muči problem otkaza u slučaju trudnoće(nadam se na dane da tako neće biti jer moj poslodavac je u večini stvari korektan),pa onda nakon dana euforije usljedi razmišljanje o svim mogućim varijantama posla(to MM izluđuje ali ja si ne mogu pomoći),tako da sama sebe izludim i kad nisam u depresiji ja nađem razlog za brigu
O drage moje ja svoj post napisala samo da se malo izjadam,slučajno sam naišla na ovaj topić i mislila da ga nitko ne čita jer je star nekoliko godina! A kad sad pogledam,pa ovdje se pokrenula prava lavina!!!
Hvala svima na podršci,a posebno tebi trunčicabalunčica(mislim da znaš zašto)!!
Svima šaljem velikei
,znam kako vam je. Nekad nije važno da nas ima tko utješit,jer nas nitko ni ne može utješit,nego da nas bar ima tko saslušat. Ali imam osjećaj kao da nitko ne voli o tome slušat,ne znam dal je ljudima neugodno ili ih jednostavno ne zanima jer imaju dosta svojih problema ili misle da naš i nije neki veliki problem
.
Kad sam bila u stanju svoje najveće depresije pomišljala sam i da odem do nekog psihoterapeuta,tolko mi je trebao netko tko će me slušat do moje zadnje riječi i suze. Netko kome ću moć kazat našu cijelu dijagnozu,da spermija nema i nitko ne zna dal će ih ikad bit,i da neće pomoć to da se ja "opustim"!!!!!
Sad me prošla ta konstantno tužna faza,ali me svejedno nekad uhvati a bojim se biti tužna pred SM jer će njemu bit još teže.
Danas sam cijela :D jer su mužu od jedne naše azoo forumašice našli spermije,sreći i suzama nikad kraja. Ta vijest me malo digla i dala mi nade,ali svejedno mene prolaze trnci i strah me srijede. Doslovce brojim sate do biopsije,a ona je u srijedu u 8h.
Što ako?? Što ako nama opet budu sve nule?? Samo to mi prolazi glavom.
Znam da ne smijem tako razmišljat,ali ne mogu si pomoć i to mogu priznat samo vama,samo me vi možete razumjeti
I hvala vam na tome
Draga Belinda7, puno, puno srece u srijedu! Drzim fige i javi kako je proslo. Tvoj post je toliko pozitivan da me je "digao". Eto, samo jedna poruka od jedne od vas na ovom forumu i meni je odmah puno, puno lakse. Roda i sve cure na njoj su fantasticne. 8)
Ici, drz' se na poslu. Ako je tvoj sef kao sto kazes korektan, sigurna sam da bi mogao shvatiti koliko ti znaci trudnoca i dijete. Mozda je i sam otac i ima nade da sve dobro zavrsi, ti sa svojom bebicom, lijepo na placenom porodiljnom. To ti od srca zelim.
Draga Naomi hvala ti na toplim riječima
Nažalost moje je stanje danas tužno i depresivno,nalazi su čiste nule i nema nade da će se ikad popraviti stanje kod MM.
Pred njim ne plačem jer znam da je njemu još teže ali on to ne pokazuje jer je drugačija osoba,vjerojatno i on malo glumi preda mnom da meni ne bude teže. Osjećam se kao da je s nama jedan veliki slon kojeg obadvoje ignoriramo. Bojim se da se ne slomim do kraja i da ne puknem psihički. Imamo dogovor da ćemo što prije krenuti u postupak sa donorom ali ja trenutno još nemam snage za to. Kako mu objasniti zašto,kako mu kazati da sam u takvoj tuzi da nemam snage za ustati ujutro a da ga ne povrijedim,da ga ne rastužim još više,da i on ne izgubi snage i volje...???? Kako?? "...kaži kako dalje...'"
Ja znam da ću se jednog dana oporavit i da ćemo krenut zacrtanim putem i da će bebica doć,ali kako do tog trenutka preživjeti? Kako odagnati tugu iz svojih očiju i iz srca? Znam da sam ja preosjećajna ali trenutno se bojim same sebe. I sada dok to pišem suze mi se skupljaju u očima ali ja ih ne želim ispustiti,u grlu me steže a u srcu boli,htjela bi viknut na sav glas da sva tuga izađe iz mene,da bol nestane. Ali znam da to nije moguće i znam da jedino vrijeme liječi sve rane...
Vrijeme i ljubav čine čuda,ljubavi imamo a za to vrijeme se trebamo malo strpit. Jednog dana će doći i naše vrijeme
belinda
nemam riječi kojima bih te utješila, mislim da nitko to niti ne može.
ja ti samo želim da ta tuga prođe što prije i da krenete svojim zacrtanim putem.
Draga belinda ne znam šta da ti kažem osim da te potpuno razumijem jer sam i sam prošla isto sa MM. joj bilo je teško, bilo je dana kad bi prošli jedno kraj drugoga bez rijeći samo suze u očima.Najlakše nam je bilo kad bi bili na poslu jer se nismo gledali.I dan danas se sijećam situacije kad smo saznali da jedan naš prijatelj oćekuje djete sa budućom suprugom, ja sam se tada bila slomila i rasplakala se a to je MM rastužilo i razljutilo da smo se tako posvađali danima nismo razgovarali.Najveća greška nam je da nismo razgovarali nego je svatko patio u sebi,zato nemojte skrivati jedno ispred drugoga stanje u kojem ste, jer govorim ti iz vlastitog iskustva jer nam je to odnijelo vrijeme koje smo mogli iskoristiti da poradimo barem na našem psihičkom stanju jer lakše je patiti u dvoje.
Belinda
Draga Belinda, zao mi je sto su rezultati nalaza takvi kakvi jesu.
Hvala vam cure moje
Puno mi je pomoglo već samo to što sam osjećaje prenijela na "papir".
Počela sam tražit podatke za naše rješenje i malo sam popričala sa MM. Svjesna sam da moja tuga neće skroz nestati kroz noć,ali vam mogu reć da sam već sad puno bolje.
Dogodio mi se neki klik u glavi i shvatila sam da je šteta život trošit na tugu. Čim prije prihvatimo situaciju i prestanemo se pitat zašto ja,i čim prije se okrenemo traženju rješenja prije ćemo se moć veselit životu i uživat u njemu!!
Ljubim vas sve i šaljem
belinda7, to je stav - hrabro dalje
belinda-imate jedno drugo ,to je najvažnije,znam da ti to sad nije neka utjeha ,ali meni se(ustvari mojoj poznanici) desilo nešto zbog čega ja sada drugačije gledam na sve.Udale smo se u isto vrijeme,ja nikako zatrudnit,ona odmah imala tu sreću,rodila je prošle godine,nisam joj bila zavidna ,ali mislila sam si :pa kako njoj sve ide od ruke.Prije 6 dana njezin M poginuo je u automobilskoj nesreći,evo odma se rasplačem.
Ostala je sama sa bebom.Mi ljudi stvarno ne znamo dovoljno cijeniti ono što imamo dok to ne izgubimo,svatila sam da nitko nemože u životu imati sve.Mi moramo i trebamo težiti ostvarenju svih vrijednosti u životu, ali moramo i prihvatiti one stvari koje nam možda nisu suđene i živjeti sretno sa svojim najbližima,jer nikad neznamo kakvo zlo nam donosi sutra.
Belinda, stvarno ne postoje riječki kojima ti mogu reči koliko mi je žao
Drago mi je da si bolje
Hvala vam cure
Bony,stvarno pretužna priča (istina)
Zbog tog sam i ja odlučila da se nemam pravo žalit na život i na ono šta mi se dešava,nego ga prihvatit kakav je i krenut dalje. Stvarno nekad ne znamo cijenit šta imamo jer previše žalimo za onim šta nemamo!
Kia znam taj osjećaj nažalost,ja sam izgleda bila više žalosna prije biopsije nego sada. Najviše me mučilo kako ću prihvatit negativne rezultate i bilo me strah da me poslije tuga doslovce ne pojede. Bilo me strah i kako ću reagirat kod dr-a,bojala sam se da ne počnem histerično plakat ili sl.,ali ništa od toga se nije desilo. Kad nam je rekao da NEMAMO NIŠTA ja sam osjetila tugu ali i neko olakšanje. Nemoj me krivo shvatit,željela sam ja da se pronađu plivači,ali nakon tog možemo reć da smo pokušali i možemo krenut dalje sa planovima!
Bio mi je osjećaj kao da je završila jedna velika noćna mora za koju znam da je istinita ali nam je lakše jer je gotova!! Isplakala sam i odtugovala svoje i sada mirno možemo okrenut novu stranicu.Najgora je neizvjesnost! A sad dok znamo na čemu smo,to smo prihvatili i lakše nam je!!!
I tebi želim draga Kia da čim prije doznate na čemu ste da se riješite neizvjesnosti!!!
Isti savjettiki prvotno napisa
tiki_a,jesi ti to meni napisala ili nekoj drugoj od nas,jer ja inače jesam na potpomognutoj? :?
belinda, ja sam se nadovezala na sanelu i tiki, trebala sam sanelu spomenuti.... znam da si "naša"
Pa zato mi nije bilo jasno,jer su njihovi postovi iz 2003.,a mi smo opet podigle topic. Pa mi opet nije bilo jasno ako ide na mene kako ne znaš da sam "vaša"
U svakom slučaju
Mozda ovo nije dobro mjesto za moju temu, malo sam potrazila i nisam nasla istu, pa da ne otvaram novu a svakako ima veze sa emocijama.
Uglavnom - imala sam tri spontana u zadnje tri godine, imam jedno dijete od sest godina i jaaako bih, kao i sve vi, naravno, zeljela, jos. Zadnji spontani sam imala prije mjesec dana i jako me psihicki potresao, sali sam brzo, barem sam tako mislila, "dosla sebi". Oko mene je mnogo trudnih zena i sve je bilo ok dok mi ovih dana najbolja prijateljica nije saopstila da je trudna. Jako sam se obradovala, cestitala, i zaista mi je bilo drago, jer znam da i ona vec neko vrijeme pokusava. medjutim, u isto vrijeme, osjetila sam strasnu knedlu u grlu i kad sam dosla na posao otisla sam u toalet i isplakala se - koliko god mi nije drago zbog toga, osjetila sam pored radosti zbog nje i ljubomoru, ljutnju i svasta nesto. Vjerovatno je to normalno, ali nije mi drago zbog tih emocija
Biserko,
znam kako ti je... Evo, MM i ja želimo 2. i to već 9. mj. i nikako! Moja prijateljica tako lako je dobila 4-to. Drago mi je zbbog nje i sve, volim vidjeti svaku njenu novu bebu, ali me nešto ždere iznutra, ljubomora... Neću otvarati Pandorinu kutiju sad, bolje mi je. Uglavnom, razumijem te.
Hvala, Sreća, pozdrav
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom