Drage moje, ja se javljam ovako sporadično ali čitam i pratim, radujem se i tugujem sa svakom od vas.

Postala sam kukavica - nesmijem uopće nazvati da se najavim kod doktora. Već godinu dana pokušavamo začeti bebu al ništa. U ovom mjesecu bih trebala otići na kontrolu, takav je dogovor s doktorom - ukoliko ne uspijemo do 12.-tog mjeseca, vidjećemo se da, kako je rekao - "nešto uradimo". U međuvremenu sam potpuno klonula duhom. Jako često razgovori koje vodimo MM i ja završe suzama (i mojim i njegovim). Jednostavno vidim da ja nemam snage da se borim se mogućnošću da ne dobijemo bebu. Jako sam depresivna, očajna, neznam šta da radim. Imam osjećaj da mi je cijeli život zakočen. Ni u snovima nemam mira - sanjam da imam bebu. Nemogu opisati kako se osjećam, iako sigurna sam, isto doživljavate i mnoge od vas. Odlazak u krevet mi više ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo, sve je proračunato i isplanirano - uvijek u glavi imamo samo jedno - meni ne pada mi na pamet da uživam.

Muči me i kad odem ljekaru šta će biti - užasno me je strah.

Neznam iz kog dijela sebe da izvučem snagu i nadu. Nisam sigurna da sam ja za sve ovo dovoljno jaka.