Ma eto, nadovezala bih se na vas razgovor.
Sve mi, koje vodimo borbu s neplodnoscu osjecamo slicno, iako mislimo da smo same na ovom svijetu. I meni je prva godina iscekivanja bila najgora, sad su vec prosle dvije i nekako se lakse nosim s time. Postanes svjesna da stvari ne idu bash jednostavno, ali i uporna da pokusas iznaci pravi razlog i rijesiti problem.
A sto se tice trudnoca oko sebe...ehh...i ja ponekad mislim da sam losha osoba zato sto me bole trudnoce mojih bliznjih. Ali kao sto rece Pommy opet mislim da to nije ona zlocesta ljubomora, nego jednostavno iznova podsjecanje na nesto sto toliko zelimo, a ne ide jednostavno. Bas pred neki dan zove me jako dobra prijateljica sva u panici, pukao im je kondom u plodne dane, a ona jos ne zeli dijete (iako joj je 31 godina). Objasnila sam joj gdje da se javi za pilulu "dan poslije" (znam detalje jer mi jedna prijateljica radi u bolnici) i sve kao ok. Ali u meni se javio neki cudan osjecaj ljutnje...kako moze biti u takvoj panici...pa sto i da ostane trudna...nisu im sve materijalne stvari rijesene, ali kada jesu...i misao...sigurno ce ipak biti trudna, bez obzira sto je i te tablete popila (nisu 100% sigurne)....a ja??? Eto, bash sam bila grozna, gledala sam stvari iz svoje perspektive, ja sada ne mogu razumjeti da ona u svojoj situaciji osjeca takav otpor i paniku....a svi imaju pravo na svoj zivot i zelje nam svima nisu iste...a mozda je sve to bila i potencijalna zavist...zato sto je mozda trudna...a ja sam opet dobila m.
Nema smisla biti negativan, nego stisnuti zube, jer u zivotu ne ide sve lako... i ustrajati u borbi...
Eto...neka nam svima iduca godina odnese tezinu sa srca...