Napisah ono za godinu pokretanja topica jer neko poce tjesiti Sanelu - a nje nema vec 4 godine na forumu

A sto se tice topica - iskusila sam i ja kako to izgleda, ali mi vise sam topic nije aktuelan, mogu reci hvala Bogu i homeopatiji. Bila sam jako blizu ruba pravoj depresiji, sama sebe dovela do jako ruzne faze u zivotu i kad sam shvatila da ne mogu pomoci sama sebi, potrazila pomoc drugdje.
U jednom je slucaj muskog faktora vrlo specifican, a to je da nase tugovanje (posebno otvoreno) nimalo ne pomaze braku, muzu, lijecenju neplodnosti - mozda zvuci grubo prema zenama koje (jednako) pate zbog nemanja djece, ali je nesto sto sam naucila na vlastitom primjeru.

po meni je kljucno nekoliko stvari za nalazenje ravnoteze: shvatanje da ponavljanje fraze "Boze, zasto ne mi?" nece izvuci odgovor, preuzimanje kontrole nad situacijom (u narednih 5 godina otici cu na 3 postupka), popunjavanje zivota lijepim stvarima (izleti, hobiji, muzika, prijatelji). nije ovo potpun spisak ali valjda svako ima svoj odgovor.

naravno, svako od nas ima fazu kad je dobro i fazu kad je sve osim dobro (ove druge cesto se poklope s trudnocama zena iz okoline, a koje nisu iskusile nikakav problem, niti im je posebno stalo - bar se tako cini), no bitno je da je to samo faza, dan ili dva mimo ravnoteze, koja se onda vrati. i opet bude dovoljno da je dan fin, da je muz fin, da ima mjesta za sjesti u tramvaju, da je hljeb vruc pa da shvatimo da je zivot fin - iako trenutno nemamo djece.