Barbie časopis i Barbie lutkice strpala bih u isti koš - mislim da se radi o istoj fenomenologiji. Ukratko: dok sam još samo zamišljala kako bi to bilo kad bih imala kćer donijela sam (sama sebi, naravno) odluku da se ona (moja onda još imaginarna kći) neće nikada igrati barbikama (navela sam tu sama sebi ne jedan, već niz razloga... da sad ne nabrajam). U međuvremenu sam pročitala jednu pripovijest Slavenke Drakulić koja je govorila o istoj temi... Sve mi se dopalo... Ali pripovijest je završila (ili započela, više se ne sjećam) nekim već "ozbiljnim" rođkasom njene kćeri (recimo da je bio osamnaesti, možda i dvadeseti...) u kojem majka pita kćer što bi željela da joj pokloni za rođendan, a ona je istog trena odgovorila: "Barbiku". To me malo osvijestilo i poučilo da ne treba baš sve zatomljivati i zabranjivati... dogodi se da sve te sputane i neostvarene želje iz djetinjstva ipak kad-tad "isplivaju" na površinu, samo što to više nije ni u pravo vrijeme, ni u pravoj prigodi... Pa onda biva samo smiješno... i žalosno u isti mah...
Zato sam svojoj kćeri dopustila da se igra s barbikama, čak bih joj i kupila taj bedasti časopis s vremena na vrijeme, kad bi ga poželjela (mislim da ju je to sad polako "prošlo"). I ne samo to: odvela sam je prije 2 godine i na izložbu "Barbie"! Ona je bila oduševljena, a moram priznati da je i meni bilo zgodno to pogledati!