 |
|||
kad su bolesni
onda ste vi - hrabri,neustrasivi roditelji...manji od makova zrna...dobivate atake panike...sve znate i nista vas ne moze pokolebati????
ja sam grozna, prestrasena, samu sebe ne prepoznajem, jucer se gusila u kaslju, ja umjesto da nju smirim pocnem plakati od muke, pa na kraju ona tjesi menenisam primjerenog ponasanja roditelja bolesnog djeteta.
Intenzivno o tome razmisljam i analiziram svoje ponasanje kad je E bolesna vec danima (potaknuta primjerima iz okoline).
Ja sam neustrasiva i hrabra, i hladne glave. Kad prodje frka, onda se "srusim".
A taman ju je uhvatila malo zesca prehlada i danas je ostavljam kod kuce da se ne razvije u nesto vise (da opet ne slavi rodjendan bolesna :/ ).
Ja sam tako nekako, kao flower, sa napadima placa i panike. Nisam ni za sta....funkcionisem automatski, a ne racionalno.
ne radim paniku, smirena sam. utjesim dijete (ili pokusam utjesit, ovisi o djetetu). odradim sto treba.
ono sto sam primjetila je da - ne pricam puno :/ objasnim djetetu sto je i kako je, naravno, utjesim i verbalno i neverbalno, ali - ne pricam puno. kao da u nekoj mjeri postanem neka neemotivno vezana medicinska sestra (ona s onim ooogromnim bijelim ladja-sesirom koja jezdi po dugackim hodnicima
ne znam sto to znaci, ni znaci li ista - tek, primjetila sam to kod sebe...
Litala jel tako bilo i kad je bilo samo jedno? Nekako mislim da i to igra ulogu...i nadam se da cu se bar malo unormaliti kad dodje drugo...litala prvotno napisa
ne radim paniku, smirena sam. utjesim dijete (ili pokusam utjesit, ovisi o djetetu
ono sto sam primjetila je da - ne pricam puno :/ objasnim djetetu sto je i kako je, naravno, utjesim i verbalno i neverbalno, ali - ne pricam puno. kao da u nekoj mjeri postanem neka neemotivno vezana medicinska sestra (ona s onim ooogromnim bijelim ladja-sesirom koja jezdi po dugackim hodnicima
ne znam sto to znaci, ni znaci li ista - tek, primjetila sam to kod sebe...
Ili mi dijete još nije bilo ozbiljno bolesno, ili sam stvarno hladne glave - ali još nikad nisam imala panični strah od bolesti.
Da, zabrinuta sam i muka mi je i žao mi je što je bolestan, ali sam cijelo vrijeme svjesna da mu to ne pomaže, nego da treba moju prisutnost samu po sebi. I trudim se pomoći mu - koliko mogu, i biti uz njega što više.
(ali kad je bolest pri kraju, onda postajemo nemogući - i on i ja, valjda nas intenzitet prethodnih, "bolesnih" dana iscrpi do kraja)
Ja sam totalna paničarka, neopisiva, inače, i to stvarno postaje problem jer me Lea kad zakašlje pita 'Jel' misliš da sam bolesna', a jednom se u polusnu ustala u krevetu i rekla 'Mama, nije mi ništa'.
Ali, kad se stvarno razboli ne mogu reći da paničarim, dosta sam hladne glave i smirena i donosim prilično dobre odluke tj. dosta dobro procijenim kad je vrijeme za juriti na Hitnu, kad za doktora a kad nije itd. Mislim da sam ju jedan jedini put bezveze odvela doktoru, kad je bila malaksala od temperature koju nisam skidala.
Točno takva je bila moja mama (da što bila - još uvijek jest, samo što ne živim s njom, pa me ne može svaki dan pipati da provjeri imam li temperaturu, ali zato preko telefona provjerava jesam li promuklaJa sam totalna paničarka, neopisiva, inače, i to stvarno postaje problem jer me Lea kad zakašlje pita 'Jel' misliš da sam bolesna'
Ali, kad se stvarno razboli ne mogu reći da paničarim, dosta sam hladne glave i smirena i donosim prilično dobre odluke tj. dosta dobro procijenim kad je vrijeme za juriti na Hitnu, kad za doktora a kad nije itd. Mislim da sam ju jedan jedini put bezveze odvela doktoru, kad je bila malaksala od temperature koju nisam skidala.)
Rezultat - ni sad, kao odrasla, ne želim joj reći kad sam prehlađena ili nedajbože bolesna, jer vidim da je to toliko uzrujava, da je želim poštedjeti sekiracije. Nije baš nešto :/
Zato valjda i nastojim zauzeti drukčiji stav prema bolesti nego što ga je ona imala.
Onda sam - uplasena i oprezna ali racionalna....stalno pratim i osluskujem razvoj simptoma ali ne panicarim. Naravno da mi nije svejedno kad je bolesna , ali ne pravim drame. Doduse, do sada na svu srecu nije bila ozbiljnije bolesna....klasicne virozice tak da mozda i nisam pravi primjer.
Ali mislim da bih i u nedaj Boze situacijama reagirala smireno, naravno da bih me uhvatila panika i strah, ali mislim da bi bila u stanju kontrolirati se da to ne pokazem pred njom.
Mozda je to profesionalna deformacija medicinske struke...inace sam uzasan emotivac s pre izrazenom empatijom pa zapravo samu sebe iznenadjujem.
pa, je. sjecam se da je ida imala oko pet mjeseci kad je imala gadan urinoinfekt koji se jos vukao mjesecima, i kasnije, negdje s godinu i nesto, epizodu febrilnih konvulzija... totalno skulirana, hladne glave, odradim sve sto treba...
stajaznam, valjda takav tip... da netko u mojoj prisutnosti otfikari prst (nedajboze, pljucpljucpljuc), ja bi hladno nasla vrecicu za zamrzavanje, pokupila prst, uzela jos nesto smrznuto iz frizera da ga hladi, povela svih na hitnu...
Hajd dobro, ako ga nedajboze otfikarim, nadam se da ces biti u blizini....
pu pu pu
Samo nemoj onaj ivaricin grasak
Ja sebe zapravo baš iznenadim kako smireno reagiram u gadnim situacijama - npr. temperatura usred noći ili napad laringitisa, samo izdajem naređenja, kao robot - lijek, motaj ju u deku, na balkon, ja sam ta koja procijeni da li je za Hitnu ili nije; MM koji je inače KAO coolse sav pogubi. I stalno smirujem Leu, sve joj objašnjavam, nasmijavam ju i zabavljam. Nekako imam i više fizičke snage. Mi smo dosta vremena i proveli po bolnicama pa smo se nekako i navikli.
Ali kad NIJE bolesna griješim, ja sam inače puna strahova, pa tako i oko bolesti. Tu se moram korigirati.
A inače Lea ima cijelu teoriju oko bolesti:
kašlje jer je pojela previše keksa
ima temperaturu jer je dirala lampu
Ovisi koliko je bolestan.
Kod klasične prehlade s temperaturom sam normalna,ali kad je imao gadnu želučanu infekciju ,završio u dnevnoj bolnici na infuziji,a doktorica kaže da prijeti dehidracija,ne znam jel više plakao on ili ja..
pucam po šavovima s odgodom
kad je bolestan onda sam kao robot
ja isto loše reagiram kad sam mu najpotrebnija
ne mogu si pomoći, kad g vidim bolesnog, ajme koma!
čak je siroče znao reći nemoj mama plakati
e tek onda mi rascmoljio
kad smo bili u dnevnoj ( dva puta ) u zaraznoj isto ko i rosa
kažu da je s drugim i svakim narednim to drugačije, da ovuglaš
:?
Kada imaju temp. imam stalno neki pritisak u želucu. Stalno ih provjeravam, mazim i pazim...bila sam u panici kada su mi javili iz vrtića da je Pia pala na glavu i da je na putu prema Rebru jer je klonula.
Drhtala sam, plakala...put do Rebra mi je trajao satima, a kada smo stigli tamo, bila sam smirena i nisam Piju puštala iz ruku.
E to sam htjela reci.....
kad smo same onda sve riješim a onda se srušim. Kad je tata s nama onda imam napade panike.
Ja ga obično paničarim, a MM je taj koji mirno razmisli što i kako.
Kad je dora bolesna, budim se u noći i provjeravam dal je ok. Dajem sve od sebe da ozdravi što prije.
Ako je prehlađena inhaliram ju cijelu noć i tako 3 dana i prehlada je riješena. Jest da je teško cijelu noć dežurati ali to je za moju curku.
Nisma paničar. Ne samo u vezi bolesti, već i inače. Brinem, naravno, ali ne paničarim. Za razliku od njihovog tatice
Jedino mi je ovaj mjesec bio gadan, sad kad su bile kozice i usput neku gadnu virozu, pa je dobila neki loš nalaz, skoro sam se rasplakala. Nakon nje se razboljela mlađa, bila sam stvarno na rubu
Re: kad su bolesni
Ovakva sam u prvoj fazi bolesti dok ne vidimo što mu je ustvari...ja sam grozna, prestrasena, samu sebe ne prepoznajem, jucer se gusila u kaslju, ja umjesto da nju smirim pocnem plakati od muke, pa na kraju ona tjesi mene
Onda se skuliram skroz i dobijem neku posebnu snagu da izdržim bez spavanja i jela koliko god treba. Najgore je što je i mm paničar pa to zaista ne bude dobra situacija doma.
Kad nam je jednom pao s kreveta na glavu,oboje smo plakali cijeli dan i bili van sebe iako mu nije bilo ništa.
Prva temperatura nas je psihički dotukla...totalna panika,morala je doći sveki da nas smiri..trebam li dalje.....
Ustvari,malo je lakše kako je veći pa i može reći što mu je i gdje ga boli,ali gledati ga bolesnog,totalno me psihički dotuče!
Ja sam zasad uvijek dobro držala u tim situacijama, a MM ide iz krajnosti u krajnost: prvo banalizira , a onda paničari...
prije nekog vremena sam postavila sličnu temu, ali su mene mučile 2 stvari:
1) kako se nositi sa bolešću
2) da li sam to nekako mogla spriječiti
s time da je mene mučila više točka br.2, a ja sam je povezivala sa svojom odgovornošću za dijete: da li sam trebala ići tamo-i-tamo, da li bi bilo isto da nisam išla, da li sam baš trebala ići van ili baš ne....
meni se to dogodilo kada je A.imao 1 mjesec i prvi puta prošmrcao (znam da to nije ništa strašno, ali meni je tada bilo), uhvatila me panika da neće moći jesti, da sam ja kriva što je prošmrcao...i tako, baš mi je tada bilo teško.
a onda nam se zaredalo: remenčići za kukove, temperatura 40, bolnica...
i nakon toga sam se skulirala. jednostavno, djeca se razbole i to je tako. što sam ja mirnija i što ja manje pažnje tome pridajem, to je i on bolje.
i taj način se oboje učimo nositi sa problemima i poteškoćama na koje nailazimo...
Zato se ja "nahranim" kad se srećemostajaznam, valjda takav tip... da netko u mojoj prisutnosti otfikari prst (nedajboze, pljucpljucpljuc), ja bi hladno nasla vrecicu za zamrzavanje, pokupila prst, uzela jos nesto smrznuto iz frizera da ga hladi, povela svih na hitnu...
I još neke osobe iz moje bliže i dalje okoline tako djeluju na mene, a litala je prva za koju sam to primjetila, odnosno primjetila sam da tako djeluje na mene
Ja sam bila totalni paničar dok su bili manji. Nije baš da sam uvijek pokazivala, ali sam bila sva u strahu. Sada sam se malo skulirala, pa okrećem i kontam u glavi, ali na van sam uglavnom smirena.
Bauljam u gluho doba noći oko njega s toplomjerom i suzama u očima, njegujem, nježno tepam, pazim i mazim i nosim još više, jače, duže, ali kad treba staviti čepić, špricnuti nos, staviti obloge, kupati usred noći - hladna ko špricer.
Al puknem kad moram još smirivati dede i bake...Pa tko je tu kao iskusniji i kome je utjeha potrebnija?
Bistre glave kad je potrebno procijeniti je li npr. rana za šivenje ili ne...na sreću... jer MM šizne i izgubi se kad djeca zaplaču (samo viče: "šta je bilo, šta je bilo?")
ALi kad se priča završi, kad vidim da je sve OK, počnem drhtat' k'o grana...
I više volim otići na hitnu ili dr. da mi oni potvrde da sam bespotrebno došla, nego razmišljati jesam li ih trebala odvesti ili ne.
kad je u pitanju temperatura, jak kašalj, bolovi u trbuhu i sl.ne paničarim ali sam konstantno na oprezu, mozak mi radi 100 na sat
osim kad je u pitanju krv, to jednostavno ne mogu
npr. ove subote je Lara u žaru plesanja op... na pod, krv šiklja (ili se meni tako činilo), pukla koža na bradi, srećom nisam bila sama. nakon 15-ak minuta odlučimo ići u Klaićevu jer izgleda da bi trebalo šivanje a meni noge otkazale, sjedam s njom u naručju i crni mi se pred očima.....poslije sam opet o.k.
Zavisi od težine stanja. Ako je nešto što smo već prolazili (temperatura, gušenje, prehlada) ne paničim, malo me je uvijek strah, ali onaj korisni koji bilda adrenalin, da ne moram spavati, da mozak dobro radi. Ako su simptomi čudni, vidim ih prvi put, i ne daj Bože, učine mi se kao neurološkog porijekla, onda sam izbezumljena, ali i tad uspjevam, bar smisliti koga da zovem ili gdje da jurim, da rješavam problem.
e da ja sam toliki kuler kad je mala bolesna da uglavnom iznenađujem sama sebe- sad smo imali gripu temp. 39,4 mm šizi hoda gore-dolje a ja 3 dana ne spavanja sve ok i uglavnom mica ozdravila a ja podlegla kolko me spipalo
inače kad padne pa se jako udari i plače sve kul ali nakon par minuta se tresem ko šiba
Kad je K morao dvaput u bolnicu zbog urinoinfekcije sa 5 i 6 mjeseci (a imao je visoku temperaturu i bio cijeli umrtvljen) plakali smo i ja i MM, ja sam se samo u sebi pitala zasto on, zasto mi, hoce li sve biti OK). Tamo sam bila mama junak, dojila, tjesila, nosila, nisam spavala, sve obavljala...
Svaka nova bolest meni stvara uzasan grop u zelucu, i svaki put mi je u krajicku mozga onaj uzasan strah da je nesto opasno, lose. Vjerovali ili ne, ja se onda podsjecam na forum, sve one mame 'tamo', koje su tako cool i hrabre i brinu se za svoje malise, koji eto nekad moraju i odraditi kakvu temperaturu, virozu, udarac i slicno, pa se onda malo primirim. I manijak sam koji odmah mora sve znati, istraziti, nauciti, zivkam okolo, citam, surfam - kasnije me i doktori hvale koliko sam upucena u problematiku
Kako kada, uglavnom sam hladne glave, ali kad npr. povraća od posljedica šlajma onda me zna uhvatiti panika, na par sekundi, ali se brzo skuliram.
Ja sam neustrasiva i hrabra, i hladne glave. Kad prodje frka, onda se "srusim".znam zašto sam takva, MORAM se potpuno emocionalno distancirati, da bih mogla smireno djelovati.kao da u nekoj mjeri postanem neka neemotivno vezana medicinska sestra (ona s onim ooogromnim bijelim ladja-sesirom koja jezdi po dugackim hodnicima ) koja ce nekom rutinom odraditi fizikalije...
u suprotnom bih doživjela napad panike i samo pogoršala stvar.
eto mene..ja sam ...nesto izmedju...hrabra ali zelim odma sve napraviti pa napravim sebi nekad malo paniku,uglavnom je glava 90% hladna , i kad sve prodje ja se skoro onesvijestim od bolova u tijelu i bubnjanju glave ak je nekaj ozbiljno-kao npr kad smmo bili u bolnici ili kad mi se gusio dva puta na rukama....ma u biti sam hrabra jako i kraj 8)
Uhvatila me panika kod prvog napada laringitisa, kad se doslovce gušio pred nama u 2 sata ujutro. Kasnije napade smo mirnije odradili MM i ja, za neke nismo ni išli na hitnu jer bi ih doma smirili.
Za ostale boleščine (viroze i sl.) ne hvata me panika. Šta kaže litala, odradim redom sve šta treba.
uglavnom sam medicinska sestra, ne panicarim
nemam ni naknadne manifestacije
jednom sam se skoro skljokala u nesvijest, kad je R. pala i otkinula nokat
(inace nisam pretjerano gadljiva na krv i te stvari, al tad me bacilo)
kad se moj meni na rukama prvi puta gusio mirno sam sve odradila dok nije prodisao, kad se sve smirilo i kad smo legli cijelo tijelo moi se treslo u drhtavici i suze su samo tekle, bila sam njema....najgore je to sto sam bila sama i svjesna toga...kasnije je stvar navike na te situacije
ja dok su bolesni, izvana sam čist ok. nema panike, sve obavljam po ps-u, mogu bez spavanja tjedan dana bez problema, ali...ja tih dana niti jedem, niti pijem, u grlu kao da imam neka vrata koja se zatvore i ja nemogu ništa progutati. Sve to izduram čvrsto na nogama, ne rušim se, ne klonem (ali samo izvana), iznutra je druga pjesma.
Onda kad ozdrave, a ja se opustim i prespavam noć kak spada, ja se tak razbolim da moram leći u krevet. Ili dobim temperaturu bez nekog vidljivog razloga ili me glava luđaćki boli po tri-četri dana bez prestanka ili sam jednostavno sposobna samo ležati i žmiriti.
Mislim da me ništa toliko fizički nemože iscrpiti, ali onaj stres kojeg prehodan čvrsto na nogama, učini svoje i problemi se pojave kad to tako par godina sve skup trpiš i slažeš duboku u sebi i onda jednog dana pukneš, a da ni neznaš.
Mislim da bi bilo bolje kad bi se mogla onak dobro isplakat kad mi je teško, a ne ovako čuvati svu tu oluju u sebi.
U situacijama u kojima znam što treba raditi to i radim, bez emocija.
(nismo imali ozbiljnih zdravstvenih problema)
Ali ja ne znam što treba raditi kad se dijete guši od kašlja ili laringitisa.
U takvim slučajevima zvala bih valjda hitnu.
Ili mi neka od vas može objasniti?
više ne paničarim
dok je bila mlađa nisam paničarila, ali samo bila ko muva bez glave.
sad prvo smirim njenog tatu koji bi za svako njeno kašljuc trčao kod pedijatrice, odgovorim ga od takve sulude ideje i onda se posvetim njoj, naravno ne za svaki kašljuc.
Hladne sam glave kad je bilo tko, pa čak i ja, bolestan. Zbilja ne vidim razloga za paniku ako se ne radi o neizlječivoj bolesti, a i onda nema više koristi od panike.
Kad su prehlade i kašalj u pitanju, moji klinci nisu bili bolesni duže od par dana, a i doma sam s njima tak da nisam klekla i razbolila se kad su oni ozdravili nego smo sve prehodali smireno i bez panike.
Zarazne bolesti, kuc-kuc, nisu imali.
No...
moja kćer je rođena sa deformiranim stopalom i iza sebe ima 3 operacije, već 2,5 godine 2x tjedno ide na fizikalnu terapiju, bezbroj gipseva, longeta, premjeravanja stopala, RTG-a itd. Ona se drži super, koliko može. Ja se držim odlično, ne dam se, ne posustajem, ne plačem pred njom. Kontrole i pregipsavanja su mi kao dobar dan. Slamam se kad dođe do hospitalizacije. Kad vidim njen bezizražajan i hladan pogled dok ju stavljam u bolnički krevet, njena tuga je pregolema, ali nikad nije plakala, samo je šutjela i šutjela. Njen odlazak na operaciju, njeno malo tijelo na bijeloj plahti bolničkih kolica, oči zamućene od sredstva za smirenje, sati iščekivanja povratka iz sale, silne suze progutane u tišini bolničkog hodnika, ma kaj da vam pričam, koma.
Prehlade i temperature nama su mačji kašalj. 8)
Panika koja mene obuzme nije ona klasicna, vidljiva panika i paraliza. Ne. Ja funkcionisem, kao robot - sto rece Marija, ali problem je sto (ja sam poznati psihijatrijski slucaj) ja od najobicnije prehlade u svojoj glavi scenario dovedem do takve tragedije, da je to strasno...
I nije to samo vezno za dijete, nego za svaku blisku osobu koja kihne.... :/
Strasno. Za dugi lijecnicki tretman....sa upitnim ishodom...
hladna, odradim uglavnom kako treba, ali u sebi vrtim sve moguće crne scenarije, najgore dijagnoze i u stvari sam u.rana do kostiju
ja sam 8) dok je potrebno,ali kada sve
prođe onda sam gotova
ja hiperventiliram vec od naslova topika
Nisam paničar. Prehlade, kašljevi, viroze sve to klinci prođu. Ja sam se već tak istrenirala da sama uspijem prepoznati kad je viroza , a kad je neka bakterijska beštija. Uglavnom dr. nas vidi kad dođemo po potvrdu za vrtić, ili kad nisam sigurna ali i onda u 90% sam u pravu.
Ak dijete osjeti uzmenirenost kod roditelja i ono samo postaje još više cendravije... Kod bolesti doma se ponašamo normalno, jedino više mženja, crtića uglavnom ono što dijete traži.
I te vrtićke bolesti, sve je to mačji kašalj, naspram roditelja koji imaju djecu sa kroničnim oboljenjima, roditeljima koji imaju djecu sa PP kojima savka prehlada može završti groznim komplikacijma.
nisam niti ja paničar, dapače. Ali zato imam doma račića koji nadomjesti svu potrebnu frku i paniku
ovako i ja.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom