Nešto sam smrdala s quotanjem (Filip mi napada tastaturu dok tipkam). Htjela sam dodati da sam se jednom doslovno tresla ko šiba kad je prošla frka, al dok je trajala, nisam okom trepnula da ne preplašim F.
 |
|||
|
|
|||
Nešto sam smrdala s quotanjem (Filip mi napada tastaturu dok tipkam). Htjela sam dodati da sam se jednom doslovno tresla ko šiba kad je prošla frka, al dok je trajala, nisam okom trepnula da ne preplašim F.
ja za razliku od ovih medicinskih sestara NAJBOLJE funkcioniram kad me adrenalin trese
sto vam to znaci da ste post festum - gotove, skrsene? kako se to manifestira?
mozda sam i ja nekad gotova pa ni ne znam? :/
nervoza, zivcanost, plakanje. neki dan kada je bio potres ja sam bila jedina skroz pribrana u kući, kada je frka prestala i ja se opustila ulovila me takva žgaravica da sat vremena nisam mogla disati.
Kaka je B ostao u bolnici sve sam super odradila dok nisam dosla doma a onda sam ulovila plakati. U tim mi situacijama pomaze intelektualiziranje pa sam sjela za komp i satima surfala ne bi li sto vise doznala o njegovoj dijagnozi.
evo npr jedne moje situacije, vec sam pisala na forumu
ivar je jednom, jos toddler, legao na krevet i pravio se mrtav, jos poredao neke loptice skocice u usta svinja mala (naucio te fore s mrtvacima od rodice koja je tad imala oko 5), dok sam vristala i trcala prema njemu, a on nije reagirao cak ni ocima, tresla me panika, bubnjalo mi je u glavi, ali sam imala cijeli scenarij, prvo hitna pa heimlichov pa onda fotke u glavi gdje su mi kemijske ako cu trebati napraviti traheotomiju, da ne pricam da su mi u isto vrijeme isle slike pogreba, (vidjela sam sve prisutne) i mojeg ritualnog samoubojstva ili u blazoj verziji odlaska u misiju u afriku.
sve to u sekundi koliko je trajao put od vrata do kreveta
kad sam dosla do njega a on umro od smijeha, pala sam na pod, ono doslovno se skljokala i pocela se tresti i plakati a on isto sa mnom: sto je beba cinio mami, sto je beba cinio mami.
ne znam koliko je trajalo dok nisam noge ponovo osjetila, 15 minuta valjda
kad je bio u bolnici zbog operacije, kad je imao prve astmatske napade, kad je negdje daleko od mene a u nekoj situaciji koja nije 100% sigurna, uvijek mi je tijelo pod naponom, doslovno me trese cijeli dan
ali kazem, to meni pomaze da mi mozak bolje radi
Ivarica, :shock:
Tu nitko ne bi ostao hladnokrvan!
Ajme, ja sam se na ovo sad rasplakala.ivarica prvotno napisa
Ja se raspadnem, skroz. Ne na prehlade tj. nešto postepeno (istina, srećom osim prehlada i nije bio stvarno bolestan) nego na iznenadnu situaciju. Kad je pao s kreveta dok sam ga presvlačila, krenula sam s njim golim, na koljenima, prema izlaznim vratima... sreća pa je došao MM koji mi je na moje "idem na hitnu" uzeo Tina iz ruke. A kad je s pet dana morao ostati u bolnici to je bilo strasno, ležala sam na Kantridi na podu pred vratima i gušila se, rekao je MM da se više brinuo za mene. Općenito mi pomisao na bolnicu blokira dovod kisika u mozak.
Zapravo sam sličnu temu htjela i sama prije dosta vremena otvoriti s naglaskom na pitanje kako se ne raspasti. Ja sam u obje krizne situacije imala uz sebe V. koji me "skupio", ali ne znam što bi bilo da sam bila sama. Ima li kakvih vježbi? Kako se naučiti reagirati racionalno?
Moj G. je sa godinu i po imao jako tešku upalu pluća i još koješta pride,
i zaista je malo falilo da tragično skonča.
Tad sam prvi put plakala iznad bolesnog djeteta oko čijeg krevetića su hodala dva doktora i 3 medicinske sestre ne znajući više šta da rade s njim.
Nakon toga, svaki konkretniji kašalj meni bi odsijecao noge i zaustavljao dah.
Kad tek počne neka bolest da se razvija sva sam ko na iglama, samo čekam da se nešto desi.
Ali se trudim da ne paničim.
Najlakše je kad napokon skontaš koja je bolest u pitanju i koja terapija odgovara, onda funkcioniram više-manje automatski.
U vrijeme davanja terapije svjesna sam toga da je dijete bolesno.
Ostatak vremena ponašam se kao da je sve ok, pokušavam ne praviti preveliku dramu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom