Meni su smetale naočari... ne samo da su me zezali zbog njih, skidali mi "cvikere" i koješta, nego sam ja sama sebi s njima bila ružnaaaaaa
Tako je mene moja mama, nakon jednog sličnog plakanja kao kod anchie76, odvela u kabinet za sočiva. Ooooo kako sam bila srećna :D Silno me ispregledali, stavili sočiva za probu, a ono - žuljaaaaa :sad: Vele, to je tako svima, proći će kad se oči naviknu. Stigla su i moja sočiva, treba da ih nosim tri mjeseca, pa kontrola. Preplakala sam ta tri mjeseca. Sve mi je smetalo, od vodice za vlaženje sočiva, samih sočiva, vjetra, zadimljenog prostora, previše svjetla... Džaba, ja se pogledam u ogledalo, koliko sam sebi lijepa bez naočara, pa stisnem zube i ubrišem suze, pa ponovo... Završila sam na kontroli, sa konjuktivitisom i sažalnim pogledom mog oftalmologa: "Skidaj to dijete, nije to za tebe. Nosi naočari, ima tako lijepih okvira, svaki dan možeš nositi drugi." Zamislih se ja pošteno nad tim riječima mog dobrog čika-doktora, i zaključih da ima pravo. Od tolikog šarenila, naći će se nešto i za mene. I prestadoh da mrzim svoje cvikere i proklinjem genetiku koja baš meni udijeli +4 cyl. (ne, nemam 100 pari naočara, samo dva )