Svim curama i njihovoj savršenoj dječici veliki

I ja sam veći dio onog najgoreg puberteta bila okupirana raznim kompleksima. U osnovnjaku kombinacija naočale + klempave uši... koma mi je to bilo, a starci nisu htjeli ni čuti za leće prije srednje škole. Ljeto prije polaska u srednjak dobila sam dugo željene leće i preporodila se, dan danas sam ludo vezana za njih i ne podnosim naočale. Klempice sam skrivala frizurom, iako me to i dalje mučilo, ali roditelji mi nisu bila podrška u tome, nego su stalno ponavljali kako sam divna i kako se to ne vidi, da bezveze izmišljam, bla, bla.... Napokon, kad sam već bila dovoljno odrasla da donesem sama tu odluku, uz podršku tadašnjeg dečka (današnjeg mm-a), sama sam si sredila operaciju i odšetala se do bolnice, tata je samo trebao doći po mene nakon operacije, a ja sam te iste večeri išla kuhati samo da mu pokažem kako nije to ništa strašno, a boljelo me za poludjet... a tek kad je anastezija i lijekovi protiv bolova popustila... koma, boljelo me još mjesecima, ALI to je najbolje što sam u životu napravila za sebe. Prezadovoljna sam novim ušima i riješila sam se velikog kompleksa.
Možda ću zvučati bahato, ali prvo što sam gledala na curama, odmah po porodu, osim, naravno jesu li žive i zdrave, bile su uši. Srećom, naslijedile su tatine, ali i da nisu, naravno da bi mi i dalje bile savršene i prekrasne. Bojala sam se najviše njihovih eventualnih kompleksa, koji su meni bili stvarno strašni baš u najosjetljivijem razdoblju. Znam samo da bih se u tom slučaju trudila više ih razumjeti nego što su moji roditelji mene i ne omalovažavati njihove komplekse, nego se potruditi da ih riješimo.

Inače, puno toga je i u glavi... evo, danas imam super uši, ne nosim naočale, ali kilice su krenule u opasnu invaziju...