Ovaj Vedranin post je nenadmašan, ali pokušat ću dočarati moju motivaciju... Ja nisam znala da želim biti doula, ja sam znala (nakon moja dva poroda) da želim opet vidjeti/doživjeti porod, bilo da ja rađam, bilo da budem na nečijem porodu. Obožavam porode. Fascinira me snaga ženskog tijela i duha, čarolija poroda, novi mali život koji dolazi, žena koja postaje majka, mirisi, zvukovi, ma sve... Igrom slučaja ukazala mi se prilika i čast da prisustvujem porodu i osim opće fascinacije i oduševljenosti nakon tog prvog iskustva počela se pojavljivati i želja da ne samo prisustvujem porodu i besplatno se opijam hormonima nego zaista da ženi u porodu "služim" - kako riječ doula i kaže - da joj budem potpora, ohrabrenje, pomoć, zaštita, pa i tako da sam samo kraj nje, što nezamjetnija moguća. Nakon što mi je Tiwi to dopustila na svom porodu, još sam sigurnija da je douliranje, kao i savjetovanje o dojenju, moj poziv.
Mentorice su mi bile na neki način sve moje prijateljice i njihova iskustva s poroda, te znanje, posebno cura iz Rode koje najviše rade na porodima. Ali valda najveća mentorica mi je bila moja Nola kad je onako osnažujuće prošla kroz mene i smirila se na mom trbuhu.