Prije par mjeseci svjedocili smo prizoru umiruce vjeverice (nesto stvarno nevjerojatno - izgleda da se zbog hladnoce i/ili neiskustva (bila je mlada) okliznula i pala sa stabla; kad smo dosli do nje bila je jos ziva, ali ne za dugo ).
J i R su bili svjesni sto se dogodila, bili su tuzni, ali sve je ostalo na tome. T je ispocetka entuzijasticno odbijala cuti nase obzirne, ali sigurne konstatacije da joj srce vise ne kuca i veselo govorila da "spava". Kad smo konacno vjevericu stavili ispod suhog lisca (bio je zaista poseban osjecaj drzati nesto tako prekrasno u rukama...), T je gorko zaplakala. Bila sam u velikom iskusenju da prizovem u pomoc zagrobni zivot, ali ipak sam ostala na tome da ce mnoge druge zivotinje zivjeti u sumi umjesto nje, a da ce ona zivjeti u nasem sjecanju. Od tog dogadaja ne prestaju Tonkina pitanja o smrti - tko ce kad umrijeti, s koliko godina i sl. Koincidentno, moja baka je u svojim posljednim mjesecima (ili danima) zivota. O tome skoro svakodnevno pricam s T (ovo je puno lakse prihvatila, ne znam da li zbog prethodnog iskustva s vjevericom ili neceg drugog), zapravo - ona potice razgovore o tome. Otvoreno pokazujem svoju beskrajnu tugu zbog toga sto nas baka napusta, ali i naglasavam da oni koje volimo zauvijek i svuda ostaju s nama. Ne znam na kojoj razini to dopire do nje, ali ti su razgovori i njoj i meni na neki neobican nacin ugodni, smirujuci.
Mislim da je svako dijete posebno u svom poimanju smrti, ali da od tih tema, kao sastavnog dijela zivota, ne treba bjezati, vec ih predstaviti djeci na nacin kako to najvise odgovara nasem svjetonazoru.

Inace, najnovija Tonkina igra (inspirirana Harry Potterom) je pripremanje napitka za besmrtnost