mamina i tatina priča za prvi....
Mamina priča:
Sve je počelo kada sam na zadnjim stranicama jedne knjige o trudnoći ugledala «plan poroda».Nisam ga prvo htjela ni čitati nego sam ga samo letimično pogledala i pomislila: ah, lijepo, ali o tome mogu kod nas samo sanjati…Da mi je netko rekao da ću s takvim sličnim planom u rodilište, nasmijala bih se…a šta drugo? Zapravo, naša najvažnija odluka vezana uz porod je bila: da budemo zajedno na porodu, da doživimo oboje to predivno iskustvo rađanja našeg malog bića, da imam podršku mog dragog i da se izborimo za što ljepši i prirodniji porod. Ipak, kako se je termin poroda bližio, naše nade su sve više tonule jer je vladala sezona gripe, a sa njom i zabrana prisustva tata na porodu. Točno tjedan dana do mog termina bila sam na kontroli u bolnici gdje sam zapravo trebala roditi. Još je trajala zabrana do daljnjega, a usput pitanje: dali želite ostati odmah u bolnici da rodite? Ne hvala….ja bih radije pričekala…Sjetila sam se prvog poroda i svih «blagodati» moderne medicine. Tih dana pred porod sam već bila prilično umorna i pomalo luda….Nekako se je sve urotilo….jedno rodilište preuređuju, za drugo treba tečaj, treće i četvrto gripa….Od muke sam čak zvala i epidemiološku službu….Tad je mm rekao: pa idemo u Rijeku….Tako sam bila sretna što je on to prvi predložio… odmah sam poslala e-mail primalji Barbari i u sat vremena dobila odgovor: dođite nema problema. Postajemo euforični i smišljamo plan kako sve organizirati u najkraćem roku, dogovaramo se da nećemo nikome reći osim mojoj mami, jer ona nam je logistička podrška, mora čuvati Saru dok smo mi tamo. Javljam joj : mama mi sutra idemo u Rijeku tamo ću roditi, a ona kaže: ti si luda sutra ti je termin, odite danas. Moja otkačena mama mislim da nije ni trepnula, više je bila u brizi da ne rodim brzo kao što je ona mene, sama-samcata (tata je iz govornice zivkao taxi,hitnu) pa su nas poslije obje vozili u bolnicu. Uglavnom poslušala sam ju i krenuli smo istu večer s namjerom da se istinski opustimo, da uživamo, da se posvetimo jedno drugome ,radimo sve ono što nismo smjeli u trudnoći i pripremimo što ljepše i romantičnije za dolazak naše bebice. Došli smo dosta kasno jer smo morali često stajati zbog mojeg mjehura, a i malo smo se izgubili. Pronašli smo smještaj i teta nas je dočekala s čajem. Ujutro sam se sjetila da bih ipak mogla na pregled u bolnicu, ali naravno nisam imala uputnicu, kasnije ju je mama poslala busom, a sa njom je došlo i pisamce naškrabano na listu papira istrgnuto iz bilježnice:» Drži se hrabro!» «Volim te, pusa!» Sarah! To me je totalno raspekmezilo, moja curka…tako brižna…
Na pregledu su svi bili ljubazni, doktor me je sam pitao gdje mi je plan poroda. Rekao je da mu se čini da ću vrlo brzo roditi…i imao je pravo!
Poslije smo prošetali gradom, svratili na pašticadu u Tower centar, malo šopingirali. Uhvatio me umor pa smo se otišli odmoriti, taman sam se istuširala, ogrnula ručnikom i legla na krevet kad ono-pljus…ništa od kave u Opatiji…
Pukao mi je vodenjak i jedva je mm stavio ručnike pod mene da ne smočim krevet, stvarno je bilo puno vode. Prvo sam oprala ručnike za sobom, obavili smo akciju brijanja, još jedno tuširanje i krenuli. Smjestili su me brzo u rađaonu i dok sam čekala dragog činilo mi se kao čitava vječnost, odmah su mi počeli jaki trudovi i pomoglo mi je kada sam stiskala jednu štangu na krevetu, sestre su se malo bojale da ju ne potrgam, došao je napokon mm i onda sam nastavila stiskati njegovu ruku, pitale su nas imamo li svoju glazbu, nismo imali pa su nam pustile njihov cd instrumentalne glazbe i prigušile svjetlo. Ja sam ležala na boku, muž mi je masirao leđa, a primalje su za to vrijeme pripremale strunjaču i stolčić, tada je došla druga smjena i mi smo se pozdravili sa dragim sestrama na odlasku, uspjela sam pročitati na pločici ime nove primalje-Barbara, tako sam bila sretna jer sam o njoj čitala takve predivne priče, uspjela sam joj između trudova reći: ja sam vam slala mail da ću doći. Posjeli su me na stolčić da odradim par trudova, sjela sam na loptu i ljuljala se ali mi nije odgovaralo u trudu jer je već glavica bila nisko, opet sam sjela na stolčić, muž me je odostraga držao i masirao, Barbara mi je stavljala vruće obloge na međicu, gledali smo nasuprot odraz u vratima kako se već vidi glavica, nisam smjela tiskati, već prodisavati trudove, ona je klečala pored stolčića i čekala svaki novi trud da ga zajedno dišemo: Zažmirila sam da se mogu koncentrirati samo na disanje, koje je bilo više sssiktanje. Onda je nakon nekog vremena rekla da se pripremim da tiskam iz sve snage i sa tri ili četiri truda je došao naš mali anđeo na svijet. Kada sam otvorila oči vidjela sam doktore koji su samo stajali po strani, više pripravni ako se nešto zakomplicira. Odmah sam ga primila i na kratko je prestao plakati, kao da je htio reći: «mama ne brini, nije bilo traumatično» To naše malo predivno biće je napokon ugledalo svijet točno na termin poroda, čekali smo da pupčana vrpca otpulsira, tata ju je prerezao. Pokazala nam je posteljicu dok su Jana vagali, dodirnula sam ju, izgledala je kao neko vanzemaljsko biće…Barbara je tada rekla: da vidimo kako će tata prvi put obući svoju bebu. Nakon toga sam dobila dva šavića, Jan se je za to vrijeme upoznavao sa tatom. Pustili su nas poslije da se više od dva sata mazimo, papamo i tata je umoran, ali sretan otišao spavati. Sutra je morao za Zagreb. Jedva sam dočekala dan izlaska iz bolnice. Bila sam uzbuđena: kako će naša dječica reagirati na našeg novog člana obitelji…a ispalo je savršeno kako sam se bojala i poželjeti.
I tatina priča:
Godinu dana od tvog rođenja, a kao da je bilo jučer i još brže unatrag do onog malog plusića koji je značio tvoj život. Vrijeme je tako brzo prošlo, rastao si u trbuhu, ritao se, nisi baš dao mami da spava, uz sve te žgaravice i bacakanja u trbuhu. I konačno zadnji tjedan pred porod već smo svi ludi od čekanja, a u Zagrebu je gripa i tate ne mogu na porod. No tvoja mama surfa po internetu i otkrijemo da se u Rijeci može, a i porod je prirodan na stolčiću. Odušeljeni smo i 11.03. krećemo na put s trbuhom nikad većim i željom da te što prije vidimo. Rijeka 22h lutamo po gradu i tražimo dogovoreni smještaj. Ujutro idemo u bolnicu, doktor pregleda tvoju veliku, prekrasnu mamu i kaže da ćeš uskoro. Oko 16h puca vodenjak i na putu smo u bolnicu. Nema panike, treće si nam dijete i sve znamo. U bolnici smještaju mamu u sobu, ja obavljam formalnosti i evo i mene u lijepoj sobi sa ljubaznim sestrama i mamom koja je jedva dočekala da mi stisne ruku. Pomažem koliko mogu, držim za ruku, dajem vodu, jako palcima stišćem u predjelu kičme, sve kako bi bol bila manja. Isprobavamo stolčić, loptu i sve je nekako teže što ide prema tvom izlasku. Sestra Barbara je pažljiva, pomaže tvojoj mami da joj bude lakše. Ja masiram držim mamu za ruke, tu sam svim svojim bićem i čekam tu malu glavicu. 20.05. naša beba je tu, sa nama. Taj trenutak je živ u sjećanju i živjet će uvijek. Nekoliko minuta kasnije ponosno režem vašu pupčanu vrpcu. Sretni smo dok te peru ,važu i mjere. Sestra me zove da te ja prvi obučem i evo tu sam kraj tebe, oblačim te, dok se ti stvarno uopće ne buniš i ja sam ponosan do neba. Nosim te mami na ciku i uživam u tvom prvom cicanju. Bilo je to kao san ,a opet sve tako jasno i svjesno. Donio si nam sreću i ljubav, ispunjene dane i noći. Ti nam činiš ono obično, tako zanimljivim i lijepim. Usrećio si mamu, tatu, seku, i bracu napunio nam srca ljubavi, a tvoj osmjeh nam liječi sve umorne dane. Jan volimo te!
 |
|||
Odgovori s citatom
imenjaku
emira prvotno napisa
