 |
|||
Kako preživjeti negativnu betu
Jutros konačno napravila betu , podigla nalaz i opet besramni jednoznamenkasti broj.
Kako podnosite ovakve situacije i koliko vama znače riječi tipa "biti će drugi put" i "treba vremena" .Sada me to sve samo iritira ... kako preživjeti današnji dan ...
Plači, plači, plači. Nema druge, jedino tako možeš isprati tugu.I imaš PP.
Žao mi je katita17.
Preživjet ćeš, naravno, evo prošlo je već više od pola dana.
Plači ako ti se plače, odmakni se od foruma ako osjećaš da će ti tako biti bolje ili naprotiv, ako nas trebaš tu smo!
I meni je žao. Meni te riječi utjehe ništa ne znače, ali znam da znače ljudima koji me vole i koji mi ih upućuju pa ih ljubazno odslušam i zahvalim se na dobrim željama. Ja ne budem više tužna kao nekad, više budem ljuta i nervozna ko' ris dan-dva prije vađenja bete i dan nakon, a onda "presložim trupe" i malo se bacim na ostale aspekte života koji su u MPO ciklusu zanemareni (kino, izleti, itd.). Drži se...
Žao mi je...
Što reći pametnog, malo je toga, znam da sve zvuči isprazno. Odtuguj, isplači se a onda se okreni svom mužu, radite zajedno ono što volite, otputujte negdje, odmorite se. Budi u društvu, budi s bliskim ljudima. Mislim da se dobro sjećam da ti imaš jedno dijete, ono ti je najveća utjeha.
A onda ponovo, s novom nadom u postupak!
Jako mi je žao ...
Isplači, odtuguj ... a onda u nove nade i pobjede ... pusaaa
Ja plačem do besvjesti i MM zajedno sa mnom
Sve teže podnosim neuspjehe.
Plači,viči,tuguj...daj si vremena da preboliš (zaliječiš) i kad to sve prođe doći će dan i reći ćeš "Idem dalje"
šaljem ti puno virtualnih zagrljaja.
katita17, jako mi je zao
Nakon negativnog nalaza, uvijek kazem sebi da sam uradila sve sto je bilo u mojoj moci. Stvari su takve kakve jesu i ne mogu ih promijeniti.
Boricu se dokle budem imala snage i moci, pa ako je sudjeno bicu i ja nekome mama.
ja reagiram kao ina33 i dee-dee zmiksano... ljuta i nervozna prije bete, na dan bete - šokirana (kao i danas beta: negativna
... cure moje sad se već malo bolje osjećam ...čula sam se s par cura sa transfera i izgleda da on nas pet tri su trudnice ...
... ma doći će opet mojih pet minuta , pardon devet mjeseci ...
Danela , hvala ti puno
sve će bit u redu. evo, već ti je bolje. puno te pusamo bembo i ja
Katita
katita znas i sama, sve se prezivi..nekako se skupi snaga, i ide se dalje...do tada
Recepta,mislim,nema....svega tu ima,a tuge i straha najviše...Al slijedeći dan sam ok...bar se tak ponašam i ne dam da mi itko više to spominje....
JER IDEM DALJE....
Šaljem ti veliku pusu...
Slazem se katita, doci ce tvoje vrijeme, to su dobre vijesti sto si rekla, naravno bile bi bolje da si jedna od one 3 cure ali samo jos malo...i bit ce. Ja dosad nisam dozivjela nikakvu betu ali me za sad ubijaju minusi na testovima...mrrzim ih
Katita suze su najbolji ispušni ventil. Ja se dobro istulim kad sam solo doma jer onda mi je najlakše i bacim se u druge vode da napunim baterije.
Mene je spašavao dogovor za slijedeći postupak i odmah bi svoje snage usmjerila ka drugom postupku i zaboravila na negativan rezultat
Žao mi je katita17
Evo i ja sam danas saznala da imam negativnu betu i mogu reci da mi nitko i nista danas nemoze pomoci,imam potrebu plakati i isplakati dva tjedna nadanja i iscekivanja.I mislim da cu danas to i raditi, plakati i plakati....
Žao mi je, cure!
Ne znam što bi rekla!
Mislim da bi i meni bilo lakše da se isplačem,ali ja to uopće nemogu.I inače sam tip koji kad je frka ostaje hladne glave,a poslije proživljavam sve puno duže od ljudi koji ispale,ispušu se i idu dalje.Kad je moja beta bila 1,2 osjetila sam kao da me netko udario u trbuh,udahnula i krenula dalje,čak sam ja bila ta koja je smirivala sve oko sebe.Ali sada nakon mjesec dana vidim da bi bilo bolje da sam se isplakala,jer sada plačem na neki glupi film,na bilo koju emotivniju scenu na tv,bez obzira da li lijepu ili ružnu.Vjerovatno bi psihijatri postavili nekakvu dijagnozu
šaljem ti jedan veliki cmokivkica prvotno napisa
Hvala, nemoj opet tulim
cure, svima želim puno snage i hrabrosti za dalje i... vrlo skoro BEBU!
A onda smo se obično i napili, ne ozbiljno, ali onako da lakše prođe večer... Ujutru je sve, ipak, ponovo bilo lakše...
''Stare'' cure znaju da mi je tako bilo i zadnji put, nismo stigli napravit betu, a zbog krvarenja koje mi se pojavilo točno u dan kad nisam trebala dobit big M, mislila sam da je opet ništa, pa se isto tako isplakala, napila od jada, popušila kutiju cigareta da bi sutradan test pokazao plus
I zato vam želim što prije jednu tako ludo jutro!
katita17, ivkica, RMaria ... cure žao mi je što nije uspjelo ovaj put, ali bit će, sigurna sam u to ...
draga, uzasno mi je zao.
pusa svim hrabricama!
Re: Kako preživjeti negativnu betu
Danas sam i ja opet doživjela poraz....Upravo se i ja pitam kako preživjeti, kako pogledati MM u oči kad dođe doma, kako doći na posao u ponedjeljak, kako pričati s frendicom koja je trudna, kako ići na krstitke sljedeći mjesec....milon kako...a nikako naći formulu TAKO.
Nemam više živaca ni za VV, ni za gužve i čekanja, moram hitno nešto promijeniti...
AnitaK, jako mi je zao. Razumijem te jer sam i ja na VV i ubijaju me gužve i osjećaj da mi se doc, uz njegovu najbolju volju i želju, ne može posvetiti koliko bi trebalo, pogotovo sad zbog stanja s dr. J-om, a kao trebali bi dobiti nekoga, pitanje hoće li i kad i koliko će tome novome trebati uhodavanja i mentoringa od strane dr. L-a pa će i na to gubit vrijeme. Ja zbog toga i čekam i na IVF u Mariboru (dugo se čeka na IVF, ali šta se može). Imam dojam da si tamo dr može vremenski priuštit da bude detaljniji i da zbog dugih protokola uspijevaju nekako smanjiti pritisak pacijenata, sve bolje tempirati i svakome posvetiti dovoljno vremena, pogotovo ovakvima kompliciranima kao ja koji nikako da zatrudne. Mislim da je tamo i na sestre delegiran dobar dio konzaltinga, bar ih se može nazvati i pitati i za neki medicinski savjet (šta piti u slučaju bolova i sl.). Iako, sigurno i taj dugi protokol ima i svoje negativnosti (pijenje antibebi pilula, manji broj j.s. i sl.). Ne mogu to objasniti, ali meni se nekako čini da će mi taj Maribor proći s puno manje stresa i udara na dnevno-poslovnu logistiku (iz ZG-a sam), nego ovo dosad (ja i muž smo freakovi koji smo u čekaonici VV-a s laptopovima, šta ćemo, radimo u priv. firmama i nitko nema strpljenja da 4 godine s razumijevanjem gleda na naše kontinuirano izostajanje s posla svaku malo). I još jedna suluda misao - nekako mi se kad vidim 5-6 ljudi koji čekaju na doca čini da su nam svima šanse veće nego kad na VV-u ugledam ljudske "grozdove"...
Dosta cura je i na IVF poliklinici...
katita17, ivkica, RMaria, AnitaK žao mi je
Ina33, čitaš mi misl. Mi imamo termin za 9. mjesec u Mariboru i puno očekujem od njega. Nadam se da se neću razočarati kao i ovdje.
Kad imaš termn u Mariboru?
katita17, ivkica, RMaria, AnitaK jako, jako
Znam kako vam je, ja za tri dana vadim betu i vec mi je muka, samo placem.
Curke žao mi je zbog negativnih beta..
Ja vas razumijem u vezi VV i gužvi i svega, ni sama ne znam što da radim i gdje da idem
... bog cure , evo ja sam se nekako izvukla iz očaja i definitivno odlučila , idem ponovo i opet istom doktoru . Dok čekam na dogovor za iduću stimulaciju napravit ću neke testove koje do sada nisam .
... bez obzira što sam eto sticajem okolnosti bila prisiljena promijeniti doktora nisam pristalica takve prakse . Strašno mi fali dr.Jukić ali mislim da je dr Lučinger i više nego dostojna "zamjena" .
... tip sam koji se veže za mjesta i ljude i takva "poznata" sredina mi ulijeva sigurnost... mislim da se ni najmanje ne bih osjećala dobro u nekoj drugoj klinici a posebice ne u nekoj drugoj državi ... a uostalom i zašto ?VV je do sada imao najveći postotak dobivenih trudnoća u Europi .
... a gužve ... navikla sam i to me najmanje smeta ...
Zakon vjerojatnosti kaže da tko više puta pokuša ima više šanse za uspjeh. Upornost se na kraju isplati.
Danas sam razgovarala sa psihijatrom dr.Zoričićem koji se inače bavi problematikom osoba u stresnim situacijama.
Njegova je preporuka nam je da nije uputno tražiti individualnu pomoć, jer ona najčešće nije efikasna.
Doktor je svima koji prolazimo traumu zbog neuspjeha preporučio sistem samopomoći. Drugim riječima, poželjno bi bilo da se s vremena na vrijeme oformi grupa koja bi se sastala, neovisno gdje. Kafić, park, nečiji stan, i da osobe koje su proživjele negativno iskustvo, a i one koje su postale majke(ako mogu od djece), izmjene iskustva.
U takvoj grupi formirao bi se vremenom skup pozitivnih osoba, koje bi uvijek eliminirale negativne vibre koje nisu poželjne. U takvim grupama trauma bi se lakše podnosila i osoba bi se brže osmjelila na novi postupak.
Okupljanje i negativne vibre u čekaonicama, što je neka ženskica super opisala kao "ljudske grozdove" totalno raspamete. U čekaonicama si prisiljen biti zajedno i sa osobama kojima je "pun kufer svega" a to, iako opravdano, nije poželjno u očekivanju pozitivne bete.
Za ponovni pokušaj potreban je jako snažan podsticaj. I on je najvažniji. Jedna lasta ne čini proljeće. Malo odmora pa ponovno u postupak.
Laganini.
A muž!!! Griješite! Mi smo te koje neuspjeh u majčinstvu i neplodnost tako dramatično prihvaćamo. Muškarci se puno lakše mire sa time da ne mogu imati djecu. Njima je najveći problem impotencija. To bi im izazvalo frustraciju za koju mi duboko uvjerene mislimo da izaziva nemogućnost stvaranja obitelji. Ako plaču, plaču zbog nas i onoga što stalno gledaju dok nas tretiraju.
AnitaK,
ja sam u Mariboru u 01/2007. A dao Bog da ne budem, tj. da bude nešto od VV-a (sad sam u stimuliranom ICSI postupku)...
Ivstarce,
negativne vibre - slažem se... Trudit ću se borit se sa svojim negativnim vibrama :/ ....
Nije potrebno da se boriš sama, jer u ovom što prolaziš to nisi. Tko ti je dao garanciju da ti ovaj postupak neće uspjeti?
Ja sve gledam kao neku listu čekanja. Neke su prije na redu neke kasnije. Jedini je problem što nam taj redoslijed nije poznat.
Moram priznati da sam ljubomorna kada čujem da je netko uspio. I ja bih željela uspjeti u MPO postupku.
A onda shvatim da je ta žena otišla u neku drugu priču i da uspjeh sada čeka neku drugu od nas. Sve ove postove o uspješnom IVF-u sigurno ne piše neka poremećena osoba koja mijenja nickove, pa svako malo objavi da je trudna pod drugim imenom. To bi bilo too much.
Znači, ipak ima nade i za nas koje još nismo na konju.
Ivstarce ovo što ti je psihijatar preporučio je jako dobar savjet.
Ja sam prošla kroz nekoliko psihoterapijskih seansi-individualnih nakon spontanog i nisam baš bila nešto oduševljena.
Pomogle su mi utoliko što sam pred nekom potpuno neutralnom i stranom osobom uspjela izgovoriti neke stvari koje sam zakopavala, uspjela sam "iznojiti" svoja razočarenja.
No terapeut sam za sebe stvarno ne može dati takvu podršku kao što može heterogena terapijska grupa.
Zbog toga je i ovaj podforum uspio stvoriti veliki broj "ovisnica" o njemu među kojima sam i sama.
Mana ovog foruma je što se ne vidimo i što nismo iskrene jer kad nešto napišeš može se kojekako shvatiti. Dvije trećine ljudske komunikacije je neverbalna komunikacija pa je ovo samo okljaštrena verzija nekog istinskog razgovora.
A i ovo o muškarcima je velika istina. Evo ja stvarno imam jednog predivnog muža, punog razumijevanja, u mojim očima on ima vrlo malo tzv. mana. No one nema te upornosti kao ja i teško mu je gledati me kroz što sve prolazim i po njegovoj muškoj logici "već je bilo dosta mučenja -idemo se okrenuti nečemu što nije izvor tolikog stresa".
Ponekad kad mi je stvarno teško mislim si kako on ima pravo, ali onda nešto krene tinjati i opet sam spremna odpočetka...
Ne znam jel je tako i vama.
Točno tako je i nama bilo.No one nema te upornosti kao ja i teško mu je gledati me kroz što sve prolazim i po njegovoj muškoj logici "već je bilo dosta mučenja -idemo se okrenuti nečemu što nije izvor tolikog stresa".
Čak je on na momente mislio "ma prošlo je već previše vremena, navikli smo ovako, imamo svoj komod, dijete bi nam sve poremetilo".
Međutim, nakon što smo dobili Luku, on bi da idemo opet i opet, ja sam izgubila upornost i volju, a njemu se materijaliziralo tek sad ono što mi žene instiktivno znamo.
Eh, cure, kod nas su bile obrnute uloge - ja, za razliku od MM-a, sam često upadala u takva razmišljanja nakon prve 3 godine borbe - predugo traje, šta je tu je, budimo sretni s ovim što imamo, čuvajmo zdravlje (ja imam i drugih ozbiljnih zdrav. problema i po drugom pitanju se "cirkuliram" često po doktorima itd.....) Doduše, u početku naše je život MM-a bio totalno lišen bilo kakve logistike i razmišljanja oko MPO-a jer si je mogao priuštiti taj luksuz budući da smo iz ZG-a (osim onog jednog dolaska za "donaciju", kad bi rondao da već 2 h čeka, a bliži se termin kad se mora vratit u ured zbog konferencijskog poziva).... Jedini njegov doprinos u tim danima je bio to što bi mi osigurao parking mjesto kod sebe u firmi i bio je jako ponosan na taj svoj doprinos - da ja gubim manje vremena na vozikanje od-do VV-a i traženje parkinga u centru grada. Kad je vidio da ja stvarno i ozbiljno gubim snagu, obrnuli smo uloge - prati me, daje mi injekcije, razmišlja, puno je uključeniji, gdje god može ide on pa mi vadi uputnice pa se i ja bolje osjećam oko svega toga jer vidim da mu je stalo i do mene i da je njegova želja za prinovom istinska i jaka. Meni (nama) su osobno najveća inspiracija (a i utjeha) naše male nećakinjice (imamo ih 3), predivne su i svo vrijeme uloženo u njih stostruko se vraća... Već sam rekla sestri da ne bih mogla ni zamislit da bi ikog mogla više volit nego njih, na što se ona, naravski, iskusna mama, nasmijala od srca, jer sam je ja, kad je drugi put zatrudnila, ozbljno uvjeravala da ja ne mogu zamislit da volim ikoga jednako kao moju prvu nećakinju (koja glupost
MM je divan. I sve bi napravio zbog mene.
Al.. povremeno zaključi da je dosta hodanja po bolnica, pogotovo kad ja potonem. A meni tada treba netko tko će me dignuti i dati snage da nastavim dalje.
Što god predložim, pristane.. al uglavnom zato što zna koliko želim djecu.
Nakon što smo izgubili bebu, prepao se da će izgubiti i mene. Da ga se tada pitalo, tvrdio bi da mi neće više nikada dozvoliti da ostanem trudna, da smo mu K. i ja dovoljne.
A sada..nakon samo mjesec dana.. kad mu pričem "mogli bi..." već se ufurava.. I nada da ćemo ponovo postati roditelji.
Sanja74, sretno! Vidim iz tvog potpisa da se tvoja curica zove kao moja prva ljubav (najstarija nećakinja)
Ja sam sad upravo u toj fazi prezivljavanja (i prozivljavanja) minusa i ne moram pisati koliko mi je tesko, uzasno. I ja to prozivljavam pokazujuci osjecaje, placem, tuzna sam do neba, ne bojim se osjecaja.A muž!!! Griješite! Mi smo te koje neuspjeh u majčinstvu i neplodnost tako dramatično prihvaćamo. Muškarci se puno lakše mire sa time da ne mogu imati djecu. Njima je najveći problem impotencija. To bi im izazvalo frustraciju za koju mi duboko uvjerene mislimo da izaziva nemogućnost stvaranja obitelji. Ako plaču, plaču zbog nas i onoga što stalno gledaju dok nas tretiraju
A jos mi je teze jer ne znam sto misli, osjeca moj muz. Svaki put me zagrli i kaze, "zao mi je ali ne brini, nisi sama, imas mene"! To me izludi, ja bih htjela da place, ili mi bar opise svoju bol, da kaze nesto drugo"!!!
A znam koliko zeli dijete!
Kati, u potpunosti te razumijem i uz tebe sam. Ako ti je neka utjeha, i moj muž slično reagira (tj. nema tu nekih burnih reakcija, iako znam da je svaki put istinski tužan). Vjerojatno se tako osjeća i TM. Muškarci su u većini slučajeva drugačiji nego žene, nemaju takvu potrebu verbalizirati svoje osjećaje, i brže se od nekih stvari oporave, a, ruku na srce, nama je u MPO postupku ipak neusporedivo teže - više smo u to "ufurane", ma i kad se gleda čak i čisto fizički - sve se odvija na ženi, u ženu vrate taj potencijal života, a oni se ne približe toliko tom iskustvu i njima je to ipak apstrakcija - čekanje u hodniku. U odnosu na moje ups and downs oscilacije tijekom MPO, MM je stabilniji i smireniji, ono, OK, to je još jedan pokušaj, idemo dalje bez nerviranja i nadajmo se najboljemu jednog dana. Tijekom svakog postupka me moli da se previše "ne uživljavam", ali onda i nakon neuspjeha on ostaje rel. cool (ja naravski šizim, iako mi se čini da mi je sve lakše i lakše). Najviše sam se nadala i najteže podnijela neg. betu prvi put kad sam došla do sadašnjeg doca (2 tjedna plakanja), poslije je svaki put lakše, koma traje dan prije bete i dan poslije. Prošli put sam čak uspjela i ne plakati. Jedino, vjerojatno ću se opet turbo nadat kad krenem 1. put u MPO u Mb, sve je to ljudski... Drži se...
ina, draga, hvala ti. Ja sam danas malo bolje!! Medjutim stalno se pitam zasto, koliko dugo itd.
Imas pravo mozda muskarci prozivljavaju (ili neprozivljavaju) drugacije.
Npr. Jucer ja napravila ponovo test (ponovo negativan) i saljem muzu poruku (jer od suza, boli, nisam mogla nazvati), a on odgovara samo "ne budi tuzna, bit ce" i pita kakvu boju za prozore da kupi (renoviramo kucu), pa mislila sam da cu poludit!!! Ja nisam mogla da mislim ni o jelu a kamo li o boji!
Ali... mozda je bolje tako!!!!
ina, draga, hvala ti. Ja sam danas malo bolje!! Medjutim stalno se pitam zasto, koliko dugo itd.
Imas pravo mozda muskarci prozivljavaju (ili neprozivljavaju) drugacije.
Npr. Jucer ja napravila ponovo test (ponovo negativan) i saljem muzu poruku (jer od suza, boli, nisam mogla nazvati), a on odgovara samo "ne budi tuzna, bit ce" i pita kakvu boju za prozore da kupi (renoviramo kucu), pa mislila sam da cu poludit!!! Ja nisam mogla da mislim ni o jelu a kamo li o boji!
Ali... mozda je bolje tako!!!!
Draga kati,
skroz te razumijem... Nemoj biti ljuta na TM, on je vjerojatno vec prihvatio rezultate 1. testa i vjerojatno zbog toga nisi od njega dobila burniju reakciju... Mozda se zeli baciti na posao renoviranja kuce i time te nekako razvedriti ili ti barem skrenuti misli (znam iz iskustva da muskarci misle da je moguce da se tijekom MPO postupka ne "uzivljavas", bar tako misli MM)... Mozda misli da ce tebi tako biti lakse ako on ne reagira pretjerano... Sigurno pokusava sve sto misli da moze pomoci da ti olaksa...
Ina, Kati ja sam svoju negativnu betu od prošlog tjedna već prežalila, nekako se i meni čini da ja to sve bolje podnosim, sve sam jača, ( najteže je bilo prvi put vidjeti nalaz), a isto tako mi se čini da MM sve teže...On je u totalnoj komi još uvijek i neznam kako da mu pomognem. Jednostavno je tužan i ne može si pomoći, tako je jadan, a ja ga od tuge ne mogu gledati. Oni to stvarno puno teže proživljavaju, pogotovo kada je problem kod njih, što je kod nas slučaj.
AnitaK, žao mi je... Nemam pametnog savjeta... Vjerojatno i on sam zna da se za muški faktor neplodnosti ipak može puno toga danas napraviti (MPO puno toga rješava)...
Kod nas je situacija obrnuta, na VV-u i u Mb-u su mog muža, unatoč blagoj athenozoospermiji, proglasili sasvim plodnim, što mu je naravski bilo drago, a i meni... Doduše, kao ni kod mene ništa strašno, ali ja sam ta s problemom... Dobro, dijelimo ga, ali ja nekako mislim zbog mene....
Zeznuto je to kad se krene razmišljat o "krivnji", mi nismo nikad o tome ozbiljno razgovarali (ja sam malo poticala taj razgovor, ali sve u šali, u stilu, šta ću ti ja ovakva, valjda da "ispipam" je li on tako razmišlja, ali se on nikad nije "nakačio" na to i ostalo je na razini šale). Meni je iskreno bed saznanje da sam ja ta s problemom, iako, moguće je da bi u kombinaciji s nekim drugim i ja i on imali normalno djecu... Ma, ne valja niti razmišljati o tome kad bi, da bi... Tko zna je li bi i ja i on u tim kombinacijama s drugim bili sretni, ovako stvarno jesmo i baš mislim da smo jedno za drugo. I nakon što sam se u to uvjerila (a trebalo je), a plus i prihvatila sama sebe takvu s dijagnozom i sa svime, cijela situacija mi je prihvatljivija. To su sve faze kroz koje čovjek prolazi.
Vjerojatno TM proživljava to što proživljava onaj dio para kod koga doktori "lociraju" problem... Vjerojatno je tada pak muškarcu jer se sve izvodi na ženi. Ženu boli. Ali, izvući će se sigurno iz toga uz tvoju podršku. Budi strpljiva...
ina napisa:
...iako, moguće je da bi u kombinaciji s nekim drugim i ja i on imali normalno djecu... Ma, ne valja niti razmišljati o tome kad bi, da bi...
Znas da sam o tome cesto razmisljala! Jer kod mene je sve u redu (sad se malo hormoni poremetili zbog ivf), kod muza sve super, lijecnici nisu znali zasto ( ne znaju ni sada), pokusavali sve, ali bez uspjeha!
Posto smo mm i ja istih godina, i posto ja razmisljam i gnjavim se, pocela sam i njega ozbiljno gnjaviti da "pokusa" s nekom mladjom!!! Ali on i tu ostaje bez "velike price", samo "mi smo skupa i u dobru i zlu!" I navodi mi medju prijateljima i poznanicima parove bez djece, koji su kako on kaze sretniji od ovih drugih!
A ja bih da nesto rekne, da drugacije reagira, da galami, da place,...
Jer znam koliko zeli dijete!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom