MEni je savjet kod Tanje Sever zlata vrijedio i platila bih još toliko... Koincdencija u cijeloj priči bio je upis u glazbenu školu, pa do radionica nismo ni dospjeli jer su se počeli pokazivati rezultati dugotrajnog rada, a dijete je dobilo nešto što ga je okupiralo i gdje je bilo uspješno (i danas je) a to mu je puno značilo. Osim toga, tek sad vidim da bi puno manje problema bilo da je u osnovnoj školi bila bolja atmosfera. Mene nisu zanimali nikakvi testovi inteligencije ni ocjene (čak kod Tanje Sever nikad nisam pokupila papir s nalazom, fućkalo mi se), zanimalo me samo kako da omogućim djetetu da se u svojoj koži osjeća bolje. Samo zato sam otišla. Nikad u školi nisam rekla ni riječi o tome - nisam baš imala ni prilike, niti me zanimalo.
Zanimalo me što da ponudim djetetu da ga to zaokupi, ali dijete je na neki način samo riješilo problem. Kad se stariji upisivao u glazbenu - mlađi je rekao "idem i ja" i tak je bilo.
I danas se trudimo svojoj djeci ponuditi širinu - muzeji, koncerti, izložbe, putovanja... ali to radi svaki savjesni roditelj.
Moj stariji ima prijatelja koji je istinski darovito dijete - matematičar i šahist, ali to je posebna osobnost i zaista pravi bistrić. Njemu je učiteljica u prvom razredu davala zadatke iz matematike za četvrti. Da je moj mlađi sin slučajno bio darovit na taj način, mislim da bi svisnuo u nepoticajnoj i agresivnoj sredini svoga razreda...
Nema veze - sve je to škola, životna. Djeca se često sama probijaju i sama nam pokazuju baš ono što ih zanima. Pa kad bolje razmislim i moj mlađi je napravio upravo to, godinu dana prije nego smo i mislili dati ga na prijamni za glazbenu on se onamo ugurao sam.