Kod tipa 2 je problem u nesposobnosti organizma da efikasno iskoristi inzulin koji luči gušterača, zbog toga što su receptori za inzulin koji se nalaze na površini stanica nesavršeni. To se naziva inzulinska rezistencija i njenom razvoju i pogoršanju jako pogoduje debljanje, a kod žena i trudnoća sama po sebi.

To može ići dotle da je razina inzulina u krvi povišena (jer gušterača bjesomučno radi potaknuta višim vrijednostima glukoze u krvi, blaženo nesvjesna da inzulin ne stiže kamo treba)
S vremenom se gušterača iscrpi, plus, na stanice koje luče inzulin dodatno loše djeluju visoki šećeri i uništavaju ih. Tako postoje ljudi s tipom 2 koji su potpuno ovisni o inzulinu izvana. Kod tipa 2, ako se na vrijeme uoči i počne tretirati, dobri se rezultati postižu uvođenjem redovite tjelesne aktivnosti, redukcijskom dijetom ako je osoba debela (nisu svi!), održavanjem normalne tjelesne težine.

Kod tipa 1, stanice koje luče inzulin bivaju uništene autoimunim napadom organizma samog. Taj proces u pravilu ide sporije što je organizam stariji, ali svejedno ljudi s tipom 1 uvijek završe na inzulinu izvana (nekad se proces umiranja stanica razvuče na nekoliko godina, ali obično ide brže).