Evo, započela sam novu temu jer je ovo pitanje sui generis, samo za sebe, odvojeno, dakle imala sam muku dok sam mu objasnila da se moramo odvojiti da bi shvatili neke stvari i vidjeli da li smo uopće jedno za drugo...i da li smo se u stanju promijeniti i nastaviti živjeti u svom braku. Međutim, on je otišao prije 3,5 dana a meni ne da ne fali nego se osjećam fenomenalno!!! Mazim svog malog miša od 3 godine, stavila sam ga leć, pogledala omiljenu humorsitičku seriju na hrt 1. onu s Mlikotom, guštala i pošla spavat kraj malog anđela. Ujutro se digla, nasmijana, prekrasan dan....da li može iz ovih osjećaja doći za mjesec, dva do toga da mi počne faliti ili je to to ??? :? U savjetovalištu su mi rekli da se odvojimo neko vrijeme pa da ćemo vidjeti i da bi on trebao svakako ići na razgovore sa terapeutom sam , a onda i zajedno a kako bi uspjeli pronaći zajednički jezik. Međutim čisto sumnjam da će on htjet ići igdje, kad već dosad nije...i sumnjam da će se moji osjećaji za mjesec prema njemu promijeniti i da će mi odjednom faliti i da ću ga zavoljeti ...ne želim prejudicirati razvoj situacije, ali....UŽIVAM U SVOM MIRU
vječita lutalica......na samom jugu ,srcem u Slavoniji
Posts
3,564
noa
pusti neka vrijeme odradi svoje...kazu da je najbolji pokazatelj...
i da ..nisi jedina s potpomognute da dođe u ovakvo razdoblje,ima još cura ...valjda sve doprinese da smo osjetljiviji ili naprosto otvorimo oči
ja se tek spremam u postupak i čini mi se sve ok sada u braku ali..?
vidim da su nervi malo popustili od svega i meni i MM
Sad će ispasti da sam možda pomalo grub, ali želim samo situaciju dovesti u nivo objektivnosti koja se često zaboravlja. Noa pokušaj molim te obrnuti situaciju! Pokušaj sebe zamisliti kako si otišla iz tog odnosa jer se razdirete, ali otišla i bez svog malog trogodišnjeg anđela, bi li i onda smirena i opuštena mogla pogledati seriju i otići spavati? Znajući svejedno da ti i tvoj donedavno tvoj dragi niste jedno za drugo?
Pitam se da li bi to sad mogao postati jedan uvriježeni obrazac ponašanja svih majki? Imam svoje dijete, i to mi je dovoljno za sretan i ispunjen život!
Do sad smo imali brak kao instituciju koja je pred bogom dvoje ljudi obavezala da su jedno drugom potpora, pa i onda kad im ide loše, i kad jedno drugom nemogu pred oči, ali ih ta obaveza uvijek iznova vraćala u izgubljeni savez. A sad? Brak je izgubio onu moralnu vertikalu i obavezu koja je supružnike činila jedinstvenom i nerazdvojivom jezgrom u kojoj su odgajali svoju djecu. Svak olako danas želi iz njega otići i nastaviti sam.
Postavljam pitanje Noa - bi li bila jednako tako sretna bez svog djeteta, da je dijete s tatom? bi li bila svejedno sigurna u sljedeće - "sumnjam kako će se moji osjećaji za mjesec prema njemu promijeniti i da će mi odjednom faliti i da ću ga zavoljeti"... ili bi svim silama pokušala vratiti zajednicu, jer ćeš s njome dobiti i svoje dijete, i još važnije sretan život tvog djeteta!?
Želim biti potpuno objektivan pa sam pročitao i tvoju prethodnu temu. Žao mi je što se nisam uključio s pokojim savjetom i promišljanjem i tamo. No uglavnom moj sud je da žene preolako izlaze iz svojih veza, preolako traže zamjene za svoje supruge ne ostavljajući prostora da se problemi među njima razumski razrješe. Da se zajedno nauče živjeti. Pa i naše majke su trpile kojekave ružne komentare naših očeva, možda i ishitrenih, pa su uspjevale zadržavati razum i našle snage održati obitelji na okupu. Danas svako ima previše mogućnosti ponuđenih na "stolu", pa se ne posvećuje svom partneru iscrpljujući do kraja sve mogućnosti za očuvanje braka.
Slažem se da ima spiljskih ljudi u glavama, koji ne mogu prihvatiti da žena nije više domaćica koja drži sva 4 kuta kuće i odgaja svo četvero djece i muža dvori ko jedinog obiteljskog mecenu, nego da je došlo vrijeme podijeljenih obaveza, zajedničkih podmetanja leđa i obostranih financijskih pridonošenja obiteljskom budgetu. Ne shvaćaju to svi i slažem se da tu zatucanost dijele pretežito muškarci odrasli još u debelom patrijarhatu. Ali ne mislim da su zato što su to donijeli iz svojih odgojnih obiteljskih zajednica, zbog toga osuđeni na propast. Ako ste ih izabrali za svoje partnere zbog nekih kvaliteta, zbog kojih ih volite, zar nije pošteno da se onda oko njih i potrudite i podučite ih da se svijet promjenio i makar malim koracima da krećete ka njihovom osvještavanju!
Pitam se zašto se ljudi sve manje stignu upoznati prije braka? Zašto srljaju u zajednice s ljudima za koje nisu sigurni da im u svemu odgovaraju? A ako su već i našli ljude koje vole i s kojima žele imati djecu, kako se to odjednom promjeni upravo kad ta djeca dođu u njihove živote? Zašto to baš tada puca? Zar ne postoji dovoljno razumijevanja da sjednu zajedno i porazgovaraju. Razgovarati znači ne predbacivati jedno drugome apriori krivnju, nego pomirljivo doći partneru i reći otvoreno da imate problem i potaknuti ga da nije ništa zlo u tome da potražite i stručnu pomoć, ako vam već vlastiti razgovori ne mogu pomoći. Treba otvoriti svijest i postaviti razumski činjenice na vagu što se sve dobija rješenjem problema, a što se sve može zauvijek izgubiti. Ne treba odmah odustajati, treba ponos ponekad i pregristi i dati do znanja da vam je stalo rješiti problem.
Zabrinjava me činjenica što je odvijeka prioritet i ponos svakoj ženi bio imati obitelj, do koje je držala i čuvala je svim bićem čvrstom sponom, jer je egzistirala jedino u cjelovitoj zajednici sa suprugom i djecom. Danas se žene zadovoljavaju već time imati samo djecu i vrlo olako predaju od zajednica u kojima su ih dobijale! Mislim da će nam to donijeti vrlo veliku i bolnu društvenu katarzu.
A to što ste se konkretno sada razdvojili, ne znači da će vam se time sad ljubav i vratiti sama od sebe, a samo zato što će ti eventualno nedostajati! Tim više što to nećeš ni osjetiti, jer imaš dijete kraj sebe koje ti nadomješta svu potrebnu emotivnost. Zato mislim da bi ti promišljanje bilo sasvim drugačije da dijete nije pokraj tebe i da ti ne daje tu emotivnu snagu, kao što ne daje trenutno njemu, a zaslužuje ju jednako kao i ti. Suprug ti je u ovoj fazi potreban kao ljudski i partnerski oslonac, kao prijatelj i kao djelitelj obaveza i prvenstveno bi se oko tih obaveza najviše trebali dogovarati, i raščistiti što kome smeta i kako urediti pravila u zajednici. Po mom mišljenju puno je realnije da će vas ova razdvojenost do kraja udaljiti nego vratiti i povezati!
U svakom slučaju sretno!!! i kao što je netko rekao pametna si i inteligentna žena, pa bih ja samo dodao neka ti te osobine daju mudrost, a ne osilnost!
napisala poduži odgovor pa me izlogiralo
ukratko, željela sam ti reći da je potpuno normalno da uživaš u miru i samoći i da to ne mora imati nikakve veze s tvojim osjećajima prema partneru.
i ja isto tako ponekad uživam kad MM ode na službeni put, ali to ne znači da ga ne volim, ili da bih bila sretna da smo trajno razdvojeni.
normlano je da ponekad želimo biti sami i da uživamo u tome.
meni bi bilo čudnije da netko uopće ne može bez partnera, i pati dok ga nema (to mi više vuče na ovisnost nego na ljubav)
E Tata!
Sve što kažeš stoji kad imaš dvoje zrelih ljudi, spremnih na razgovor, dogovor, kompromis, ustupke, toleranciju itd. isl.
A kad toga nema, šta onda?
Strašno veliki broj brakova puca kad se suoči sa roditeljstvom,
nije to nikakva novost.
E onda otvoreno prebaciš lopticu onom drugome i kažeš "draga/dragi ja sam spreman preuzeti sve u zajedničkoj borbi za našu obitelj, dati sve od sebe da izađemo iz kaosa nerazumijevanja u kojem se nalazimo, da izdignemo sebe iz patetike predbacivanja i učinimo nam živote lakšima i u zajednici ostvarima, i radi nas i radi našeg malog anđela koji to od nas itekako sad očekuje!". Daš mu do znanja da si spremna sve živo na ovom svijetu učiniti, ukoliko vam povjerenje kao partnera nije uništeno, da uspijete, da mu pomogneš, da se udružite, da saživite, da prebrodite. Ne se samo međusobno osuđivati i nabacivati "prljavim vešom", nego zrelo tražiti pomirenja i rješenja.
Obitelj se ne događa nekom drugom i ne ulazi se u nju iz vica, onako usput za šalu, ili zato jer smo mislili da bi to željeli, a nismo bili spremni. Tad treba jednostavno biti zreo i založit se 110%, sjest i naći rješenje, pa ako treba i odrasti preko noći, ali svjesnost ozbiljnosti situacije se treba osjetiti! Oba partnera trebaju znati što gube i u što su jedno drugo uvukli i da to sad nije dječja igra oko koje ćemo se prepucavati i tražiti većeg ili manjeg krivca. I tu treba biti vrlo rezigniran i vrlo pošten. Ako si precijenio svoje "snage", volju i želju, onda to otvoreno priznaj, da se agonija očekivanja onog drugog ne produžava u nedogled. Ako si se precijenio al ipak svjestan da želiš obitelj i da ne možeš vječno biti neodgovorni mladac, a osjećaš da se ne možeš u ovom trenutku sam snaći u svim tim iskrslim obavezama - tad potraži pomoć! Ili stručnu ili roditeljsku ili partnersku ili prijateljsku. Ako si iskren i otvoren, mislim da ti nema tko zamjeriti što se sad kad je teško ne snalaziš i osjećaš izgubljenim i da ti ne bi htio pružiti svim srcem i iskustvom pomoć!
Nitko nije tako tupav da ne bi znao tako sagledati stvari i znao jasno reći onom drugom otvoreno i bez rukavica i celofana što u stvari želi i na što je sve spreman i s koliko odricanja!
Dragi tata, kad sam ja htjela razgovarati o problemu onda je on rekao da se on ne osijeća krivim ni za što i da bi se ja malo trebala zamisliti i biti više žena i majka, ma što mu to značilo....
Kad sam dobila termin u savjetovalištu dan prije mi je rekao da neće ići jer da njemu ne treba savjet ni savjetnika a da sam ja ionako luda i da mi ni sto savjetnika ne bi pomoglo...
Za razgovor, toleranciju i razumijevanje je potrebno dvoje odraslih i zrelih ljudi koji su spremni sagledati svoje ponašanje i koji su ga onda spremni i promijeniti ako treba radi zajednice. Ali kako će moj partner promijeniti svoje ponašanje ako ga ne može ni sagledati i ne dozvoljava nikom da mu skrene pažnju na eventualne pogreške? On je onaj koji je uvijek upravu i znam da neće doći i kazati pa ajmo malo popričati o problemu da vidimo možemo li što riješiti. Ja znam da on očekuje da ga ja pozovem nazad i on će eto doći radi djeteta pa eto guraj dalje kako znaš. Ja na to nisam spremna, i neću se vratiti u zajednicu ako nisam sigurna da ćemo se promijeniti u korist nas, i ja i on. Znam da mu je teško bez obzira što može kad želi uzeti malog, ali...takav je život, ružan, zato nas žene s jednim djetetom većina muškaraca izbjegava, a on može naći koju želi puno prije mene...to vam je mislim, ne zamjerite cure, ali mi se fakat čini tako. Tu su u prednosti!
Draga Noa,
svjestan sam da si dala sve od sebe i pokušala ga aktivirati, pročitao sam svaki tvoj post i znam itekako dobro da si samoinicijativno potražila i pomoć u savjetovalištu i nastojala svim silama uključiti i "Mr Righta". Ja sam upravo gotovo istu situaciju imao u svom životu, ali u obrnutim ulogama, zato jako dobro znam kakvi su osjećaji razočaranja kad naiđeš na otpor druge strane.
Izuzetno cijenim i pozdravljam tvoje zalaganje koje je upravo onakvo zrelo kakvo i treba biti u takvoj situaciji, ali još jedna bitna stvar koju zamjećujem i koja me veseli, u ovome svemu, je činjenica da ti njemu još uvijek daješ šansu u životu. Nadam se iskreno da ta šansa nije ona iz očaja vođena usađenim stavom "zato nas žene s jednim djetetom većina muškaraca izbjegava" i strahom da djetetu nećeš naći "zamjenski" potrebni mir, nego da doista postoji dovoljna masa otvorene vjere da vi ipak možete uspjeti.
Dakle vjerujem da lađe nisu potonule, vi niste jedno u drugo izgubili povjerenje u ljubavi, niti si zabili nož izdaje u leđa, pa da ovaj problem uz još malo strpljenja i htijenja ne biste uspjeli prebroditi. Znam da si sve pokušala, ali probaj sad igrati na kartu muške odgovornosti, probaj mu nametnuti odgovornost prema onome što sve gubi time u životu i nametni mu krivicu njegove ravnodušnosti prema problemu i jasan stav opiranja! Jer otići jednom stručnom autoritetu u Savjetovalište koji će vam biti arbitar u vašim nesuglasjima je za mene definitivno opiranje i to jedino iz straha da ne čuje od nepristrane osobe istinu koju sam sebi ne želi priznati. Ne vidim drugi racionalni razlog zašto bi netko inače odustajao od dobronamjernog savjetovanja!
Pitaj ga otvoreno da li je spreman cijelog života, zbog tih svojih krutih pećinskih stavova, osjećati osudu djeteta onog dana kad postane svjesno što se među vama uistinu desilo i zbog koga? Reci mu što si ti sve spremna učiniti u promjeni vašeg odnosa i da ćeš sa punom obzirnošću imati strpljenja za njegove i mišje pomake samo ako vidiš idu u dobrom smjeru. Sve to trebaš prezentirati bez visokih tonova vrlo pomirljivo, jer on samo čeka da plane na tvoj povišeni ili zapovjedni ton! Na taj način mirnoće ćeš ga sasvim razoružati.
Konflikt se negdje dogodio između vas vjerojatno u toku trudnoće i onda je prešutno bujao, jer spominješ da nema, ni seksa, ni prijateljstva, ni razgovora, ni intime, ni bliskosti. Teško je u tim porušenim uvjetima postavljat spone i gradit vjeru, ali pokušajte. Par dana ste si uzeli mira, spustili tenzije, udahnuli zraka i sad rasterećeni eforije pokrenite dijalog!
Utopista sam možda, ali još uvijek mislim da ima nade za vas!
Noa potpuno te kužim. Slično sam se i sama osjećala kad sam odlučila raskrstit s BM. To stanje mogu opisati kao - ohladila sam se. Doveo me do ruba strpljenja i emotivno me iscrpio.
To je bila posljedica njegove emocionalne nezrelosti i koječega još. Jednostavno me prošla volja dalje pokušavati.
Poanta je u tome da sam shvatila da mi je bolje bez njega nego s njim.
To sam shvatila nakon 101-og pokušaja da nešto promijenim u našem odnosu. Rekla sam mu neke uvjete koje očekujem da ispuni do tada i tada (ništa neostvarivo), naravno čovjek nije ni prstom mrdnuo. Tada sam mirne duše podvukla crtu i rekla sama sebi-dalje sama!
taticeee, nisam naučila da me hvale, u svakom slučaju želim reći da nisam ja cvjećka, ja sam puno toga pogrešno napravila, u biti nije bitno jesam li nego je bitno da polazim od stava da nije za ve on sam kriv, i mislim da je to korektno. Kad bi bar on tako rezonirao, ali bojim se da hoće. I žena u savjetovalištu mi je rekla da se ljudi s tako krutim stavovima teško mijenjaju, nije me htjela obeshrabriti nego je htjela da znam da ne mogu očekivati previše. A to je istina što si napisao, boji se da bi mu taj netko treći mogao reći da je u krivu i to bi ga izneredilo. U tome je cijela poanta. A ja sam preumorna, ne umorna, nego preumorna. Puno puta sam mu znala reći, Bog će te kazniti jer iz objesti radiš svađu oko ničeg, i to se i na neki način dogodilo, nisam Bog, ali sam odlučila da mora ići. I vjerujte nije bilo lako, lomila sam se do zadnjega, 15 dana me vrijeđao i pokušavao isprovocirati a ja sam s njim bila ko s pahuljicom, štpo je htio dobio je, što je želi uzeti uzeo je, sve je bilo po njegovu osim toga da se pod mus mora iseliti...ja nisam više mogla onako, bolilo me u prsima, pila sam apaurine.
Pa sad od žene u savjetovalištu je to po mome vrlo neprofesionalno rečeno, bez obzira što je samo upozorenje, pa nije ni ona u Savjetovalištu tamo samo da se bavi lakim slučajevima, a ove tvrde orahe tumači kao nerješive ili teško rješive, pa brigo moja dalje od mene! Postoje sigurno neke metode, pa nisu uludo studirali psihologiju i prolazili stručne specijalizacije, da bi sad kod svakog problema koji ne ide glatko samo olako i unaprijed digli ruke!
Ako nisi "cvjećka" možda bi jasnije bilo da predočiš to nekim egzaktnim situacijama, ali svakako onda 15 dana otrpjelih u cijeloj toj priči nije puno i možda nedostatno da se povjerenje u tebe kao cvijeta ponovno vrati!
Najlakše je samo odustati od svega i okrenuti novu životnu stranicu u kojoj ćeš se opet predstaviti kao cvijet, dok ne pođe po zlu, pa opet krene transformacija u trnje i korijenje! I koliko onda puta ispočetka? A život prolazi.
Oprosti, ali morao sam te malo zdrmati ovom oštrinom, jer ako osjećaš svoju podjeljenu odgovornost u situaciji koju imate, tim više onda imaš obavezu nastojati to i ispraviti i iz vlastite savjesnosti založiti se još i više, pa da te jednom u životu ne započne pratit osjećaj grižnje savjesti.
istina, najlakše je otići
ja samo govorim iz moga iskustva- pokušavala sam toliko puta razgovarati, a na kraju sam dobila to da je samo otišao bez ijednog objašnjenja, ikakvog pitanja kako ću dalje radi djeteta ne radi mene, nego radi anđela
kada se samo sada sjetim
jasno da ti je sada lijepo kada nitko ne sjedi na glavi, ali kada tada treba ponovo sjesti i porazgovarati o svemu
ponovo govorim radi anđela
Draga Noa, sve je još jako svježe kod tebe i nemoj se žuriti sa nekakvim zaključcima.
Ja ni dan danas ne znam je li to to. Imam faze kad mi je dobro i nema nikakvih pritisaka, a imam faze kada požalim da nisam možda više zahtijevala neke promjene.
Mislim da je dobro što ste se malo odvojili i što ćete malo svaki za sebe razmisliti o prioritetima i mogućnostima. Pa ćeš vidjet što će se dogoditi. Mogla bi se iznenaditi...
A ljudi moji, nema tu boljeg. Jučer je zvao za pričati s malim i onda sam ja uzela tel. i rekla eto, mali je dobro...itd a on će : jel ti šta možda treba. Ja: ne. On : onda doviđenja. Drugim riječima ja bi se sada trebala njemu izvinjavati i moliti ga da se udostoji sa mnom popričati o našoj situaciji a da mu predložim da se vrati to bi bilo jedino na način da me zgazi,doslovno i da ja ka
em je ja sam pogriješila ti si u pravu...a nisam, samo nisam mogla više onako. Užas, čini mi se da nema pomoći. On nikad neće znati reći žao mi je može li se što spasiti, što misliš. Ma ništa, drži svoj ponos kao da je to najvažnije u životu, a treba znati i bar malo popustiti u ovkvim situacijama, ali ne, ne i on, on je ...ma, katasrtofa ljudi moji...
Noa,
ja ti mogu suditi iz svoga slučaja, ja sam toliko dao šanse nekom ko se šćahurio u svoju školjkicu i šutio o svemu... pristupao sam bez imalo inaćenja, bilo mi je stalo doprijeti do njenog stava i razloga zašto je činila sve što je činila i što želi i kako misli dalje živjeti i da li ima uopće okvire odraslosti da može o tako ozbiljnoj situaciji zdravo suditi... tražio sam tragove odgovornosti u njoj, ali nisam nalazio čak niti one svjesnosti... nakon hrpe neuspjelih početaka razgovora, odustao sam doista... al dok sam se trudio, trudio sam se iz petnih žila spreman je saslušati do kraja, samo da kvragu počne sa pričom... njoj je na kraju opet bilo lakše naći novi početak, kao nekoliko puta do tada u svom životu, nego pogledati istini u oči i stati u stav zrelosti, borbe i odricanja... lakše je bilo razmaženo očekivat vječito podvlađivanje drugog... nakon brojnih pokušaja shvatio sam da nije osoba kakvom sam je doživljavao i idealizirao i da je samo jedna nesigurna duša koja se cijelo vrijeme skrivala iza nadmenog sveznajućeg stava, u kojem nije plivala sješto i sigurno kao riba, nego izbjegavala obaveze i svim silama sakrivala svoju nesigurnost suočavanja sa ozbiljnošću života...
Zato itekako znam što znači nekoga ne moći otovoriti i suočiti ga sa problemima u zajednici, sa odgovornostima i izjašnjavanjem prema konkretnim stvarima, opće ga navesti na shvaćanje da biti u zajednici znači ne razmišljati sebično i postupati nedodirljivo, samovoljno!
Nisam uspio otvoriti razgovor, jer nisam imao volju ni otvorenost za time s druge strane, ali nisam se niti zatvarao u vlastiti ponos i inat i to mi nije bila prepreka za otvorenost prema bilo kakvoj raspravi! Nije mi prepreka bila dostojanstveno dignut čelo visoko uvis i gazit naprijed bez obzira na sve, utješen alibijem svjesnosti da nisam ništa pogriješio, ali ništa niti potaknuo razriješiti, a mogao sam. Jednostavno bilo mi je stalo to rasčistiti do kraja!
Stoga mislim da nisi probala maksimum, a to što ćeš ga potaknuti na razgovor, ne znači da samim time izražavaš slabost spram njega i da to znači tvoju poniznost - potpuno krivo mišljenje! To će biti odraz upravo tvoje snage, volje, zrelosti i odgovornosti. A naravno da mu nećeš dozvoliti da te gazi i ponižava, što ne znači da savjesno nećeš priznati svoju grešku ili greške, jer mislim da je to pošteno i potrebno - pokazat svojim primjerom kako to treba činiti, niste sad više u poziciji da se inatite.. znaš onu dječju "pametniji popušta"?! e vidiš sad se jedan od vas upravo mora postavit kao pametniji - predlažem da to budeš baš ti!
Drugi je par cipela ako ti to više ne želiš, jer si iscrpljena i razočarana do kraja u njegove postupke, ponašanje, karakter i nivo zrelosti, al ipak očigledno je situacija obostrano zaguljena i podijeljene odgovornosti.
Vidim da je odgovorno pitao da li ti što treba, shvaćajući teškoću tvoje situacije, a ti si mu ipak samo ponosno odbrusila na to "NE"! A danas sutra ćeš mu možda predbacivati kako ti je teško samoj i kako ne dobijaš pomoć od njega... hm (?!)
Pokušaj promislit zrelo, ne stihijski, a najmanje prkosno... polako, imaš vremena... udahni sad prvo malo zraka i smiri vlastite tenzije... al ne očekuj da će netko drugi pokrenut prvi korak i ne postavljaj se tako da ti o tuđem potezu ovisi sudbina, nego je uzmi u svoje ruke!
Je li to stvarno to?
Reply With Quote
