Prije mjesec dana postala sam mama prekrasom dječaku. Neopisiva sreća. Onda su počeli navirati strahovi i strepnje, realni, nerealni i sve ih je više...Od kulerice sam postala strašljivica. Paničarim, radim od muhe slona, ako čujem nešto što se dogodilo nekom drugom djetetu totalno se isprepadam. Jel da to pripišem postporođajnom ludilu ili je nešto s čim ću morati dalje? Kako se vi nosite s tim djelom roditeljstva?