Drage moje, nisam sigurna što da napravim pa bih vas htjela pitati za mišljenje.

Sunčica je rođena nakon 10 godina braka,iz 6-tog IVF-a, 5 je bilo u Rijeci, a zadnji u Mariboru. Kada je rođena, u silnom naletu optimizma (činilo mi se - i još mi se čini - da je moguće ostvariti sve što god zamislim), odmah sam nas naručila za novi postupak u Maribor. Sve sam lijepo isplanirala, na punkciji bi trebali biti u rujnu ova godine - Sunčica će imati skoro 2 godine.

U svibnju se moram javiti u Maribor, da mi kažu koje pretrage trebam obaviti. Onda tijekom ljeta kontracepcija i kako to sve već ide.

Ali što se više približava taj svibanj, ja sam sve manje sigurna jesam li spremna za novi postupak.

Tako bi bilo lijepo biti četveročlana obitelj, proći još jednom kroz čudesni proces trudnoće i rađanja, gledati dvoje djece kako rastu zajedno. Oduvijek smo željeli puno djece i muž i ja, i ne bismo željeli da Sunčica bude jedinica. Pogotovo zato što mi oboje jesmo jedinci, tako da nema bratića ni sestrični koji bi joj jednog dana mogli biti bliža obitelj.
Ja imam skoro 34 godine, za prvu trudnoću mi je trebalo 8 godina - znam da nam je sa svakom godinom šansa za uspijeh sve manja. Kada razmislim o tim brojkama shvatim da nema smisla čekati. MM se slaže s time i kaže da ako mislimo krenuti da je bolje što prije.

Ali iskreno, ja se osjećam tako nespremnom za postupak, i za mirovanje u trudnoći ako postupak uspije. Liječnik mi je rekao da ima puno šanse da se moji problemi s cerviksom ponove u drugoj trudnoći, znači moram računati s time da ću možda opet morati provesti par mjeseci u krevetu, možda dio i u bolnici. Ne mogu reći da je moja trudnoća bilo prekrasno razdoblje života, kao što obično mame kažu. Meni je ostalo u sjećanju 8 mjeseci neprestanog straha. Bilo bi drugačije da se mogu nadati normalnoj trudnoći, ali mala je vjerojatnost da prođem bez ležanja i ponovnog strahovanja.

Sunčica je tako malena, tek radi prve korake, želim se igrati s njom, ići u šetnje, trčati s njom, nositi je, kupati i presvlačiti. Želim je nastaviti dojiti, u tome uživamo i ona i ja, ali ako u rujnu idemo na punkciju onda moramo već polako početi s odvikavanjem.
Tužna sam kad se sjetim da će se za nju, ako ja uspijem ostati trudna, brinuti tete u vrtiću, tata i svekrva. A ja ću biti mama maloj bebi u trbuhu, puno više nego njoj.

Želim pričakati još godinu-dvije dok ona bude starija, dok prestane nositi pelene i dojiti, dok bude u stanju shvatiti zašto je mama više ne može podignuti u naručje. A opet se bojim da svaki mjesec odgađanja postupka znači sve manje šansi za uspijeh (koje nam ionako nisu velike) i da će mi jednog dana biti žao što sam odgađala (ne samo meni nego i MM-u i Sunčici).

Da mi je netko ispričao ovu priču prije 3-4 godine, nazvala bih samu sebe kukavicom. Nikad do sada nisam uspijevala shvatiti žene koje zbog straha ne pokušaju imati drugo dijete, a onda, kad im prođu reproduktivne godine, žale zbog toga.

IVF mame i mame s problematičnom prvom trudnoćom, jeste li imale takve dileme?

(Sad zvučim sama sebi strahovito sebično, kad se sjetim svih vas koje još radite na prvoj trudnoći.)