Treće dijete, da li ne?

[dijanam]

Mislim da nije zanemarivo to zajednistvo kod vise djece male razlike u godinama. To zaista bitno olaksava zivot (nije tajna samo u peglanju ).

Moji su svi blizu i zaista su ekipa kojoj nikad nije dosadno. Ima losih dana, ali cini mi se da oni proizlaze vise iz razlika u spolu nego u dobi. Sinu ide na zivce kad cure slusaju Tošu pa se uvrijedjeno povuce. Moje najmladje dijete ima 1 godinu i 10 mjeseci i vidim da je i ona vec bez problema vazan sudionik igre (ako nista, ona im dodje ko necija beba).

Kad ja ne mogu biti s njima vani, ostavim ih sve cetvoro u dvoristu i zaduzim jednoga da bude šef koji ce paziti na najmladje.

Cesto mi se dogodi da ja osmislim neku zanimljivu aktivnost s djecom, a da me oni uopce ne trebaju jer imaju svoj plan.

Zapravo, kad razmisljam o zajednickom vremenu s djecom glupo mi je razmisljati u okvirima kreativnih radionica i igara. Mislim da je najvaznije s djecom zajednicki zivjeti zivot. Svaki moguc minut tog zivota. I dok kuham i dok vjesam robu i dok usisavam i dok pravim kolace - to su prilike za zajednistvo, za zabavu, za ucenje. Pa neka i traje duze, neka je neurednije, u konacnici je lakse. Nema strukturiranih aktivnosti, nismo u vrticu. I djeca su prisutnija, spremnija na suradnju kad su ukljucena u zivot. Makar samo usputnom pricom dok radis nesto u sto ih ne mozes ukljuciti.

Ja nisam bila cool, postala sam to s djecom. I uz muza. Koji ih npr. nikad ne bi kupao (jer se tako bez veze iritira koža, jel te).

Bitno je i to sto imam svekrvu bez cije pomoci bi bilo jako tesko. Zapravo, da nemamo nju, ja bi sad vrlo vjerojatno bila na trogodisnjem porodiljnom i ne bi radila. Ovako mogu raditi.

Ja sam inace los organizator. Ima zena koje s takvom lakocom plesu po kuci i sve stizu i svasta znaju. Marta je jedna od njih i svaki put kad odem do nje pokupim neku novu foru koju implementiram u svoj neuredan zivot. Di bi mi bio kraj da posjetim litalu!

[Zorana]

Marta, trikove na sunce!

[Anci]

Ja sam svojim curama neki dan dala krpe da malo brišu po stanu.
Da vidim koja je bolja Peepeljuga!!! Da ih samo vidiš!

A sebi sam skuhala kavu 8) . I popila je u miru.

[Mejra's mommy]

JA sada ne smijem ni pomisliti na trece. Sto se moje psihe tice. Financijski smo spremni, stambeno isto (za mjesec selimo u svoju ogromnu kucu) ALI ne dolazi u obzir. Kontracepciju nikakvu ne koristimo da se desi plusic nesmijem ni pomisliti. Kako bi se tada osjecala? Neznam!

Mene uvijek zbune ovakve nelogičnosti. Ako ne koristiš kontracepciju, onda valjda znaš da je velika vjerojatnost trudnoće... Ništa osobno, stvarno, ali ne kužim, nema logike...

:? [/b]

Kontracepciju nikad nisam koristila u osam god braka i fala bogu jos nije bilo eksidenta!

[krumpiric]

Zapravo, kad razmisljam o zajednickom vremenu s djecom glupo mi je razmisljati u okvirima kreativnih radionica i igara. Mislim da je najvaznije s djecom zajednicki zivjeti zivot. Svaki moguc minut tog zivota. I dok kuham i dok vjesam robu i dok usisavam i dok pravim kolace - to su prilike za zajednistvo, za zabavu, za ucenje. Pa neka i traje duze, neka je neurednije, u konacnici je lakse. Nema strukturiranih aktivnosti, nismo u vrticu. I djeca su prisutnija, spremnija na suradnju kad su ukljucena u zivot. Makar samo usputnom pricom dok radis nesto u sto ih ne mozes ukljuciti

najveća istina, "kvalitetno provodjenje vremena" je tješenje za kapitalizmom zarobljene roditelje, kao radi, sinko, radi, pa ona 2h s djetetom moš provest kvalitetno i nadoknadit vrijeme. Kako da ne.

[ljiljan@]

Vraćam se na priče o kontracepciji. Nije to tako jednostavno. Što mene natjera u 39. godini života nakon dugog niza godina korištenja kondoma da u jednom trenutku odlučim da više neću stavljati gumu između ljubavi mene i MM-a? I dođe plusić...i sva prestrašena sam bila...kako ćemo? A danas gledajući stvar s vremenskim odmakom samo mogu reći da je tako moralo biti. I da, jako sam sretna što MM nije niti pomislio na bilo koju drugu varijantu nego da rodim. (Razumijem Phillis da joj je teško kad ona želi bebu, a muž ne. Ali to treba pregrmiti, sve će biti dobro.)
A danas kad vidim mog velikog sina od 15 godina na svom krevetu i malog od 15 mjeseci koji je svoju glavu stavio na rame velikome, kad tako zagrljeni gledaju nogomet, obuzme me milina. Jedan je visok preko metar osmadeset, a drugi skoro za metar manji. Ali braća! Tako su važni! A ovo s više djece s malom razlikom sam isto prošla. Nije mi bilo lako s blizancima, ali opet i da mogu ništa ne bih mijenjala.
A MC je super zapazila - okolina ti se ruga ako im dopustiš. Najefikasnije je predrasude i gluposti ignorirati.

[mikka]

Moje je mišljenje da je imati povjerenja u svoju djecu u ovakvim situacijama gotovo jednako važno kao i vjerovati u sebe.

mirje, ovo mi se tako svidjelo

drago mi je da je topik opet zaplovio mirnim vodama . sad kad vas citam, jedva cekam da rodim. sva sreca pa se necu nacekati. i valjda si necu skociti u usta, ko i obicno

[Ancica]

Drage moje forumašice.

Molim vas brzu pomoć. !!!




Već duže vrijeme vas čitam a sada imam problem i molim da mi se brzo javite kako bi ga riješila (nemam mnogo vremena).

Naime imam 32 godine, dvoje djece (prvi godina i 10mjeseci, drugi devet mjeseci) i opet sam trudna.
Nisam od onih "koliko Bog da", ni cigančica. Inteligentna sam, obrazovana (VŠS i trenutno pišem mr), ambiciozna. Nisam ni pomišljana na više od dvoje djece dok ih nisam rodila. Čak i prije nego sam zatrudnila mislila sam da ostajem samo na dvoje. A sad kad sam vidjela dvije plave linije na štapiću samo razmišljam kako želim to dijete.

Plus toga MM ne želi ni pomisliti na treće dijete jer imamo mali stan (60m2), puno godina (on 38 ) i tanke živce. A ko ih nema?

Molim Vas da mi date savjet bilo kakav?
Voljela bi ćuti mišljenje majki troje djece da li se to može izvesti a da se ne upadne u tešku depresiju ili slično.

Nemogu pričati sa nikim svojim jer ako odem na odbacivanje ne želim da mi nitko zna.

Ja dolazim iz obitelji s troje djece ogranicenih primanja i prakticki samo majke u kuci jer je tata radio na terenu i prakticki ga nije bilo, a kad ga je bilo, pripremao je ispite. Do mojeg osmog rodendana zivjeli smo u stanu od neznam kolko kvadrata ali imao je jednu (dnevnu) sobu, malu kuhinju, malu kupaonu i mali hodnik. Mama je isto radila, s tim da se dizala prije zore da bi nas mogla otpehacit do vrtica, nije imala ves masinu pa je iskuhavala pelene u loncu, a auto smo kupili tek negdje kad sam ja krenula u skolu (ja sam najstarija). Mora da nam je bilo tijesno al ja se te tjesnoce, nit da nam je ista falilo, uopce ne sjecam. Ma uopce. Iz perspektive djeteta nista sto nam je trebalo (al istinski trebalo) a da bi nam obitelj s manje djece ili vecih financijskih mogucnosti mogla kao dati, nije nam falilo.

I svo troje smo skroz uspjesne odrasle osobe.

Nemam vremena citat sad sve postove pa neznam je li odluka pala ili ne, ali ja se nadam da je vasa beba ipak na putu da postane dio vase obitelji.

U svakom slucaju zelim vam sve najbolje.

[mikka]

aha evo nasla sam, Phillis, imamo jednu slicnu pricu na forumu

http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...light=#1424717

[Phillis75]

Ipak nisam jedina.

[Trina]

Ma nisi jedina.
Sad ću se vratiti malo predrasudama.Sjetila sam se da sam jednom,kad sam tek rodila drugo dijete i mislila kako to sve skupa izgleda drugima (jer ja imam problem da ljudi misle da sam im sestra a kad čuju da me zovu mama onda se tek naslušam komentara jer zaključe da sam rodila prvo sa 14,Glup osjećaj) upoznala jednu curu koja ih je imala četvero.Kažem curu jer bila je jako mlada,prekrasna,zgodna,blaga,nježna,ma sve 5 i nisam mogla vjerovati da im četvero djece.Ta osoba je razbila moje predrasude o nekim stvarima i navela me na preispitivanje same sebe i vlastite ograničenosti.I ja sam mislila da u današnje vrijeme puno djece imaju ili jako siromašni ili prebogati pa da u nijednom slučaju djeca ne profitiraju.Ali srećom,nije tako.Nažalost,jako puno ljudi ipak ima iskrivljenu sliku o svemu tome i odlučiš li se (ja navijam da jesi) za roditi moraš biti spremna na svakakve komentare

[clumsy mom]

Nema nijedne mame blizića ili trojčeka na temi? Čudno jer iako smo iz neke druge priče opet možemo pomoći i oko organizacionih trikova i oko razumevanja pojmova ''dve/tri bebe'', ''mnogomesečno nespavanje'', ''plačljivi duet''...

Kažem iz neke druge priče jer je mamama blizanaca u neku ruku definitivno lakše nego mamama pseudoblizanaca. Ipak, imamo i mi kriznih momenata - dvostruke kolike, dvostruko prohodavanje, dvostruko skidanje pelena i štatijaznam. Dovoljno da razumemo Phillis i njene dileme.

Ono što mogu definitivno da potvrdim nakon 2 godine nespavanja i hendlanja dva deteta istog uzrasta jeste da se sve muke zaborave. I to do te mere da poželim da opet prođem isto. Pisala sam već na Blizancima da me negde u Beogradu čekaju smrzlići koji su preostali iz IVF-a i kojima 'rok' ističe za godinu dana. I zovu me već duže vreme i to sve glasnije kako se bliži leto. Na ozbiljnom sam putu da probam da iskoristim barem jedan par (ili sve ako ne uspe iz prve). Fora je što su zamrznuti u parovima pa postoji verovatnoća da mi se opet dese blizanci. I neka, navijam za to.

A tata? Tata je kategorički tvrdio da mu, nakon rođenja dva zdrava deteta, smrzlići neće trebati. Ipak je uredno plaćao rentu svake godine. I štrecnuo se kad sam mu pre nekoliko meseci pomenula naredni mart. Vidim mu u očima da je prestao da ih gleda kao embrione i u sebi počeo da ih naziva svojom decom. I daće dobri Bog da barem neko doživi da se rodi i proživi srećan život pored svoja dva velika brata.

[MIJA 32]

Clumsy mom

[vanjci]

clumsy mum, rasplakala si me

[dorotea24]

clumsy mum, rasplakala si me

i mene

[Tashunica]

clumsy mom prekrasno
čitajući postove nekih cura ovdje, čovjek jednostavno dobije želju za još jednom bebicom.

tu sam i spremna na razgovor o izazovu majčinstva

drago mi je da si ostala

[pikula]

Ja imam (samo) dvoje, ali sam slobodni umjetnik pa mi je urednost kontraindicirana Ni ja ne peglam, ali nisam sretna s tim kako mi izgledaju ormari - s obzirom na to da mi je majka prof. filozofije ni otud nema pomoći Dakle - da ne bi netko pomislio da uspoređujem mačku s djetetom ovo se odnosi na praktične savjete u organizaciji svakodnevice - moj muž hoće mačku iz nekih njemu užasno važnih romantičnih i nostalgičnih razloga, a ja sam rekla ok, ali u ovakav stan ne može nema cm2 slobodnog prostora - od sad se igramo pospremanja umjesto vodenih bojica i, nema više rezuckanja papira po podu isl. Ja sam stvorila ovisničku vezu o flylady i shvatila da u mom stanu ima skrivenih kvadrata, au danu vremena - a djeca su jednako velika kao što su i bila - jedino sad imamo kozice pa smo malo zapeli, ali jedino što sam zapravo promjenila sam ja- ja sam bila kaotična majka umjetnica koja istrči van kad je ljepo, da djetetu od dvije godine da radi slike s tušem i sl. Sad su nam red, rutina i organizacija na vrhu prioriteta i da vidiš - sve se može kad se hoće. Hoću reći ponekad (kad klinci više nisu bebe) prostor se može stvoriti ako se promjene neke navike.
Ovo se ne odnosi na Phylis i troje tako malih, više na nas s više klinaca zapele između pospremanja, posla i igranja

[iridana2666]

Ja imam dvije cur od skoro 5 i skoro 9 godina i kad pomislim na još jednu bebu, doslovce, ali doslovce me počinje oblijevati hladan znoj i diže mi se želudac na pomisao o ponovnoj trudnoći, porodu, oporavku nakon poroda, neprospavane noći, kašice....Užas! Volim svoju slobodu, svoj komoditet sad kad su cure već velike i možete me linčovati, ali da ostanem ponovno u drugom stanju (za sad) definitivno bi išla na abortus (iako uzimamo sve mjere predostrožnosti, ali nikad se ne zna ). Ne mogu zamisliti ponovni gubitak teško stečene slobode. Z adijete treba puno više od same ljubavi jer se od ljubavi ne živi, a i ja želim normalan život, priuštiti si i masažu, putovanje, lijepu garderobu...

[Poli]

Ma zašto bi neko nekog linčovao? Meni se jedna prija žalila da joj je dijete (2 god) uništilo život, druga kaže da ne bi mogla psihički podnijeti rođenje drugog djeteta jer joj je dosta skupljanja igračaka. Sto ljudi sto ćudi... A ovo o oduzimanju i sticanju slobode već je druga tema...

[Poli]

Moram dodati da mi se cini kako se ova tema posmatra dosta crno-bijelo. Kao da se bira izmedju lagodnog zivota i uzivancije sa dvoje djece i neimastine, haosa i zrtvovanja sa troje. Mislim da to uopste nije tako i da porodice sa troje djece mogu živjeti isti tako "normalno" (kako kaze iridana 2666) kao i one sa dvoje. Mislim da broj djece nije odlucujuci faktor u tome kakav zivot vodimo, ima tu mnogo drugih stvari.

[Phillis75]

Ovaj topic se svačime bavio od predrasuda, sjajnih "recepata" kako hendlati djecom do vjerskih pitanja. Kako vrijeme polako prolazi, a vaših komentara je sve više i sve su raznolikiji tako se pitanje kojim se ovdje trebalo baviti konačno iskristaliziralo a on glasi :

Koliko smo spremni trpiti kao roditelj i osoba za dobrobit djece?

Tu nije bitno da li se radi o jednom djetetu ili više njih (vidjeli smo da neke s četvoro bolje prolaze nego neke s jednim).
Tu je bitno da smo svi različiti i imamo različite sposobnosti nositi se s određenim situacijama:
- nespavanje
- dječji plač
- bolesti
- zahtjevna djeca
- itd.

Moja situacija je takva da je "teška" iz razloga što je razlika među djecom tako mala, a mala djeca su zahtjevnija nego velika. Kada postoji razlika od barem pet godina, djete od pet godina možeš očekivati da će ti i pomoći oko bebe. Dijete od dvije do tri godine će na prinovu u obitelji vjerojatnije reagirati ljubomorom i povećanom potrebom za pažnjom.

Na odluku o trećem djetetu vjerojatno odlučuje činjenica kakva su prva dva. Ako su "dobra" lakše se odlučiti za treće. Ako si zaboravio muke prve godine (nespavanje, kolike, izbijanje zuba, bolesti, nošenje, zahtjevnost - svakih pola sata mu nešto treba, pelene, bočice i dudice) lakše ćeš se odlučiti na treće.

A postoje i čisto egoistični razlozi kao što su financije, izgled, lakša organizacija i slično.

Ništa nije za suditi i čak slične situacije mogu rezultirati različitim odlukama.


Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

[litala]

Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

a na to pitanje svaka obitelj odgovara sama.

[iridana2666]

Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

a na to pitanje svaka obitelj odgovara sama.

Litala , divim ti se na 4 mala anđela i čudim se ženama sa više djece otkud im snage. Moja mama je imala nas troje, ali među nama je bila velika rezlika (4 i pol god između mene i seke, i 12 godina između mene i brata tje 8 godina između njega i naše sestre) i ja sam joj bila ogromna pomoć, a da ne pričam da me takoreći odgojila moja nona (mamina mama) i da smo sestra i ja svako ljeto išle sa tatom ili mojom strinom 2 mj na brod pa je mama imala svo vrijeme za sebe, a svako godišnji bi moji otišli nekamo na 15 dana sami, bez nas. Imali smo sreću da nismo materijalno u ničemu oskudijevali, ali onda je bilo onda, a sada je daleko drukčija situacija (zaposlenja, plaće i ostalo).
Uz to, MM i ja nemam ničiju i nikakvu pomoć oko djece, kućanstva i ostalog. Dakle, isključivo se oslanjamo jedno na drugo, a djecu moram vući i ginekologu pa se starija igra sa mlađom u čekaonici dok sam ja ordinaciji (MM radi 2 posla). Više nemam snage, volje, tankih sam živaca, mlađa je jako osjetljivog zdravlja, starija karakterno jako zahtjevno i hiperaktivno dijete... Ponekad poželim još jedno dijete, ali da ga dobijem gotovo sa 5 godina . Ja bih posvojila starije dijete, ali MM ni čuti.

[litala]

zato i kazem da je odgovor na to pitanje u obitelji samoj.


makar, sad kad ponovno citam, grubo zvuci to pitanje. :/ mogla bih cak reci da cemo se svi sloziti da je novi zivot uvijek vredniji od gore nabrojanog. ono sto svaka obitelj za sebe mora odgovoriti jest - imamo li snage?


da je meni netko, kad sam prvi put bila trudna rekao: da, dijete imati je super, lijepo, ispunjavajuce, ali i - naporno, nespavajuce, frustrirajuce, ponavljajuce, na trenutke monotono, na trenutke prezahtjevno, ponekad idealno, ponekad bolno...

bilo bi mi lakse. ne bih gubila energiju na "prepoznavanje" toga, na prihvacanje toga kao neceg sto je normalno pri odrastanju, pri odgoju, pa i pri onom najbanalnijem u svemu tome (mijenjanju pelena, uspavljivanju, spremanju ruckova...)


u prve dvije godine ti moras dijete bar 700 puta uspavati (mozda koji put klone i samo ), bar 700 (ili 1500 ili 5000) puta nocu probuditi, bar 350 vecera i dorucaka i ruckova iskemijati, bar 1500 puta usranu guzicu oprati, bar 700 masina robe oprati... o onome koliko puta ces ponoviti: ne trci na cestu, daj mi ruku, ne diraj - vruce je, ne naginji se - visoko je, ne skaci, sidji poooooako dolje, ne! vlakicem bebu po glavi.... da ni ne govorim...


kad vec imas dijete, onda dio toga vec znas (ovisno koliko je to prvo dijete staro...), i iz toga ide i onaj strah kako ces to ishendlati ali i ono odusevljenje koje ti dijete mami iz umornih kostiju i ociju koje se drze otvorene cackalicama...

[litala]

i jos nesto - mm i ja smo sami

moja je mama 15ak km od nas, nema auta i dolazi nam u posjetu desetak puta godisnje. mi odemo njoj cesto, ali mozda desetak puta godisnje, recimo, kod nje rucamo. klinci znaju kod none prespavat, maksimalno jednom mjesecno.

mm-ov otac je na drugom kontinentu.


sve rodjendane organiziramo i realiziramo sami, uvijek festu za sve prijatelje, cesto ljeti i "no-reason" rostiljanje... s gustom i zadovoljstvom...

[Irena23]

Moja situacija je takva da je "teška" iz razloga što je razlika među djecom tako mala, a mala djeca su zahtjevnija nego velika.

Ja se s ovim ne bih slozila, moji su generacijski svatko u svojoj fazi znaci skolarac, vrticarac i beba. Mala djeca mozda zahtjevaju vise "fizicke" brige, ali starije djete treba roditelja koji ce ga povesti u kino, tri put tjedno na sport, gledati njegove utakmice, raditi s njim zadace, otici u skolu na informacije, razgovarati s njim o promjenama u njegovorm zivotu, imati za njega puuuuno strpljenja u nekom predpubertetskom ponasanju.....
Tako da sve ima svoje prednosti i mane. Kad je mala razlika u kratkom razmaku se rijesis pelena, prohodavanja, bolesti i slicno. tesko je prvih par godina a kad svi prodju dvije onda je lakse. Ja se evo nisam naspavala vec osam godina, a skoro toliko nosam pelene, navecer moram doma biti oko 8 najkasnije....a opet stignemo i svugdje s njima. Moj stariji nikad nisu nigdje prespavali osim s nama. Ni nama nitko ne pomaze, ali meni se sve cini lako dok su svi zdravi, kad je jedan bolestan onda mi je koma.

[litala]

eh, pobjeze mi opet misao (tu je onih preko nekoliko tisuca neprospavanih noci )

htjela sam reci - mi smo svu svoju energiju okrenuli prema obitelji. jer smo tako zeljeli, jer u tome uzivamo. nemamo poslovnih ambicija, nemamo znanstvenih ambicija. nasa je ambicija - obitelj. sto ne znaci da drugi grijese - nitko ne grijesi dok god svoj zivot prilagodjava onome sto moze i zeli. grijese oni koji se krivo procijene pa na koncu price netko pati - ili djeca jer ne dodju na red, ili roditelj jer se ne ispunjava onako kako bi trebao...

uskladiti to sve je umijece. nije neka vrhunska znanost, samo je umijece gledanja u sebe i razumijevanja onog sto zelis od zivota. i sada u ovom trenutku, i u onom trenuku, za dvadeset godina, kad ti ovi mali dijelici zivota odu od kuce... a ispunjen se moras osjecati i sada i onda i u medjuvremenu...

[Poli]

litala, sta znaci da nemate poslovnih ambicija? jesi li mislila na "karijeru" ili posao uopste? pretpostavljam da se necim morate baviti

[summer]

joj, litala,

[lucica]

Toliko smo planova imali ja i suprug. O evenutalnoj kupnji neke zemlje ili kućice, o većem autu, o posjetu Plitivica, zološkog vrta u Zagrebu kad djeca porastu i sličinim stvarima.
Ja jednostavno neznam kako žive ljudi sa troje djece. One koje ja poznajem uglavnom su lošije obučeni, sa nerješenim stambenim pitanjem, ne putuju mnogo.

Strah me je što nosi ta situacija. Da li uopće smijem birati između nekog dobrog standarda za dvoje djece (pružiti djeci i ugodno djetinjstvo, priliku za fakultet ili dati financijsku podlogu za vlastiti život) ili skromno živjeti sa troje. Da li takva odluka donosi kajanje?

Meni se ne sviđa što se sve svodi na materijalne stvari, auto, "lijepa odjeća", što mi izgleda jako sebično, ja ih imam četvero u malim razmacima 8, 5.5, 4.5, 5mj i znalo je biti teeeško, treća nam nije došla planirana, a četvrti je što ljudi ne mogu vjerovati, ali sve je sa nekim razlogom, i za sve Bog da snage,
neću ti opisivati svoj dan kako izgleda, jel bi predugo trajalo, a i živjeli smo u potkrovnom stanu od 60 kvadrata, ali gdje čeljad nije bijesna,ni kuća nije tjesna
Nadam se da si odlučila zadržati to dijete
Sjetila sam se jedne poznanice, koja je bila u istoj situaciji kao i ti sada, i već je bila odlučila otići na abortus, ali se u zadnji čas predomislila, i sada to dijete ima 6 godina, i ja kad god ju vidim si mislim, kako je skoro bila "ubijena"...

[flower]

nitko ne grijesi dok god svoj zivot prilagodjava onome sto moze i zeli. grijese oni koji se krivo procijene pa na koncu price netko pati - ili djeca jer ne dodju na red, ili roditelj jer se ne ispunjava onako kako bi trebao...

litala u samu srz

[litala]

litala, sta znaci da nemate poslovnih ambicija? jesi li mislila na "karijeru" ili posao uopste? pretpostavljam da se necim morate baviti

ja imam zavrsenu visu, radim sa srednjom strucnom spremom. nemam planova u skoroj buducnosti mijenjati posao (kad se i vratim na njega, s porodiljnog). nekad davno razmisljala sam ili o zavrsetku faksa (ovog kojeg imam visu) ili o promjeni zvanja skroz na skroz. napredovanje na poslu mi je isto trenutno "out of reach" jer bih morala puno, jako puno vremena provesti educirajuci se i uceci, sto je trenutno nespojivo s obiteljskom situacijom.

mm je vlasnik obrta. radi sam. par puta mu se pri ugovaranju poslova dogodilo da ima ponude za ekstra velike poslove koje ne bi mogao sam odraditi. tada je bila opcija ili odbiti ili prihvatiti ali i zaposliti jos radnika. odbio je poslove jer nije htio da mu se dani i tjedni i mjeseci i godine pretvore u grcevito trazenje poslova i jos grcevitiju naplatu obavljenih...


odabrali smo, u ovom trenutku naseg zajednickog zivota, da necemo "ganjati" karijere, vec od ovih poslova koje sad imamo, zivjeti i snalaziti se.

[franica]

Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

Draga Phillis75, odgovor na ovo pitanje nećeš pronaći na forumu, on se nalazi duboko u tvom srcu. I što god odlučila želim ti da vjeruješ da si ispravno odlučila i da si mirna sa svojom odlukom. A više od svega želim tvojoj djeci da imaju sretnu i zadovoljnu mamu.

[mama courage]

Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

a na to pitanje svaka obitelj odgovara sama.

gle ti nje! baš me ovaj odgovor "razveselio"

nitko ne grijesi dok god svoj zivot prilagodjava onome sto moze i zeli. grijese oni koji se krivo procijene pa na koncu price netko pati - ili djeca jer ne dodju na red, ili roditelj jer se ne ispunjava onako kako bi trebao...

potpis.

phyllis, što god odlučila, a imaš pravo biti i sebična pa i misliti na sebe, na svog muža, na svoju djecu, kao što imaš pravo misliti i na nerođeno, nemoj samo da se tvoja odluka temelji na tome što babetine u susjedstvu misle o mnogobrojnoj obitelji. i da misle to što misle.

[Trina]

Pitanje ostaje da li je novi život važniji od svega nabrojanog?

Novi život je važniji od svega onoga što si nabrojala

[iridana2666]

Moja situacija je takva da je "teška" iz razloga što je razlika među djecom tako mala, a mala djeca su zahtjevnija nego velika.

Ja se s ovim ne bih slozila, moji su generacijski svatko u svojoj fazi znaci skolarac, vrticarac i beba. Mala djeca mozda zahtjevaju vise "fizicke" brige, ali starije djete treba roditelja koji ce ga povesti u kino, tri put tjedno na sport, gledati njegove utakmice, raditi s njim zadace, otici u skolu na informacije, razgovarati s njim o promjenama u njegovorm zivotu, imati za njega puuuuno strpljenja u nekom predpubertetskom ponasanju.....
Tako da sve ima svoje prednosti i mane. Kad je mala razlika u kratkom razmaku se rijesis pelena, prohodavanja, bolesti i slicno. tesko je prvih par godina a kad svi prodju dvije onda je lakse. Ja se evo nisam naspavala vec osam godina, a skoro toliko nosam pelene, navecer moram doma biti oko 8 najkasnije....a opet stignemo i svugdje s njima. Moj stariji nikad nisu nigdje prespavali osim s nama. Ni nama nitko ne pomaze, ali meni se sve cini lako dok su svi zdravi, kad je jedan bolestan onda mi je koma.

Irena draga, MM radi 2 posla. Dakle od 7 ujutro do 3 je u svojoj firmi, a od 4 i pol do 11 navečer radio kao voditelj na radiopostaji i da nema ovog drugog posla, ne bi živjeli kao što živimo. Dakle, ja JESAM osuđena potpuno SAMA na djecu, kuću, obavljanje ostalih stvari (plaćanja računa, odlasci na poštu, banku, doktoru, školske sastanke itd). Uistinu nemam snage za treće, a ponajmanje bebu. Da sam cijelu noć budna pa po danu opet crnčim . Da imam kućnu pomoćnicu i dadilju onda bih se vjerojatno odlučila na još jedno.

[Irena23]

Irena draga, MM radi 2 posla. Dakle od 7 ujutro do 3 je u svojoj firmi, a od 4 i pol do 11 navečer radio kao voditelj na radiopostaji i da nema ovog drugog posla, ne bi živjeli kao što živimo. Dakle, ja JESAM osuđena potpuno SAMA na djecu, kuću, obavljanje ostalih stvari (plaćanja računa, odlasci na poštu, banku, doktoru, školske sastanke itd). Uistinu nemam snage za treće, a ponajmanje bebu. Da sam cijelu noć budna pa po danu opet crnčim Nope . Da imam kućnu pomoćnicu i dadilju onda bih se vjerojatno odlučila na još jedno.

Gle, nisam mislila nikoga nagovarati, nego cisto ohrabriti, svaka je situacija naravno specifična. Stvarno je lijepo, i treba vise biti "flegma" za neke stvari. Kad se sjetim koliko sam se ja nervirala s prvim djetetom sad mi je pjesma. Meni je to oduvjek bila zivotna zelja imati troje djece (najmanje).

[iridana2666]

Irena draga, MM radi 2 posla. Dakle od 7 ujutro do 3 je u svojoj firmi, a od 4 i pol do 11 navečer radio kao voditelj na radiopostaji i da nema ovog drugog posla, ne bi živjeli kao što živimo. Dakle, ja JESAM osuđena potpuno SAMA na djecu, kuću, obavljanje ostalih stvari (plaćanja računa, odlasci na poštu, banku, doktoru, školske sastanke itd). Uistinu nemam snage za treće, a ponajmanje bebu. Da sam cijelu noć budna pa po danu opet crnčim Nope . Da imam kućnu pomoćnicu i dadilju onda bih se vjerojatno odlučila na još jedno.

Gle, nisam mislila nikoga nagovarati, nego cisto ohrabriti, svaka je situacija naravno specifična. Stvarno je lijepo, i treba vise biti "flegma" za neke stvari. Kad se sjetim koliko sam se ja nervirala s prvim djetetom sad mi je pjesma. Meni je to oduvjek bila zivotna zelja imati troje djece (najmanje).

I meni! Nas je troje (imam još seku i brata) i divno se slažemo (usprkos velikim dobnim razlikama), ali sad sam na rubu snaga i živaca, a ne znam kako bih sa još jednim? Možda završila na psihijatriju ? A sam Bog zna koliko razmišljam o tom trećem i voljela bih usvojiti starije dijete ( ne želim ponovno trudnoću, porod i ostale 'dodatke'), ali kako sam već rekla, MM ni čuti
I sjećam se kako je moja mama pričala da nije ni osjetila odrastanje mog brata (on je najmlađi). Kaže da se jednog dana samo osvrnula, a on je već bio veliki , ali ne zaboraviti pomoć familije koju je imala!

[Phillis75]

I ja bi da mogu preskočiti ovaj period od dvije godine, do njegove prve godine.
Ne želim trudnoću koja opterećuje jer se ne možeš sagnuti zavezati cipele djetetu ili ga držati dok počinje hodati, trudnoću koja te traži da spavaš do 9 ujutro a moje ptičice se dižu već u 6, trudnoću koja te usporava i uspavljuje a djeca žele laku i poletnu mamu koja će ih voditi na igralište ili se igrati na podu s njima.
Još dvije godine nespavanja, nočnog plakanja kojem neznaš uzrok i to te izluđuje. Još mogu nabrajati ali bi to predugo trajalo.

Kad bi se taj period mogao preskočiti ili na ubrzano premotavanje unaprijed.

[single]

philis sta si odlucila?
sta god odlucis sigurna sam da ce biti ispravno jer ti znas najbolje svoje okolnosti...a mi smo tu da ti damo podrsku i posaljemo puno vibri da sve prode ok..drzi se i hrabro napred

[Elinor]

Ja za sad imam samo jednog , ali toliko je divan da si već sad priželjkujem blizance za drugi put!
- od rođenja spava po noći
- budi se bez plača, samo se prišteka na cicu i nastavi spavati
- od 4 mjeseca spava nekoliko sati i po danu
- stalno se smije
- zubići rastu bez suza, temperatura, proljeva...
- najviše se voli igrati s mamom, ali ako mama baš mora nešto raditi, igra se na podu, puže, otvara ormare, zabavlja se sam. Ponekad iz kolica gleda što mama radi (tada moram malo više skakati oko njega i potrošiti 2 dnevne doze kalorija, ali sve za njegov smijeh)
- nikad nije cendrav bez veze
- stignem surfati , imam energije za muža, čak i kuham, a ponekad i spremam ...
Ima toga još al ne smijem ga previše hvaliti!
Nikad ne znaš kakva će biti bebica, ali ne mora značiti da će biti najzahtjevnije biće na planetu! :wink:

[pikula]

Mene je prvo dijete načilo kako da živim s djetetom, drugo kako da živim obiteljski život. Ja sam bila jako ambiciozna i uspješna u svojem poslu i moram priznati da sam kroz godine shvatila da su prave sposobne frajerice one koje se hrabro suočavaju s izazovima i izvlače pouke koje ih guraju naprijed čak i kad učenje lekcije nije ugodno. Ambicija ili ti predanost nije nešto što se pripisuje karijeri to je osobna kvaliteta (ili mana kako tko gleda) i trebla bi se ogledati u svim vidovima života, a ne samo tamo gdje je korist kratkotrajno dohvatljiva. Ne idem na postidplomski još godinu, dvije, mailam se i chatam s frendicama od Hravarda, preko Londona itd. i ono što mi one kažu je vrlo često - joj blago, tebi - a znate zašto me jako rijetko štrecne zavist - zato što znam da sam mogla samo da sam htjela. Uostalom još imam dvije ruke i noge i pamet koju sam i imala, ja sam svoju posao i obrazovanje izgradila samo s tim i ako treba opet ću. Za sada me veseli da djeci znam odabrati knjižnicu, knjigu, predstavu, da poznaju zanimljive i kvalitetne ljude i aktivnosti, da se s ravnateljicom vrtića ili buduće škole mogu porazgovarati i pročavrljati na nekoj stručnoj razini, eto ja sam sto posto sigurna da moja karijera nije bila uzalud taman i da nikad više ne odradim niti jedan projekt o kojem će se pisati u novinama ili ne dobijem titulu. Učenje i osobni razvoj mogu se skrivati i tmao gdje tvoja susjeda ne bi nikad rekla.
Upravo čitam Statusnu tjeskobu Alaina de Bottona -mali je genijalac -iz naslova je jasno o kojoj boljjki govori - vrlo otrežnjujuće i zabavno štivo za ovkeve predrasude i dileme.

[Anita-AZ]

Draga Philys,
huh... razumijem tvoje strahove. Ja sam jedna od onih zagriženih majki koje su ozbiljno prihvatile taj (majčinski) posao, dok istovremeno moji snovi(karijera) ne blijede i mogu ih brojati kao svoje 3. dijete. U najvećim kriznim momentima pomislim kako bi sad jedna od gorih stvari bila - trudnoća. Svjesna sam da bi me jos jedna beba iscrpila do srzi, odgodila moje zelje i ambicije od njihovog ostvarenja jos dalje.... i taj scenarij mi ponekad izgleda kao mala noćna mora. No, da se to zaista dogodi, ne bih se ni na tren zapitala što drugi misle, pa ni što MM misli jer mladi život je u meni i ako je već tu, a slučajno sigurno nije, onda je to putanja života koju sam valjda na neki način izabrala ni ne znajući i sigurno je to najviše dobro za mene. Ne znam što bi mi se moralo dogoditi da odlučim prekinuti prirodni tijek života unutar mene. Da je 7. 8... stoto... Da, pomislila bih kako je moj život nešto drugo od onog što sam si zamislila i njegov smisao je nešto drugo , kao i moja životna zadaća. Ali koliko puta je pravi put ljepši od zamišljenog? Za mene, to je gotovo sve što mi se dogodilo u životu. Sve je išlo drugačije od zamišljenog. Išlo je bolje!

Mislim da je važno vjerovati prirodnom tijeku života kod ovako bitnih stvari.

I ne slažem se da je lakše sa dvoje velike razlike, nasuprot dvoje malih. Ne! Kad te veće dijete iscrpi do srži svojim inteligentnim predpubertetskim kritikama, jako je teško ostati pribran i istovremeno se usredotočiti na milo lice bezazlene bebe koja nikako da zaspi. Hm. Biram fizičko iscrpljivanje ispred psihičkog - uvijek!

I ne možeš takvu odluku izvagati. Ne možeš donijeti životnu odluku na bazi tabele plus i minus. Da, ako su odluke vezane uz stvari, ali ne ako su vezane uz ljude, male ili velike, djecu ili partnere.

Odgovori sebi. Koju odluku bi donijela iz ljubavi, a koju iz straha? Donesi onu iz ljubavi. Ta je prava. Sretno!

p.s. Unatoč mojoj vezanosti i iznimnoj povezanosti sa suprugom, smatram da je ishod trudnoće izbor i odgovornost isključivo ŽENE. I nije dobro prebacivati niti djelić odgovornosti na drugu osobu. Težinu koju nosi žena radi odluke koju nije sama 100% donijela je teret kojega se teško osloboditi, a sumnjam da će ti itko pomoći nositi ga.

[mama Jelena]

POtpisujem od riječi do riječi!

[s_a_n_d_r_a]

I ne slažem se da je lakše sa dvoje velike razlike, nasuprot dvoje malih. Ne! Kad te veće dijete iscrpi do srži svojim inteligentnim predpubertetskim kritikama, jako je teško ostati pribran i istovremeno se usredotočiti na milo lice bezazlene bebe koja nikako da zaspi. Hm. Biram fizičko iscrpljivanje ispred psihičkog - uvijek!

ovo potpisujem i rukama i nogama

[Tashunica]

I ne slažem se da je lakše sa dvoje velike razlike, nasuprot dvoje malih. Ne! Kad te veće dijete iscrpi do srži svojim inteligentnim predpubertetskim kritikama, jako je teško ostati pribran i istovremeno se usredotočiti na milo lice bezazlene bebe koja nikako da zaspi. Hm. Biram fizičko iscrpljivanje ispred psihičkog - uvijek!

ovo potpisujem i rukama i nogama

X veliki kao kuća.
nisam ovo htjela prije napisati da ne bi bilo drvlja i kamenja, ali stvarno je iscrpljujuće i zamorno. samo što je moja s obje noge u pubertetu.

[Sanjica]

I ne slažem se da je lakše sa dvoje velike razlike, nasuprot dvoje malih. Ne! Kad te veće dijete iscrpi do srži svojim inteligentnim predpubertetskim kritikama, jako je teško ostati pribran i istovremeno se usredotočiti na milo lice bezazlene bebe koja nikako da zaspi. Hm. Biram fizičko iscrpljivanje ispred psihičkog - uvijek!

ovo potpisujem i rukama i nogama

X veliki kao kuća.
nisam ovo htjela prije napisati da ne bi bilo drvlja i kamenja, ali stvarno je iscrpljujuće i zamorno. samo što je moja s obje noge u pubertetu.

Oooooo, gdje me nađete s ovom temom
Jaaako potpisujem.

Što ne znači da mislim da je lako imati troje malih jedan drugom do uha.

[Tashunica]

Oooooo, gdje me nađete s ovom temom
Jaaako potpisujem.

Što ne znači da mislim da je lako imati troje malih jedan drugom do uha.

ma naravno da nije lako.
ali nekako lakše donosimo odluke što se tiču ovog malog, a kad se radi o curki svaku odluku preispitamo tisućuijedan puta da odgovara i nama i njoj, posebnoj njoj. ipak je to nježna pubertetska duša

[melange]

htjela sam komentirati nešto o onim predrasudama o obiteljima s troje i više djece, ali vidim da se rasprava sad već okrenula u drugom smjeru pa neću.

samo ću reći da je nas troje, s tim da smo brat i ja točno godinu dana razlike, a najmlađi brat je mlađi 8 godina. užasno sam puno mami pomagala oko njega, i ona sama to kaže, jako se zanimala oko svega, kad se nisam ustajala da ga dojim po noći
voljela bih jednom imati barem troje djece. ne znam jel to zato što je nas troje, pa mi je to tako nekako poznato, između ostalog, pričekat ćemo i vidjeti što ću reći iza prvoga , ali jako mi je žao što živiš u sredini u kojoj se na obitelji s više od dvoje djece gleda poprijeko. ne mogu si ni zamisliti taj mentalni sklop i nadam se da to neće previše utjecati na tvoju odluku.

odnedavno sve više s mamom pričam o majčinstvu i roditeljstvu i činjenici da smo brat i ja tako mala razlika, da je ona zatrudnila kad sam ja bila stara jedva tri mjeseca, da su tada živjeli kod tatine mame, da ona nije radila. otvoreno mi je rekla da joj je bilo teško, da je imala epizoda kad bi pukla, pozvala baku da nas uzme i odvede bilo kud, samo da ona pet minuta sjedne na miru. to je sve normalno, majčinstvo nije uvijek ružičasto, život nije uvijek takav, na kraju krajeva.

phyllis, nadam se da ćeš si kao prvo uspjeti osigurati podršku, što god odlučila, a pogotovo ako si odlučila zadržati bebu

i još nešto, kad nešto zbilja želiš, pronađeš način da to ostvariš,
a kad nešto ustvari ne želiš, tražiš izlike da to ne ostvariš.

sretno

[Phillis75]

Moram demantirati komentare o razlici u teškoći između djece s malom razlikom u godinama s onima s velikom razlikom u godinama.
Problem s malom razlikom je da su prve dvije do tri godine ubitačne, i to ne samo fizički. Fizički nakon nekog vremena svladaš. Psihički je ono što te ubije. Oni su tako mali i tako su te često potrebni da kada se njihove potrebe preklope u isto vrijeme taj momenat te tako ubije i omalovaži kao mamu da je to strahovito. Osječaj da nemožeš umiriti svoje djete ili mu dati što mu treba jer si već zauzeta s drugim.
Nakon tog vremena svi koji imaju takvu djecu kažu da im je život pjesma. Tako da djeca s manjom razlikom nakon treće godinu su blagoslov za roditelje.
Potpuno se slažem da je nakon tog perioda teže vama s djecom koja imaju veću razliku. Njihove potrebe su toliko različite da je roditelju ponekad teško djelovati na dva tako različita fronta.
I plus toga 90% djece kao što su moja su si bolji prijatelji nego što je to slučaj s djecom koja imaju veću razliku u godinama.