pablo prvotno napisa
Hvala Vam na riječima podrške. Koliko je velika tuga, toliko je velik i strah. Što ako se ponovi? Što ako nam opet budu trebale dvije godine za zatrudnit, a nisam više tako mlada, 33 su mi godine? Uh, kako bi se volila probudit za nekoliko mjeseci, trudna i da sve bude super.... Tako sam žalosna. Pogotovo kad vidim svog muža. Lud je za djecom, pogotovo za našim nećacima. Čim ih vidi odmah se ozari, igra se s njima.. Nitko mu drugi tada nije bitan niti ga zanima. I kad me pita mogu li zamislit koliko će samo volit naše djetešce dodje mi svisnit od jada. Bože, hoćemo li imati bar jednu zdravu, malu bebicu???