Kako se rodio Šimun
Prošlo je trinaest dana od mog poroda. Moj Šimun blaženo spava, okupan i nahranjen, a ja ću pokušati opisati svoj porod dok su dojmovi još svježi....
U petak, 11. ožujka, dan poslije termina, bila sam na pregledu, CTG je bio uredan, trudova nije bilo i bila sam otvorena dva prsta. Poslije podne, oko 15 sati, primjećujem ružičasti trag na gaćicama, a nešto je kao i curnulo, vjerojatno malo plodne vode. Ne pridajući tome veliku pozornost, nastavila sam sa svojim uobičajenim poslijepodnevnim aktivnostima. Počeli su trudovi, neredoviti i ne previše bolni, kao malo jača menstruacija, u razmaku od 13 minuta, pa 7 minuta, pa opet ništa... Oko 17 sati otuširala sam se, pretpostavljajući da bi to bilo to i da ću vjerojatno uskoro u bolnicu. Trudovi su postajali sve jači i sad su bili svakih 7 minuta. Pregledala sam stvari za bolnicu i polako šetala, disala, bolilo je sve jače...Nisam više imala mira, telefon je kao za inat stalno zvonio i svima smo, suprug i ja, lagali kako nije još ništa i ne znamo kad će, ne želeći da itko zna da se zapravo spremamo za bolnicu.... U 19 sati trudovi su bili svake tri minute i uputili smo se u obližnju bolnicu ( KB Osijek). Baš kad smo stigli u bolnicu, pomislila sam, neće valjda sad trudovi prestati, kad me jedan opasni upozorio da se beba ne šali...Počeo je vikend i na prijemnom šalteru nikoga...Uskoro se pojavila sestra i uputila me u hitnu trudničku ambulantu s uputom da skinem sve sa sebe, obučem svoju spavaćicu i papuče i neka je čekam. Uskoro je uslijedilo vaganje, mjerenje zdjelice i neizostavni CTG. Dok sam ležala na CTG-u sestra je uzimala podatke. Otkucaji su bili dobri, i pokazivao je redovite trudove ali tako malog intenziteta,a mene je boljelo kao nikad...To je bio moj treći porod i mislila sam da znam što me čeka, ali silina bola me iznenadila i jedva sam se nosila s njom. Imala sam potrebu sklupčati se i skvrčiti, a znala sam da ne smijem pa sam šetala i disala. Uskoro je stigla još jedna trudnica, bila je u 35.-tom tjednu nosila je blizance i jaukala. Ipak se nasmijala kad je čula da smo iste struke...Došla je doktorica Vujić, pregledala me i rekla 5 prstiju. Ja sam se razočarala jer sam mislila da je puno više. Doktorica je sjela za pisaći stroj i počelo je ponovno uzimanje podataka. Trudovi su bili jedan za drugim, čini mi se po dva u minuti i ja sam jedva izdržavala. Šetala sam po toj trudničkoj ambulanti i došlo mi je da vrištim iz sveg glasa, ali sam se suzdržavala. Bilo je oko 20:15 kad više nisam mogla izdržati bol. Zavikala sam: Ne mogu više, osjećam pritisak na debelo crijevo. Kaže doktorica idemo ponovno na stol. Uskoro je zavikala: Bez klizme direktno u rađaonu!!! Sestra je dovezla kolica i ona i moj muž brzo su me vozili liftom u rađaonu na prvom katu. U rađaoni nekoliko babica, sestara, ne znam što su, al vidim sve su mlađe od mene ( ja imam 34 godine) i to mi se sviđa. Da, i dr. Vujić je isto mlada, možda kao ja ili mlađa koju godinu. Stol u rađaoni ne izgleda kao stol i to me veseli. Više izgleda kao stolica ( možda to i je stolica, nisam pitala, nije bilo vremena). Pitam gdje mi je muž, kažu otišao se presvući.Kaže mi babica, kad naiđe trud, tiskajte. Trud nailazi a ja nekako mlako tiskam, ne da mi se, nemam snage. Slijedeći trud tiskam u glavu i vidim sve zvijezde, a oni viču, hajdemo gospođo, tiskajte, ne u glavu. Babica mi namješta ruke u bolji položaj, tako da se bolje uhvatim za držače, dolazi doktorica i stišće mi stomak. Odupirem se nogama, snažno povučem rukama i u trenutku kad moj muž ulazi u rađaonu naš treći sin izlazi na svijet... Istisnula sam ga u trećem trudu....On plače, mi plačemo, trentak je veličanstven. Kao da je svemir stao, ne vidim i ne čujem nikoga i ništa osim nas troje. Muškarac, žena i dijete. Tako iskonski, tako jednostavno, čisto savršenstvo. Umataju ga u pelenu i stavljaju na mene. Izgleda mi savršeno... Gledam na sat, 20:30. I ne mogu vjerovati da je gotovo. Rado bih zaustavila vrijeme jer znam da sad slijedi odvajanje.... Šimuna daju mužu a ja u slijedećem trudu istiskujem posteljicu. Dolazi doktorica, polijevaju me alkoholom i kažu nema tu ništa za šivanje, još uvijek ne mogu vjerovati da sam prošla bez brijanja ( to sam doma obavila), bez klizme, bez epiziotomije i bez pucanja....Bez ijedne intervencije, bez ijednog šava. Šimuna stavljaju na vagu i kažu, 3920 g i 52 cm. Iznenađena sam koliko je težak jer je meni izgledao tako malen....Dolazi sestra s odjela i odnose mi bebu...Mene izvoze u hodnik ispred rađaone i u hodniku ležim dva sata. Muž i ja zovemo naše sinove da im kažemo da im se rodio brat...Zovemo roditelje, prijatelje....Kažem mužu, ja bih išla kući, meni nije ništa. I stvarno, gotovo da nikakvu bol ne osjećam, ništa...Nakon dva sata dolazi sestra s odjela, opraštam se s mužem, on ide kući, a mene voze na treći kat. Molim da mi donesu bebu, ali ne slušaju me. Kažu da je on velik, a ja umorna i da se odmorim do jutra. Sretna sam da je sve dobro prošlo ali želim svoje maleno. Spavati ne mogu, adrenalin me pere, razgibavam tabane da mi ne utrnu i pokušavam raditi Kegelove vježbe. Pred jutro dolazi sestra i vodi me na tuširanje. Ja se osjećam savršeno, ništa me ne boli, kao da nisam rodila. Normalno sjedim i ne mogu vjerovati. U prethodna dva poroda rezali su me i nisam sjedila po mjesec dana.
Napokon mi donose malenog. Predivan je, ima crnu kosicu, prvo moje dijete rođeno s kosom... I to crnom. Nije mamu uzalud žgaravica prala cijelu trudnoću. Stavljam ga na prsa. On od prve hvata bradavicu apsolutno pravilno i vuče.... Vuče i vuče, ali još nema ništa... I tako je on vukao dva dana, išao je kolostrum ali je to njemu bilo malo i plakao je, plakao, plakao. I dobio temperaturu i jaku žuticu ( bilirubin preko 300). Stavili su mu infuziju ( onaj ružni gips na glavicu) i počeli mu davati antibiotik, CRP je bio visok i bojala sam se da ga ne prebace na pedijatriju. U bolnici smo ostali dva dana duže zbog žutice i zbog temperaturice. Čim je mlijeko nadošlo, treći dan, Šimun je navalio kao mala izjelica, bilirubin je pao i CRP je pao pa su nas pustili kući.
Dojenje se savršeno ustalilo, nisam ni kapi morala izdajati, sve to malac posiše, lijepo napreduje, jede i spava. Ako bih morala usporediti tri svoja poroda, ovaj je bio najkraći, ali i najbolniji. Bio mi je i najljepši zbog prisustva mog supruga i zbog izbjegnute klizme, epiziotomije i pucanja.
 |
|||
Odgovori s citatom
mamma san prvotno napisa
