I mi imamo vječno odsutnog tatu. I vjerujte, što je dijete starije sve je teže!
MM ima vlastiti biznis u drugoj državi, posao mu dobro ide, dobro zarađuje, ja ne radim, doma sam s malom, ali situacija nam je nezavidna. MM je tu po par dana pa ga deset dana nema i tako. Nura je luda za njim i on za njom. Kad on dođe razumljivo je da pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme i onda slijedi popuštanje u svemu, ispunjavanje svih njenih prohtjeva i naravno moje vječno protestiranje zbog toga. Kad je on tu, malena ide spavati u ponoć. Sva naša rutina pada u vodu i svakim njegovim odlaskom ja moram sve iz početka.
No ono najbitnije jest što primjetim da malenoj jako fali, spominje ga, zna se rasplakati kad priča s njim na telefon i boji se svakog njegovog izlaska iz stana pa makar to bilo i odlazak u dućan.
Mislila sam da će nam s vremenom biti sve lakše, da ćemo se priviknuti no sve nam je teže i teže kako je malena starija...
