SMOTANO DIJETE ILI LOŠA MOTORIKA

[ELINA]

MAMA SAM DJEVOJČICE OD 4,5 GODINE. NJENA JE GRUBA MOTORIKA VRLO LOŠA. INTELEKTUALNO JE VRLO JAKA I ODSKAČE U SVOJOJ GENERACIJI, S DRUGE STRANE MJERKA STEPENICE, LOŠE SKAČE, SMIJEŠNO TRČI. POKUŠALA SAM JE UPISATI NA GIMNASTIKU NO ONA JE TAMO SAMO SJEDILA I PROMATRALA I BILA VIDNO NESRETNA. ONDA SMO JU UPISALI NA PLES, U PRVO VRIJEME JE BILA JAKO SRETNA ZBOG TOGA, NO VRLO BRZO SU NAM TETE REKLE KAKO VEĆI DIO PROSJEDI NA KLUPI I GLEDA DRUGU DJECU. JEL IMA TKO, KAKAV SAVJET? PRIČALA SAM SA DOKTORIMA I NJIHOVO MIŠLJENJE JE DA JU SAMO MORAMO PUSTITI VIŠE VAN, ALI KAKO KAD SVE TO IDE NA GURANJE????

[thousands of voices]

Kako se ponaša na igralištu? Želi li se tamo igrati? Sve one spravice na igralištu potiču razvoj krupne motorike. Možda joj ne odgovara rad u grupi pa da probate karate ili sl.

Ako si zabrinuta možeš je odvesti neuropedijatru da testira motoriku i ortopedu da pregleda kukove (kod nas je displazija uzrok čudnom hodanju ali to ne znači da tvoja curica ima takav problem).

Sve najbolje...

[pikulica]

Elina, naše je starije dijete upravo takvo, zapravo bilo je...
Kod nas je i fina motorika pomalo štekala, intelektualno natprosječan, verbalno bar 2-3 godine isperd generacije.
Ali kad bih ga vidjela kako se ne zna ljuljati, voziti bickl, došlo bi mi da plačem.
Nisu to bila odstupanja kojim je liječnik davao pozornost, ali ja sam ( i on naravno ) i te kako primjetila...
Što smo mi napraili; vježbala sam s njim u parku, hvatanje, bacanje, školice, i svašta nešto, sve dok nisam bila trudna. Onda smo (nešto prije 4. rođendana) pronašli sportsku aktivnost( Sportski vrtić Zagi) koju je obožavao, zbog društva i trenera i nismo odustajali. Bili smo redoviti 2 godine. Sad ide na karate koji voli. Iako nikad neće biti sportaš, stigao je uglavnom generaciju i vidim da je sretan zbog toga.
Moj je savjet, da liječnik ustanovi ako ima razloga za brigu, a ako ne pokušajte pronaći nešto što je zanima, makar išli na drugi kraj grada.
Ja sam P držala u naručju i dojila po hodnicima čekajući da trening završi, ali zaista je vrijedilo
Sretno!

[ELINA]

MA ONA SE IGRA NA IGRALIŠTU, SAMO KRETNJE SU JOJ LOŠE VRLO LOŠE. BILI SMO KOD ORTOPEDA I NJIHOVO MIŠLJENJE JE DA TREBA NOSITI ORTOPEDSKE ULOŠKE I DA ĆE TO BITI OK. PROBLEM JE U TOME ŠTO KUD JE SMOTANA, TU IMA VRLO MALE ŽELJE ZA BAVLJENJEM BILO KAKVIM SPORTOM. JA NE MISLIM DA SE TO NEBI MOGLO PROMJENITI KADA BI SE ONA BAVILA BILO KOJIM, ALI BILO KOJIM SPORTOM, ALI SVE ŠTO SMO POKUŠALI DO SADA JAHANJE, PLES, GIMNASTIKA NE USPIJE JU ZAINTERESIRATI DO TE MJERE DA BI TU BILO NEKIH POMAKA.

[ELINA]

HVALA TI PETRE !!!

[Elinor]

Ne mogu svi biti olimpijci! Netko mora biti i nobelovac! 8)

[ELINA]

Ma, meni doista nije namjera, nju tjerati da bude nešto što ona nije, ali bojim se da će vrlo brzo krenuti nekakva druženja po naselju u kojima će ona "stršati". Bojim se, da će ju izrugivati pa da će zbog toga biti nesretna. Jer stvarno mi nekada kada je vidim dođe da plačem...

[Mima]

Pa čuj, vježbajte spretnost. Nama je dijete imalo Distoni, bila je hipotona, i definitivno je po spretnosti jako daleko iza vršnjaka, ali MM jako puno sa njom 'radi' - igraju se loptom, dodaju se, igraju odbojku, nogomet, jako puno je vodimo u parkove i MM ju tamo baš forsira da se penje, ljulja, skače - npr. danima smo vježbali da skoči sa male visine sa obadvije noge, pa da skoči sa obadvije noge u zrak, penjanje po stepenicama smo isto vježbali i vježbali - npr. kad je ružno vrijeme MM bi vodio Leu na penjanje po stubištu od prizemlja do zadnjeg kata i dolje; forsiramo tricikl da se uči vrtiti pedale i koordinirati rukama guvernal, sad ćemo prijeći na bicikl. To uglavnom radi MM jer sam ja i sama neobično nespretna, pa nikad nećemo znati što je Lei od hipotonije a što 'od roda'

[ELINA]

ma je, i mi se nastojimo što više iskradati van..., a ovo za stepenice je dobra ideja...A koliko Lea ima godina? Naime mi vozimo bicikl, ali zaobilazimo svaku rupu.

[Mima]

Ima tri i pol godine, i zna već voziti bicikl, samo joj ga mi još nismo kupili jer već godinu dana filozofiramo oko toga kakav treba biti.

Mislim da bi vam nekakav sport bio obavezan, mi isto nismo još sa ničim krenuli jer nam se zapravo najviše sviđa plivanje (i najpreporučljivije je za hipotonu djecu), a Lea je i inače dosta boležljiva pa ne znam kako bi to funkcioniralo.

[ELINA]

Meni je najveći problem kako ju motivirati na sport, bilo koji sport ...., ona ide u šetnju zato što ju ja za to molim i molim i molim..., ona će radije sjediti kod kuće i tražiti da joj se čita, gledati film itd. Ona hoće, ako baš mora udovoljiti mojim molbama, ali ništa je od sporta dugo ne drži. Nismo uspjeli naći nekog trenera koji bi ju motivirao do te mjere da nakon 10 sati ne odustane od nečega. Zapravo sam posebno poludjela neki dan kad sam došla na školu plesa ( na koju je donedavno stvarno željela ići) a teta mi je rekla kako ako ona nastavi dolaziti, otpleše 1-2 plesa i nakon toga sjedne i gleda druge nema potrebe za dolaskom. Pokušala sam s njom razgovarati, ali to ide jako, jako teško... Kako ne bi bilo zabune teta iz škole plesa je ok i ne mogu očekivati da će se ona samo baviti mojim djetetom.... ne znam...

[sweety]

Elina...

Onako kako se obraćaš-ponašaš prema djetetu, takvo će i biti.
Ako joj svakodnevno nabadaš da je "smotana" što drugo možeš očekivati. Jadno dijete već nema samopouzdanje, a onda je još uporno guraš u svemoguće aktivnosti koje naglašavaju njezinu nesigurnost.
Probaj ju za promjenu zainteresirat nečim što nju zanima, a ne tebe.
Probaj ju upisat u školu jezika, sviranja, nešto gdje neće "morat" radit ono što joj ne ide, već gdje se može sama iskazat, onim što zna, onim s čim se može pohvalit.
Pusti djete da se samo dokaže...
Obrati pažnju dok je s drugom djecom, što ona ispoljava kao svoje "adute", pa se uhvati da to unapređuješ.
Pa ne moraju svi postati olimpijci, možda ti curica bude Nobelovka ...

Nadam se da me shvaćaš. Govorim ovo u najboljoj namjeri... Sretno!

[ELINA]

Hvala MIšice, znam da pišeš u najboljoj namjeri osjeća se to u tvom pismu. Ja nastojim pratiti njene želje i ona doista ima afinitete za jezike i pjesmu. Jezici joj super idu i tete ju jako hvale, kako sluša i upija, kako joj je izgovor ok i tako. Nije mi namjera rušiti njenu sigurnost, nego naprotiv graditi je. Ali, ne mogu kao noj zabiti galvu u pijesak i ne primjetiti kako trči, s koliko opreza vozi bicikl. Znam da ništa ne ide na silu, i iako možda ne zvučim tako, doista mi nije namjera od nje praviti sportaša, ali mislim da već je, ali i da će sa svakom godinom postati sve svjesnija svoje nespretnosti i da će zbog toga možda patiti. Voljela bi joj prenjeti impuls da nije najvažnije biti sportaš, ali da nikako nije dobro samo čitati, samo gledati filmove, i takve stvari.

[ELINA]

Meni je zapravo jedino važno da ona bude sretna i samouvjerena !!!

[rinama]

Meni je zapravo jedino važno da ona bude sretna i samouvjerena !!!

A ti joj do tada budi oslonac koji će se vidno i glasno veseliti svakom malom skoku i svakoj prećki više na penjalici.
I moj sada osmogodišnjak je bio takav, i mislila sam da nikad neće naućiti voziti bicikl, početci na rolama su bili katastrofalni, nijedan silazak stepenicama nije prošao bez njegovog posrtanja i još i danas trepće okicama kad mu dodajemo loptu, ali nisu sva djeca ista, rekla bi prije da su oni male pametne glavice koje ne žele srljati, već se dobro sa strane upoznati sa "neprijateljem", a tek potom pokušati sami.
Na nama je da ih uhvatimo kad posrnu, utješimo kad ne uspiju i lagano potićemo da nastave dalje. Bilo kakvo forsiranje dovest će do kontra efekta i bit će još oprezniji dok će pokušavati dostići naša oćekivanja.
Ja sam bila strpljiva i ima rezultata i to ogromnih.

[mamanatali]

Samo da pružim podršku. Ja sam mama koja na penjalici radi premete naprijed-natrag, doma na tepihu pokazuje kolut natrag, vozi romobil isl. (jedino zvijezdu nikako da se usudim probati pokazati ), jer moje dijete sve te vještine ima želju savladati ali joj baš ne ide. Nikada do sada nije htjela ići ni na kakvu aktivnost, ali evo sad već nekoliko mjeseci ide s uživanjem na karate. Ja ju nikada ni na šta nisam silila, ali bih ju poticala onda kada je sama pokazala interes, čak i po cijenu da ispadnem smiješna na igralištu pred dugim roditeljima (Kad sam se prvi puta prekobacivala na penjalici samo mi je u glavi bila misao hoće li mi guzica proći između te dvije prečke ).
Jasna mi je tvoja želja da motorički ne zaostaje za vršnjacima, ali nemoj raditi preveliki presing jer možeš samo postići kontraučinak. Slijedi ju u njenim željama, potiči nenametljivo i, najvažnije od svega, voli upravo takvu kakva je.

[ELINA]

Hvala vam cure, super ste....

[tanja_b]

Elina, kad opisuješ svoju djevojčicu, imam dojam da se vraćam u djetinjstvo. Kao da opisuješ mene u dječjoj dobi. Sve isto. I ja sam bila "smotana", popikavala se na ravnom, pokušavali su me potaknuti na bavljenje sportom, ali to je završavalo tako da sjedim i gledam drugu djecu.
Ne mogu ti dati nikakav savjet, jer ga nemam - moji roditelji su se trudili najviše što su mogli oko mene, a ja sam ipak odrasla u uvjerenju da sam smotana i nespretna ko slonica. I takva sam bila do 23. godine, kad sam samoinicijativno krenula planinariti i otkrila da mogu puno više nego što mislim. Tada mi je već bilo svejedno što će drugi reći - izgradila sam vlastiti obrambeni stav što se tiče spretnosti i bavljenja sportom. Ali nekako mi je postalo lakše u svakodnevnom životu. Bitna stvar je da sam se na tu aktivnost odlučila sama, bez ičijeg nagovora. Svi dotadašnji pokušaji da me se potakne na kretanje i fizičku aktivnost uglavnom su završavali neuspjehom zato što nisam imala pravog interesa za to.

I zapravo nemam što pametno za reći, osim da i "nespretna" djeca jednom odrastu

(eh, da, umalo zaboravih... nisam ni nobelovka )

[topluvodu]

Meni se čini da tvoje bistro djete dobro shvaća kako stoji u fizičkim sposobnostima odnosu na drugu djecu. Možda je grupne aktivnosti skroz destimuliraju.
Pa mi se čini da bi bilo super da upravo ti s njom na osami probaš trčati po kvrgavim livadama, verati se po stablima ili nešto slično. Bez programa i spretne djece.
Ja sam bila super spretno djete, pa i mene moj F rastuži kad ga gledam ovako nespretnog.
Ali sjetim se sebe kad sam supernetalentirana crtala na satu likovnog i virkala u tuđe slike pa bi me svake sekunde hvatao sve veći očaj i tako bi se blokirala da bi na kraju prestala crtati, a ponekad i plakala.
Pa više filipa ne tjeram na ništa, ali ga često ga vodim po šumama i gorama.

[ELINA]

Drage cure!

Jučer mi se dogodila situacija na koju definitivno ne zanam kako da regairam. Naime, moja malecka je izrazila želju da uči rolati i ravnotežu je nekako uhvatila, ali u rolama samo hoda, za sada. Ja sam zbilja zadovoljna, a bila je i ona do jučer. Jučer je naime došla njena prijateljcia, pola godine starija koja rola samostalno, pa i izvodi svašta nešto i poluglasno je ismijala moju malu. Ja nisam znala kako da se postavim. Uvjeravala sam ju da će i ona vježbom postići isto ili gotovo isto, ali ona me čula ili polu čula, ali je htjela da prekinemo s rolanjem. Ne mogu isključiti svijet niti ljudska govorkanja njih ima i uvjek će ih biti, ali kako naučiti djete da se s tim nosi, jer je to nju vidno povrijedilo....?????

[rinama]

U slićnim situacijama ja uvijek s "napadaćem" i "žrtvom" poćnem lijepo razgovarati, spomenem kako je moj sinko npr.jako dobar u crtanju ili računanju pa time umanjim štetu i pitam to dijete dal je i ono odma naučilo tu vještinu kojom barata ili mu je trebalo neko vrijeme učenja.

[mamanatali]

Uvjeravala sam ju da će i ona vježbom postići isto ili gotovo isto, ali ona me čula ili polu čula, ali je htjela da prekinemo s rolanjem. Ne mogu isključiti svijet niti ljudska govorkanja njih ima i uvjek će ih biti, ali kako naučiti djete da se s tim nosi, jer je to nju vidno povrijedilo....?????

Ovako identično reagira i moja Mia. To je nesigurnost, sramežljivost i nisko samopouzdanje na kojem treba raditi, raditi i raditi.

[Sirius Black]

Elina, kad opisuješ svoju djevojčicu, imam dojam da se vraćam u djetinjstvo. Kao da opisuješ mene u dječjoj dobi. Sve isto. I ja sam bila "smotana", popikavala se na ravnom,

I ja isto, i još uvijek se popikavam. Mene nisu ni poticali na bavljenje sportom, tak da mi je koordinacija pokreta užas. Nikad nisam mogla napraviti zvijezdu, nema šanse da hodam po gredi, u gimnaziji sam tražila da radim vježbu na niskoj gredi. Visoke sam se bojala jer sam i s niske padala. MM se svaki put iznenadi kad uspijem uhvatiti ključeve koje mi dobaci.
Svejedno uopće to ne doživljavam ko neki problem jer se nikad u životu nisam mislila baviti ničim gdje je bitna spretnost. I ne znam se rolati ni klizati ni skijati i ne pada mi na pamet da pokušavam jer bi se razbila.

S druge strane, znala sam čitati s 4 god. i oni s 5 god. su mi se činili jako bedasti jer su tak veliki a ne znaju. I kod mojeg djeteta mi je to bitnije i nekak više mislim posvetiti pažnju čitanju i učenju stranih jezika, nego skakanju u vreći i sl. Ne moraju svi biti dobri u svemu.

[tanja_b]

Nikad nisam mogla napraviti zvijezdu, nema šanse da hodam po gredi, u gimnaziji sam tražila da radim vježbu na niskoj gredi. Visoke sam se bojala jer sam i s niske padala.

I kod mene je identično! Ali nešto mi je jako interesantno - odrasla sam u uvjerenju da sam smotana, nespretna i da se bojim visine (ja sam stvarno padala i s niske grede!). A sa 24 godine "otkrila" sam Dabarske kukove na Velebitu i odonda se obožavam penjati po stijenama, osiguranim putevima i grebenskim stazama. U planinama me nikad nije bilo strah visine (često me MM morao odvlačiti od nekih, po njemu "ludih" varijanti uspona ) i, dapače, uživala sam u pentranju.
U alpinizam se nisam upuštala jer mi fali fizičke snage, ali planinarenje po zahtjevnim stazama mi je omiljena zanimacija.
Prema tome - sve to dođe na svoje mjesto, kad-tad. Nije ni taj tjelesni u školi mjerilo za sve

[ELINA]

Ma naravno, nije tjelesni toliko važan, niti je smotanost toliko veliki problem, ali je ono što prvo uočavamo. I htjeli mi to priznati ili ne utječe na samopouzdanje.... Znam da i moje dijete mora proći sve i svašta i da neću moći riješiti svaku situaciju, jer će neke bitke morati proći sama, ipak mislim da mi roditelji moramo biti tu da im pomognemo u svemu tome...

[mamazika]

Elina, ako ima problema s ravnim stopalima, a naročito ako ima i koju kilu previše ili je veća od prosjeka za svoju dob, pokušajte s plivanjem. Ono daje koordinaciju, a ovi problemi ne dolaze do izražaja. Ne znam gdje živiš, ali pokušajte bar po ljeti, uz to se na odmoru mogu raditi i druge stvari, a neće biti ni poznatih vršnjaka koji bi je zezali.
Inače, ja sam isto bila nespretno dijete, nisam znala sići po nizbrdici, onda sam se neko vrijeme (u pubertetu) bavila jogom i dobila gipkost. Snagu sam imala jer sam takve genetske građe i voljela sam cijepati drva i raditi slične stvari. Onda sam s 18 krenula planinariti i penjati se - u početku nisam znala preskočiti s kamena na kamen preko potoka, a nakon 3 godine sam bila i na Mt Blanc-u. S 20 sam naučila skijati. Bitno je da je ne kočiš zbog svojih strahova (nespretna je pa će joj se nešto dogoditi) - takvi su moji bili. Moj stariji sin je imao distoni, i sad sa 9 godina se vidi da su mu mogućnosti slabije nego što bi trebalo biti, ali ga potičemo na sve aktivnosti.
Na žalost, kod nas se selekcija za sportove radi već u ranoj dobi, ali nadam se da će s vremenom biti više mogućnosti za rekreativni sport za školsku djecu i adolescente (tjelesni u školi je premalo za to).

[crnka84]

podižem...

Dakle, ja više ne znam šta da radim. D na dnevnoj bazi zarađuje nove modrice, kraste. Užasno je nespretan i brzoplet. Ne pazi ni malo, trči s glavom okrenutom unazad i naravno uvijek tresne od nešto, i nikako da prestane. Noge mu se ne vide od modrica i krasti, danas je zaradio ogrebotinu na obrazu, više ni sama ne znam kako. Na očigled mi upada pred očima, ali ne posustaje. Kod njega ne pali da kad se jednom udari, drugi put će paziti. On tako u nedogled. Što se tiče fine motorike, jako je napredan, govor također. Sve super, ali ja ga više ne mogu gledat kako se stalno ozljeđuje. Sva sreća pa su većinom modrice. Ne mogu se načudit da do sad nismo ništa šivali ili slomili :pujpujpuj: Da li to da spominjem pedici?
Što se tiče ortopeda, bili smo prije 2 mjeseca jel sam primjetila da mu noga ide u krivo. ( prema unutra ). Iam i ravna stopala, tako da odnedavno nosi uloške. Ali on je sklon upadanju još od kad se počeo ustajati iz namještaj ( a to je bilo stvarno rano, 7 i pol mjeseci ) i sve sam mislila proći će s vremenom, tek se uči, međutim ništa od toga...

[klaudija]

I ja imam jednu takvu, identična situacija.. nema dana a da se barem 2 puta ne lupi ili padne.. nekad se ja kao naljutim jer ne pazi, pa kad padne, brzo ustane i kaže "štaaa?? pa ne boli meeee!!"

SJećam se da mi je i starija u toj dobi bila takva, i tada sam čitala da to ima veze s njihovim rastom.. kao, naglo narastu pa se ne znaju nositi s novom visinom.. ne znam, ima li to veze, ali eto, ima takve djece.. noge su joj katastroffa, hoćeš od modrica, hoćeš od uboda komaraca.

[crnka84]

o da i komarci, lete na njega kao muhe na g.... , samo on ima alergijsku reakciju, pa to izgleda kao da ga je ubo stršljen a ne komarac.... a i ja se hvatam da sam u prvi tren više ljuta nego zabrinuta, jer mi dojadilo ponavljanje i upozoravanje. i on u većini slučajeva ne plače, samo se ustane, otrese i viče da ništa nije bilo. ako krene malo krvi dođe i traži da ga špricam octeniseptom. i tako iz dana u dan...